Krava u Zapruđu

Ponovno se dogodilo nešto u našim životima, nije više listopad, nego studeni. Poklonjen mi je jedan sat života, pa ne znam što s njim da uradim. Sat mi, kao obično, zvoni u šest, a toga dana, u nedjelju, to nije šest nego pet. Nisam pomjerio za onaj jedan sat, smetaju mi nagle promjene vremena. Teško podnosim te vremenske promjene, a što godine više odmiču sve ih je više, zapravo sve se više osjećaju. U pravu je onaj što je rekao, da je čir kao neki pečat preko kojega se ne mogu preći neke starosne godine. Medicinska enciklopedija je i tako moja romansirana biografija, jer bolujem od svih bolesti pobrojanih u njoj.

Otvorim radio, uzalud nudi muziku – nema onih emisija koje redovito slušam, sve je pomjereno. Pitam se što se radilo između dva i tri sata, kad je kazaljka pomjerena unazad, pa nije tri nego je dva. Koji je program emitiran između nova dva i nova tri sata, koja su ustvari četiri sata? Što su radili strojovođe – jesu li u tri išli u rikverc prema nekim stanicama, da budu u dva tamo gdje su već bili? Što su radili vozači autobusa na noćnim linijama, jesu li stajali na cesti i čekali svoje vrijeme? Konačno, što je bilo s vojskom koja je točno u dva krenula u juriš, je li se u tri sata vratila na polazne položaje? Pomišljam i na bolesnike u bolnicama, gdje je uvijek dug dan, a sad su im ga još produžili. Kako ga svesti na podnošljivu dužinu?

 Sat naprijed – sat nazad

A tek gradske ure ispod kojih se zakazuju sastanci i kockari ugovaraju poker – partije u sve ili ništa, pijanci utvrđuju koliko kasne za svojim životom, neuspjeli koliko je uspjeh odmakao ispred njih, oni koji odlaze punici na ručak kao na odsluženje zatvorske kazne gledaju koliko još smiju zakasniti, razmišljam o uraru Lebaroviću, kako trči od ure do ure i pomjerajući kazaljke gradskih satova pomjera i gradsko vrijeme.

Ljubavnicama je vrijeme uvijek kratko, konačno je majka priroda učinila nešto i za njih. Ta noć najgora je bila noćnim portirima, jutro se razvuklo kao svadbena harmonika, pa nikako da svane. Kako je ova noć tek bila duga za one koji pate od nesanice? U nedoumici su se našli i oni koji svaka dva sata moraju uzimati tablete. Ili oni koji točno u dva moraju dobiti injekciju. Tek što je otrpiš, a ponovno dva sata i sestra dolazi evo s ovolikom iglom. Promjeni vremena obradovale su se samo noćne ptice, jer tramvaj, koji po redu vožnje dolazi u stara dva sata, morao je ponovno krenuti u nova dva sata. Ako im je prvi tramvaj otišao ispred nosa, na drugi su pouzdano stigli.

Moj mali prijatelj Sven boji se da mu ministarstvo prosvjete s ovim satom ne doda još jedan novi školski sat, pa moli, ako do toga već dođe, da to nikako ne bude matematika, u kojoj je sve nepoznato osim profesora. Dječak je u pravu kad kaže da bi se taj sat mogao upotrijebiti mnogo korisnije, za kušanje slatkih proizvoda, recimo.

Jedne nedjelje u dva sata osjetio sam da više nisam mlad, i ta me je činjenica iznenadila svojom neopozivošću. Dobro je da se to dogodilo ranije, a ne prošle noći, jer zna se − duplo bih ostario. Mogu reći da su najbolje prošli oni koji su zaboravili na promjenu vremena, pa došli u svoju jutarnju šihtu u šest, a nije šest nego je pet – ostao im je još jedan sat pravog života.

Jutarnji sat postoji poslije svake neprospavane noći, kad se dodirne samo dno grijeha. Tada me uvijek grize savjest dok gledam pošteni svijet kako odlazi na posao. Taj sat dobili su ti ljudi – moći će duže spavati, taj najslađi jutarnji čas spavanja bit će im produžen.

I tako, sat naprijed – sat nazad, a ja vrijeme shvaćam kao posljednju točku TV dnevnika izraženu u zamršenim linijama ciklona i anticiklona. Ali bez obzira na sve to, u Zagrebu je danas osvanuo ponedjeljak.

Krava i na stubištu

Promjena vremena zbunila je mnoge životinje pa i kravu Rožu, koja je pobjegla iz svoje tople staje i paradirala po naselju Zapruđu u Zagrebu. Mnogi su povjerovali da je porijeklom iz Indije pa je sveta, i izazvala je brojne komentare, zabune i nedoumice. Zbog nje su mnogi učenici iz Trumbićeve ulice zakasnili u školu, jer su bili u nedoumici, da li je u pitanju krava ili vol. Ustvari, vol je muška krava, zaključili su mudro, usaglašavajući tako svoja mišljenja.

Krava Roža bila je “parkirana” ispred samoposluge, okružena još uvijek manovski zelenom travom, i mirno promatrala svijet oko sebe i sebe u njemu, dok je njezin vodič ili gonič ispijao pivo i zaljubljeno promatrao konobaricu, uzdišući zbog nje: “Zvijezda, a ne žena!” Muška ili ženska krava, prepirali su se dječaci i djevojčice, pa su se obratili i poslovođi obližnje trgovine, kad već drugog arbitra nisu mogli naći.

