Novinari hoće ići na more

Situacija u našem novinarstvu osjetno je gora nego prije pet-šest, ali i prije dvije godine. Novinari su nezadovoljni, što i ne čudi znamo li da je mnogima egzistencija ugrožena – kaže Zdenko Duka, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva (HND). U medijima, posebno pisanim, stalno se kalkulira s otpuštanjima i smanjenjem plaća. Novinarski je posao nesigurniji nego ikada, ustvari novinari ni sami ne znaju što se događa u njihovim tvrtkama i kakva im je budućnost. Zanatski dio vidljivo je srozan, što posebno dolazi do izražaja u privatnim medijima. U njima prevladavaju žutilo i stalno marginaliziranje ozbiljnih novinarskih poslova, a društvena kritika svedena je na minimum.

– E sad, koliko HND tu može nešto učiniti? Osobno mislim da se naše udruženje relativno dobro nosi s tim, ali treba znati da vodstvo bez svog članstva ne može učiniti previše. A opet, angažman u HND-u često rezultira kažnjavanjem članova jer urednici, a posebno poslodavci, nemaju milosti – kaže Duka.

Moć i nemoć javne riječi

– Veliku moć sigurno nemamo. Naš utjecaj najviše izvire iz naše javne riječi i ugleda. Možemo javno progovarati i ukazivati na probleme, što i činimo. Osim toga, HND je punopravni član Međunarodne novinarske federacije koju izvještavamo o svemu što se događa u hrvatskom novinarstvu i društvu – dodaje predsjednik HND-a.

Mnogi smatraju da HND u svojim nastojanjima mora biti agresivniji i rezolutniji.

– Jednim dijelom možda i stoji tvrdnja da bismo mogli biti agresivniji, ali znate, ne mogu se svakodnevno pisati i objavljivati razna priopćenja, jer ćemo se izgubiti u toj proizvodnji reakcija. Na koncu, ne smijemo si dozvoliti da se zavadimo sa svima, primjerice s vlasnicima medija. Što onda? Organizirali smo brojne tribine i prosvjede, upućujemo komentare na društvenu zbilju… Sve je to javni rad, a do ciljeva pokušavamo doći i putem kontakata s predstavnicima vlasti i vlasnicima medija. Moram naglasiti da dio problema o kojima govorimo, posebno ugrožena egzistencija novinara, nije u isključivoj nadležnosti HND-a, već o njima brine i Sindikat novinara Hrvatske – kaže Duka.
Biti član HND-a, pokazalo se, nekima je od iznimnog značaja, pa je njegov predsjednik umalo postao Ivan Zvonimir Čičak koji se kandidirao na tu funkciju, a bio je i aktivan član Izvršnog odbora, iako se osim novinarstva bavi i drugim aktivnostima, što je u suprotnosti s Kodeksom časti samog HND-a. Ipak, Duka ne dovodi u pitanje Čičkovo pravo da bude dio HND-a jer “Čičak je neosporno novinar koji svoju plaću zarađuje u Europapress holdingu”.

Jal u hrvatskom novinarstvu

Predrag Lucić, dugogodišnji urednik “Feral Tribunea” a danas kolumnist “Novog lista”, o tome ima posve oprečno mišljenje.

– I Čičak je primjer da je HND svakako i politička udruga. Sad, ne znam je li riječ o udruzi u koju politika, kao na dasku, dolazi na peglanje ili je ona tek politička odskočna daska. Ili možda nitko tamo nema dasku u glavi?! Ma, sasvim je jasno da neki preko HND-a žele imati politički i širi društveni utjecaj, ali neosporno je da to udruženje mora imati utjecaj na politiku ili, preciznije, konfrontirati se s njom – kaže Lucić. Dodaje da se HND nije uspio izboriti za pristojan status novinara i novinarstva u društvu.

– Osim rukovodstva, tome doprinosi i samo članstvo, a sve što se danas događa posljedica je stava i rada udruženja u devedesetima kada je Hrvatska, je li, u svjetskim razmjerima bila poznata po “slobodi medija”. Tada se HND uopće nije oglašavao, a kada i jest, bolje da nije to činio. Struka je uglavnom bila inficirana državotvorstvom i upregnuta u ideologiju, a oni koji su profesionalno radili svoj posao bili su remetilački faktor – kaže Lucić. Ipak priznaje da se HND danas oglašava u zaštitu ugroženih novinara.

