Uskraćeni za glavne adute
“Čarobni Mike”, igrani film Stevena Soderbergha
Sa 26 godina Steven Soderbergh postao je najmlađi osvajač Zlatne palme zahvaljujući debitantskom ostvarenju “Seks, laži i videovrpce”, pridruživši se na izmaku desetljeća kultnom autorskom nizu američke nezavisne scene osamdesetih. Nakon te 1989. Soderbergh je izbacivao uratke gotovo kao na tekućoj vrpci, ali nijedan nije pobudio velik interes. S izuzetkom ostvarenja “King of the Hill”, atmosferične storije smještene u doba Velike ekonomske krize, teško bi se moglo reći da je pritom previđen neki film iznimnije vrijednosti.
Uzde u rukama
Desetak godina nakon “Seksa, laži i videovrpci”, kad je već izgledalo da je nekadašnji vunderkind svršena priča, pojavio se kao grom iz vedra neba film “Daleko od očiju”. Kompanija Universal Soderberghu je povjerila adaptaciju romana Elmorea Leonarda s velikom zvijezdom Georgeom Clooneyjem i nadolazećom senzacijom Jennifer Loper u glavnim ulogama, a on je ukazanu priliku sjajno iskoristio. Izvanredan balans humora, akcije, trilernosti i erosa, uz istovremeno jasnu no nenametljivu crtu stilske osobnosti i očit dar za rad sa zvijezdama, filmu su osigurali uspjeh kod kritike i solidan status kod šire publike. Sasvim dovoljno da Universal još jednom stane iza Soderbergha i omogući mu da s Julijom Roberts u naslovnoj ulozi scenarij tipičan za rutinski TV-film pretvori u prvorazrednu kino atrakciju.
U “Erin Brockovich” Soderbergh je holivudski doziranu društvenu kritičnost upakirao u novoholivudski realistički stil, a sjajan odjek filma lansirao ga je do statusa autora kojeg istovremeno vole veliki studiji i jako uvažava kritika. Pritom je puno pomogao iste 2000. nastali “Traffic”, ambiciozna nezavisna produkcija narko-tematike, koja je svom redatelju donijela i Oscara.
Kad se jednom našao u sedlu, filmaš više nije ispuštao uzde iz ruku. Oslonivši se na velik radni elan i kombinaciju komercijalnih hitova i umjetnički ambicioznijih ostvarenja, Soderbergh je sve čega se prihvatio ostvario s respektabilnom razinom zanatske umješnosti i sa stanovitom dozom autorskog toucha, ali ni s jednim filmom nije oduševio. Najnoviji od brojnih njegovih uradaka, “Čarobni Mike”, nije izuzetak. Projekt očito rađen za zvijezdu u usponu, Channinga Tatuma, koji se njime trebao dokazati kao “ozbiljan glumac”, tipičan je komad Soderberghova filmovanja.
Vješta maskarada
Priču o striperu koji sanja američki san – da pokrene ozbiljan biznis na temelju svoje prave sklonosti, dizajniranja i izrade namještaja, obogati se i vjenča s dobrom, pametnom i pitomo privlačnom djevojkom, umjesto da trati život prodavanjem tijela i efemernim seksualnim provodima – dakle, jednu sasvim podobnu priču s protagonistom čije je tek zanimanje neuobičajeno, Soderbergh ponovno pakira u realističko ruho, i to čini dobro. Međutim, idejnost koja iza svega stoji, prisnažena likom brata slatkice koja potiho, ali jasno i trajno ljubavno bocka junakovo srce, likom brata što služi kao primjer krivog, dekadentnog puta, pokazuje kako je sav taj realizam u znatnoj mjeri tek vješta maskarada. I to čak ne toliko vješta da bi izbjegla opadanje ritma kako radnja odmiče, da ne pričamo o tome kako nema ni riječi o intrigantnijem uslojavanju načelno obećavajuće postavljenog odnosa stripera i slatkice.
Naravno, Soderbegh ne ide ispod svojih standarda, pa je “Čarobni Mike” relativno ugodno gledateljsko iskustvo, osobito za ljubitelj(ic)e zamamnih muških tijela, no primarno je još jedan dokaz kako je njegov tvorac autorski ispražnjen sineast koji osim dobrog zanatskog temelja i radnog poštenja u ponudi nema jačih aduta.