Politika opsjene

Danima traje, uskoro će i tjednima, natezanje između Vlade i sindikata javnih službi, oko prava iz kolektivnog ugovora. Jednom se prednost u medijima daje Mirandu Mrsiću, drugi put se čini da će prevagnuti Vilim Ribić, i tako ukrug. Sapunica traje koliko i ona s odlaskom Luke Modrića u Real, te se katkad pričinja da imaju neke izravne, očite međusobne veze… Potpisujte konačno taj redizajn dodataka na plaću učiteljica, da Mourinho povede malog bjonda na ljetnu reviju po Americi!

Jasno, svi već imamo mišljenje o karakteristikama obiju slijepljenih žvaka. Jeste li čuli da medicinske sestre vuku neka prava još od Ivice Račana? Zacrtana su bila na određeni rok, no sad se te dame sumnjivog morala ne žele odreći privilegija zbog kojih svi trpimo besparicu. Da ministri zasijeku odlučnije, sigurno bi im pod kožom našli i Tita i Kardelja.

Laboranti i pregovarači

Priča ide još dalje i gore, a najteže je što se zbog državno-službujućih lezilebovića, vele, uopće ne može pokrenuti domaća privreda. Radnici u realnom sektoru, ako takvog još ima, većinu su prava odavno izgubili. Oko toga se nije, doduše, nadigla niti približno tolika dževa. Vlasti se nisu udostojile da im tad stanu u zaštitu, pa se sad pozivaju na njihovu i opću dobrobit, ugroženu suviškom državnog upliva. To valja zapamtiti, tu tezu o državi čijeg inače ne damo ni pedlja, ali smo za demontažu nutarnje joj armature.

Naši sugovornici uz ovaj tekst, sindikalisti iz proizvodnih djelatnosti, precizno detektiraju što je i tko pritom istinski teg o budžetu i privredi. Predstavljamo ih sa zadovoljstvom; oni su dosljedni reprezentanti radništva, naspram kompromitiranih prvaka sindikalnih središnjica, i govore te djeluju otvoreno i nedvosmisleno, ističući meritum.

Što se tiče potonjih, ipak ne treba podleći bezrezervnom cinizmu i zlopamćenju. Vilim Ribić gradio je poziciju dugogodišnjim šurovanjem s vlašću-poslodavcem, i povremenim gromoglasnim ekskursima u prilog statusu radnog naroda. Kao i gotovo svi vodeći pregovarači na toj strani, laboranti koji dozirano skidaju radništvo s ovisnosti o pravovremenom dohotku, osmosatnom radnom vremenu, regresu i toplom obroku, ili sličnim čudima neviđenim… Ali, odrediti nam se po načelima, a ne po Ribiću kao takvom, ma gdje bio.

Ta načela pomažu da se izbjegne opsjena koju elita, politička i gospodarska, tura javnosti pod nos. Podvala se oslanja na zamjenu teza: ako su prava radnika u proizvodnji već odavno smanjena, i to drastično, krajnji je čas da svoje plate i radnici u javnom i državnom sektoru! A jednostavna, ogoljena istina glasi, kao što onomad reče drug Klaus, da se proizvodnom radništvu moraju vratiti njegova prava.

Tako postavljeno, pak, javni i državni sektor neizbježno zadobiva funkciju generalnog branika radničkih prava. Kost što pada između radnika podijeljenih varavim porijeklom poslodavca, ne bi nam smjela odvući pažnju. Među ostalim, ni s karaktera politike aktualne vlasti, niti s činjenice njezina bjelodanog kontinuiteta sa svima prethodnim.

Nastavak pogodovanja

I baš kao da je ekonomska kriza – globalna i lokalna, plus dvostruka recesija – sušta elementarna nepogoda ili prirodna kataklizma, tako se propovijeda raspodjela tereta podjednako na sve. Povrh onog što ovdje podcrtavaju naši sindikalci, korifejima suvremene hrvatske političke i ekonomske misli treba odvratiti da se tzv. raspodjela po najširim slojevima ionako odvija kao notorna pljačka. Štoviše, do krize je i dovelo upravo epohalno zahuktavanje toga nedjela.