– Ali kakva korist od toga kada mediji reagiranja HND-a uopće ne objavljuju? Ustvari, HND se oglašava češće od medija i to je apsurdno. Dakako, pitanje je jesu li ta silna priopćenja dovoljna. Tvrdim da nisu i smatram da HND mora pronaći način bolje komunikacije s javnošću, mora kontinuirano i agresivnije raditi na zaštiti novinarskih sloboda. No, HND je u dobroj mjeri ogledalo stanja struke u državi – naprosto je nevjerojatno koliko su novinari, generalno gledajući, neosjetljivi na probleme u društvu, pa tako i na probleme svojih kolega. Njih jednostavno ništa ne tangira i uvijek će naći isprike za vlastito nečinjenje – smatra Lucić. Posebno ga je zaboljelo kada njegov bivši redakcijski kolega Drago Hedl svojevremeno nije bio izabran za novinara godine. Ta činjenica, smatra Lucić, dovoljno govori o stanju u HND-u i njegovom članstvu.

– Riječ je o jednoj od većih svinjarija. Pokazalo se da je riječ o nagradama kojima se uopće ne cijeni novinarstvo i pravi novinarski pothvat. Jer, raditi priče o strahotama u ratnom Osijeku, i to pred nosom Branimiru Glavašu, uistinu je pothvat koji je Hedla vrlo lako mogao stajati glave. To je, između ostaloga, klasični primjer kukavičkog jala u hrvatskom novinarstvu – kaže Lucić. On sam nije član HND-a jer u njemu, kaže, nije prepoznao organizaciju koja radi nešto bitno za novinarsku struku.

Miljuš traži radikalniji pristup

Dušan Miljuš, novinar “Jutarnjeg lista” koji je u lipnju 2008. brutalno pretučen jer se drznuo pisati o organiziranom kriminalu u Hrvatskoj, inače i sam aktivan u tijelima HND-a, danas također postavlja pitanje zašto postati članom cehovskog udruženja novinara.

– Zar samo zato da bi se dobila iskaznica HND-a s kojom ostvaruješ pravo na popuste na vožnju vlakom ili slično? Ili da bi se otišlo na terevenku u Opatiju, na godišnju skupštinu? Mislim da je u posljednje vrijeme prilično otupila oštrica, da se premalo i preblago bavimo onime čime bismo se u HND-u trebali baviti. Moramo jasno reći da je razina novinarstva u nas drastično srozana, da su standardi sve niži, da je sveprisutna trivijalizacija medija i da je javnost sve nezadovoljnija. U takvoj situaciji HND sve više postaje samom sebi svrha i sve manje služi profesionalnoj zaštiti novinara, sve je manje glas ugroženih profesionalnih i etičkih novinarskih prava – smatra Miljuš koji se također zalaže za radikalniji javni nastup HND-a.

Ovaj novinar, koji je za svoj rad nedavno u njemačkom Leipzigu nagrađen međunarodnom nagradom, istom onom koju je dobila i pokojna Ana Politkovskaja, i u vlastitom slučaju vidi nedovoljan angažman krovne strukovne udruge.

– Hajde, imam informaciju da su tijekom nedavnog neformalnog razgovora s predsjednikom Ivom Josipovićem spomenuli i taj moj slučaj, ali njime se, nažalost, više bave u inozemstvu nego ovdje u Hrvatskoj. Recimo, smatra se da je preradikalno zbog ovog što se meni dogodilo inzistirati na ostavkama ministra unutarnjih poslova i ravnatelja policije. No, držim da je vrlo legitimno otvoriti i to pitanje – zaključuje Miljuš.

Zdenko Duka podsjeća da je HND upravo poslije slučaja Miljuš tražio ostavke ministra unutarnjih poslova i ravnatelja policije koji su na koncu smijenjeni, ali zbog ubojstava Ive Pukanića, Nike Franjića i Ivane Hodak.

– Ministar Tomislav Karamarko svojevremno je javno obećao da će Miljušev slučaj biti okončan do kraja 2009., a prije dvadesetak dana je izjavio da je taj posao pri kraju. Ostaje nam pričekati još malo i vidjeti što dalje – kaže Duka.

Stanković: HND mi je veliki oslonac

Zadovoljan radom HND-a je novinar Aleksandar Stanković, urednik i voditelj emisije “Nedjeljom u 2”.

– Generalno, rad HND-a posljednjih godina doživljavam pozitivnim. U pravilu je ustajao u zaštitu novinara HRT-a gdje je, znate i sami, situacija katastrofalna. I osobno sam imao veliki oslonac u HND-u koji je stalno upozoravao na pokušaje cenzure u mojoj emisiji. Međutim, ovdje govorim o javnoj televiziji, popularnom mediju koji uživa podršku i zaštitu najšire javnosti, a drugo je pitanje kako je kolegama u manjim medijima i sredinama, u kojima vedre i oblače lokalni moćnici. Isto tako, ne usudim se govoriti o tome koliko HND vrši stalan pritisak na policiju i ostale institucije kako bi se stalo na kraj prijetnjama i batinanju novinara. Znam da su se Dušan Miljuš, Hrvoje Appelt i Gordan Malić obraćali HND-u tražeći zaštitu, a koliko su uspjeli u tome, to ne znam.