Ajatolah Karamarko

MOĆ BOJA

Tako bi trebali izgledati uraci javne televizije! Hrvatska dokumentarna serija “Moć boja” – lišena budalaste barnumovske preambule “Odabrao Đelo Hadžiselimović” – gola je negacija svega što je HTV prikazivao posljednjih godina u terminu od 20:30. To znači da je “Moć boja” zanimljiva, kompetentna, dinamična, moderna, da u podlozi ima polihistorijski scenarij, da je voditelj (Frano Domitrović) originalan, uvjerljiv i dobar, ukratko da se i ćoravoj prisavskoj koki omaklo solidno dokumentarističko zrno.

Na webu je nemoguće pronaći podatke o cijeni ove šestodijelne serije. Imajući na umu njenu visoku razinu (slično kao u slučaju “Hrvatskog proljeća”), čini se da je rađena jeftino ili badava, što je u HTV-ovim okvirima pouzdano jamstvo vrhunskog dosega. Za male pare na HTV-u rade, naime, samo entuzijasti i znalci. HTV-ove uprave novac su u velikim količinama davale samo ideolozima-diletantima, ozakonivši sedlarovštinu kao kućni estetski kanon. Autore koji su za teške milijune snimali pet-šest jarana po obližnjim kafićima, gdje su uz “Ožujsko” pivo po stoti put zabijali glogov kolac ideološkom vampiru komunizma ili s Merčepom oslobađali Vukovar, nadamo se, čekaju zanimljivi bonus intervjui u Gajevoj, kod Bajića. S druge strane, bilo bi dobro da kvalitetni autori, poput Dražena Žarkovića (režisera ove serije), Hrvoja Klasića ili Miljenka Bukovčana napokon dobiju svoj dio kolača, ako hulje nekim čudom ipak završe u Remetincu, na disanju prosijanog zraka, kako bi bio red. To bi, držimo, bio solidan doprinos za javnu stvar, tzv. res publicu.

DNEVNIK HTV-a

Neki opsesivno-kompulzivan tip, odjeven kao za korotu, fiksirano pilji u kameru. Mjesto radnje je središnjica HDZ-a. Iza njega stoji neki striček koji se intenzivno rashlađuje improviziranom lepezom. Koluta očima ka’ vareni zec, što bi rekao Ljubo Ćesić Rojs. Ožalošćeni lik iz prvog plana, ime mu je Damir Jelić – to je onaj koji je u Karlovcu podigao spomenik abortiranoj djeci – počinje govoriti kako je Alojzije Stepinac još 1943. osudio Jasenovac kao najveće zlo. Iduće veliko zlo, nastavlja ovaj mladi čovjek, jest Bleiburg. Opa, što je sad to, kamo li vodi ova jeremijada?! Pištolj koji visi na zidu u prvom činu drame, u trećem mora opaliti.

Dakle, slijedi klimaks: Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji, kaže Karamarkova zdrava snaga, ravan je dvama najvećim zlima u hrvatskoj povijesti!

Zašto bi medicinska pomoć ljudima koji ne mogu imati djecu bila zločin, do kraja ostaje nejasno, osim ako čovjek ne prizove u pomoć definiciju iskusnog juriste Silveka Degena koji kaže: Ako je abortus ubojstvo, onda je masturbacija genocid!