Da ne bismo nasjeli na igrokaz pod firmom socijalnog dijaloga ili čak partnerstva, dodajmo kako se pogodovanje novčarskom i trgovačkom sektoru nastavlja i pod ovom vlašću. Dio minusa krpa se daljnjim nametima po glavi radnika, a ne smije nas zbunjivati očigledna nemogućnost da se tako pokrije čitava rupa. Posrijedi je discipliniranje podjarmljenih, u prvom redu; nisu ni moćnici toliko ludi da na duži rok povjeruju u sadržajnost prelijevanja iz šupljeg u prazno…

Vlasti prijete arbitražom, no sindikati također čuvaju adute generalnog štrajka i referendum-bauka. Ma koliko da su najjača karta vlasti sami čelnici sindikalnih središnjica, bitno je i da mi ostali ne smetnemo s uma bitno. A i Modrić bi se mogao prestati duriti što mu Tottenham pretvara karijeru u milijunašku dražbu. Svi su klubovi odavno u strašnim dugovima, igrači su tek polog za hipotekarno-kreditnu sposobnost… Pa, čak je i Ronaldo to uvidio, još u Engleskoj.

Smanjenje plaća produbljuje krizu

Davor Rakić, zamjenik glavnog povjerenika Sindikata energije, kemije i nemetala u kutinskoj Petrokemiji:

– Nemam visoko mišljenje o Vilimu Ribiću, ali to što Vlada izvodi u aktualnim pregovorima s njim i drugim čelnicima središnjica sindikata javnih službi najobičnija je farsa. Da je Vladi stalo do uštede u sektoru, smanjila bi npr. preglomazni upravno-administrativni aparat u državi, županijama i općinama, koji služi prvenstveno umnožavanju radnih mjesta za podjelu izbornog plijena među političarima kao istinskim profiterima u javnom sektoru. A ne bi smanjivala plaće i prava medicinskim sestrama i učiteljima, jer to samo produbljuje krizu. Zanimljivo je pritom kako većina medija prenosi, makar indirektno, stav političke i poduzetničke elite, negativan prema radnicima u javnom sektoru, kao što su radili i sa seljacima za vrijeme njihova bunta. I pišući o sindikatima zaboravljaju i prešućuju da su oni, i u Hrvatskoj i u Europi, jedine veće organizacije koje žive i rade od stalne, dobrovoljne članarine. Ipak postoji velik krug ljudi spremnih izdvajati jedan posto od plaće za to članstvo. Bilo bi lijepo vidjeti koliko bi s tim i takvim prihodom izdržale stranke i ostali politički subjekti. Ali, zato je sindikate i potrebno uvijek iznova diskreditirati, kao jedine autentične predstavnike radnika koje se želi dodatno potlačiti.

Menadžere Vlada još nije taknula

Siniša Miličić, predsjednik Regionalnog industrijskog sindikata iz Varaždina:

– Ako se prava u javnom sektoru nastave rušiti, ne da to neće pomoći radnicima u industriji, nego će biti izgovor poslodavcu za daljnje smanjenje njihovih prava. Žao mi je što nema jedinstva među sindikatima javnih službi, da se jače nametnu političarima, jer socijalni dijalog u Hrvatskoj inače ne postoji, odnos se svodi na pravo jačega. Željezničari ili radnici na šalterima Fine nemaju nikakva velika prava i ona im se ne smiju dirati, bar dok se ne vidi što je s njihovim rukovodiocima. Oni se pritom tamo na vodeće pozicije i dalje postavljaju isključivo prema političkoj volji, ne prema ranijim uspjesima u radu. Menadžere u privatnom i javnom sektoru, dakle, Vlada još nije ni taknula. A oni imaju basnoslovne plaće koje nisu vezane uz rezultat, plus enormne bonuse po rezultatu, i ugovore koji im garantiraju nevjerojatne odštete u slučaju raskida. Radi se o velikoj nepravdi, ljudi to vide i pitaju se što će nam uopće država i Vlada, ako pravde i zdravijih društvenih odnosa nema niti na pomolu, iako se o njima mnogo govori. Mjere koje Vlada namjerava provesti neće riješiti krizu, samo će povećati nepravdu. Vlast igra na samom rubu i narod će to podnositi još samo neko vrijeme, do izvjesne granice, a onda će biti svega.