− Ma pustite me ljudi, još sam umoran od neke terevenke na kojoj sam popio koliko najviše mogu podnijeti i još malo više od toga. Pa ja danas ne bih pogodio ni bijelu kobilu, da je vidim.

Djeca točno znaju sve tipove i marke automobila, nitko neće pomiješati “opel” s “mercedesom”, jedino su u nedoumici kad je moj auto u pitanju, koji se u policijskim dosjeima vodi kao limuzina, premda u njemu ima i kamionskih i traktorskih dijelova. Djeca su ga krstila kao kontejner na kotačima.

− Ima plave oči – primijetio je netko.

− Ma kunem se u pravilnik u nagrađivanju i u svog sindikalnog povjerenika, da je to ženska krava – rekao je poslovođa.

− A gdje joj je rezervoar za mlijeko? – pitao je mali Sven. – I koliko li mlijeka troši na sto kilometara?

Još ga je zanimalo kako i od čega pravi tetrapak, i kako ga hermetički zatvara. Mali Dražen joj je zavidio što stalno ima žvakaću gumu, ali ga je sestra upozorila, da nije u pitanju žvakaća guma nego žvakaća trava. Njega su jednom uhvatili da prepisuje zadaću, a on se branio: “Kad već svi mućkaju, može valjda i jedan đak!”

Dalje se među djecom vodio ovakav razgovor:

− Što jede krava?

− Sve što nađe!

− A kad ništa ne nađe?

− Onda jede nešto drugo.

− Ima raznih krava, neke se drže radi mlijeka, a neke radi pejzaža.

− A kod nas na stubištu ima jedna krava što uvijek dođe kad imamo goste da nešto pita ili pozajmi, pa mama, kad ona ode, kaže: “Opet je bila ona krava!”

Što uopće radi krava?

Tako su došli i do saznanja, da je pašnjak ustvari ogroman pas, a raspitivali su i o tome, da li njezin vodič mora govoriti neki strani jezik.

− Što uopće radi krava?

− Sve što joj narede: ore, vuče, daje mlijeko, radi…

A za to vrijeme njezin vlasnik uživao je u pivu koje, kako je govorio, ne pravi mrlje od kave.

− Što ćete ako vas zaustavi policija, pa morate puhati?

− Ma to je pametna životinja, i bez mene zna pogoditi put. I vrijedna je, ore, vuče, sluša, proizvodi, radi, ne znam zašto ljudi znaju reći da je lijen kao krava! Pa krava uopće nije lijena.

A za to vrijeme školski sati su prolazili, prvi sat, drugi sat, što mari, ovo je nešto kao očigledna nastava. Ne bježi svaki dan krava Roža pred zapruđansku samoposlugu.

− Ni kad zažmurim tetrapak mi ne liči na kravu. I nikakvi farovi “mercedesa”, “opela” ili BMW-a ne umiju tako toplo pogledati kao kravlje oči.

Krava Roža bila je lijepo istimarena, kao da je upravo izišla iz frizerskog salona, a i papci su joj bili čisti, kao da je svratila kod pedikerke.

− Zašto joj služe rogovi?

− Da se brani!

− Ma kakvi, rogovi služe da ih žena nabije mužu, a može i obrnuto. Mama stalno govori kako naša susjeda nabija mužu rogove s poštarom Borisom.

− A moj tata stalno govori mami: “Baš si ti jedna kravetina!”

− To je zato, što tvoja mama kupuje mlijeko u samoposluzi.

Najhrabriji je prišao da je podraga, poslije su se i ostali ohrabrili, a Roža ih je mirno promatrala, uživajući u svojoj žvakaćoj travi.

Ah, što sve djeci neće pasti na pamet!

− Kako se zove dijete od krave?

− Tele! – odgovorila je jedna djevojčica.

− A ima li tele ženu?

− Tele nema ženu, telad se ne ženi, samo se volovi žene.

− Moja mama stalno pak govori tati kad joj on predbaci da je krava: “Da si nešto vrijedio, našao bi drugu, bolju ženu, ne bi se oženio s kravom.”

A onda se netko sjetio, da su zaboravili na nastavu – uhvatili su se za ruke i putem raspravljali, što da kažu učiteljici, kako da se opravdaju. Krava ih je promatrala kako odlaze i kao da je namigivala onim svojim lijepim, evo ovolikim plavim očima, i kao da im je poručivala: držite se čvrsto za ruke, kako se nikad ne biste izgubili u ovom ravnodušnom i opakom svijetu, držite se i ne puštajte što dulje budete mogli.

U školi je učiteljica pitala djecu:

− Kad si rođen?

− Osmog prosinca!

− A ti, Sven?

− I ja sam rođen osmog prosinca.

− Ti, Anita?

− Osmog prosinca.

− Zanimljivo – kaže učiteljica. – Jesi li i ti Luka rođen osmog prosinca?

− Ne, nisam, znate, moja mama nije bila s njihovim mamama na tom izletu.

Volite svoju djecu dok su još djeca. Roditeljska ljubav je prva, a zna biti i posljednja. Tko zna da li će ih ikad itko više voljeti.