HDZ je po modernitetu očito odlučio dosegnuti razinu iranskih mula. Ajatolah Karamarko zacijelo ima na umu i paralelu s našim bliskim istokom, gdje je na zadnjim izborima pobijedio Tomislav Nikolić. Ali ta analogija nije sasvim jednodimenzionalna. Nikolićeva politička putanja išla je, naime, u obrnutom smjeru: srpski predsjednik krenuo je s marginalne šešeljevske desnice na dugo putovanje prema centru, s krajnjim ciljem da postane “srpski Sanader”. Dijelom je u tom naumu, nažalost, uspio. Karamarko, međutim, sa sanaderovske pozicije kreće na put prema pravaškim marginama. Stranka mu je sve desnija i sve, što nije nevažno, klerikalnija – a ne treba zaboraviti da, mimo opće predodžbe, nijedna uspješna hrvatska stranka nikada nije bila klerikalna! Naprotiv. Tito je bio ateist, Stjepan Radić lansirao je krilaticu “popovi – lopovi”, dok je Tuđman znatno bolje poznavao katekizam Nečajeva nego onaj katolički. A onu ilegalnu dopunu prisezi – Tako mi Bog pomogao – uveo je u priču samo zato što se time nakljukao u dugim godinama disidencije, gledajući bez nadzora starije američke filmove. Jedna jedina politička snaga u novijoj povijesti bila je naglašeno klerikalna – ustaški pokret Ante Pavelića, ali on na izborima vlast nije dobio, nije bio organiziran kao stranka i na izborima nikada ne bi uspio.

Povrh toga, Hrvatska strateški klizi ulijevo, a ne udesno, pa se čini da je perspektiva rasta sigurnija šarlu akrobatu hrvatske ljevice, Dragutinu Lesaru, nego Tomi Karamarku, naročito ako nastavi zadanim putem.

RTL DANAS

Evolucija s desna prema centru općenito je konjunkturnija pojava od obrnute putanje. Evo dva dokaza sa zelene livade. Davor Šuker – čovjek koji je u svijetu, prema riječima Ćire Blaževića, poznatiji od Hrvatske – nekoć se s ponosom slikao na Poglavnikovu grobu. “U Madridu grobnica od zlata, u njoj leži vođa svih Hrvata”, kako reče pjesnik, pa je Šuker obišao tu znamenitost. Ali golgeteru se cvijetak s Poglavnikova groba u međuvremenu nekako sasušio. Jednako je tako Igor Štimac za vrijeme rata bio ljuti desničar, kao Kraljević Marko – “U piću smo ljuti pijanice, a u kavgi ljuti kavgadžije…” – no onda se, u skladu s duhom vremena, reformirao. Na zadnjem svjetskom prvenstvu u nogometu taj je isti Štimac neprikriveno navijao za nogometaše Srbije. Čovjek mu danas može zamjeriti jezivo kičast stil komentiranja, ali ni u ludilu političku nekorektnost. Naprotiv. On pazi što govori.

Inteligentni ljudi shvaćaju znakove vremena. Kako kaže Sveto pismo, postoji vrijeme sjetve i vrijeme žetve, vrijeme umiranja i vrijeme rađanja. Postoji vrijeme za desnicu i vrijeme za ljevicu – komunisti su inteligentno govorili o dijalektici klasnog i nacionalnog – ali nekima to ipak nije sasvim jasno. No, mora i takvih biti…

REKLAME ZA NADMADRAC

Svakog jutra, oko devet, nekakav gnjavež ubija nas reklamom za nadmadrac. Te otkako ga ima spava kao beba, te fantastičan, te čudotvoran, te jeftin… Popodne će vas zagnjaviti slične reklame za kralježnicu, koljena, zglobove i druge stvari podložne iščašenjima, osim mozga za koji se očito unaprijed smatra da je nepopravljiv. A večer završava s bjesomučnim blejanjem ovce Gregora i reklamama za popravljanje potencije. Posljednjih nekoliko mjeseci već su tri takva pripravka povučena s tržišta jer su u njima otkriveni štetni sastojci…

Ova pojava nije, nažalost, samo izraz diktata lošeg ukusa, nego nešto puno gore. Televizija je, protuzakonitim dampiranjem cijena oglasnog prostora, oslobodila gledane termine širokoj skupini šarlatana koji petljaju s najopasnijom mogućom supstancom – medikamentima i pripravcima za zdravlje. To vjerojatno spada prije u sferu kaznenog progona nego televizijske kritike, ali kako institucije ne rade svoj posao, evo mi skrećemo pažnju na taj štetni fenomen. A nacija koju vode nadripolitičari nužno mora završiti na terapiji kod nadriljekarnika, kod koga bi drugog!