Crni vade crvene

Sve se okrenulo naglavce. Ovog i prošlog tjedna tema broj jedan u Hrvatskoj svakako su morali biti, kao što nisu, pregovori sindikata i Vlade o kolektivnim ugovorima. Novo je u njima to da su Banski dvori prvi put primijenili taktiku nepopuštanja i po cijenu rezanja ionako skromnih plaća desecima tisuća zaposlenika u javnim službama. Dobro, ne može se reći da mediji o tome nisu dosta iscrpno izvještavali, ali samo zato što su pregovori propali, dakle dobili smo, štono se veli, incidentu situaciju. A to znači medijsku halvu. Pa ipak, ni taj nevoljki uspon ove važne sindikalno-radničke teme prema visovima javne pozornosti nije bio dovoljan da se s vrha makne jedna važna i zapaljiva svjetonazorska tema, ali koja ipak nije toliko presudna za društveno zdravlje zemlje. Medicinski potpomognuta oplodnja – tu zapravo nema nikakve velike priče. Hrvatska se samo priključuje vrlo širokom krugu zemalja u Evropi i šire koje se oko toga postavljaju liberalno, ali se zato u pitanjima radničkih i sindikalnih prava postavljaju isto toliko restriktivno, što sve više sliči na nekakvu univerzalnu političku formulu desne ljevice i lijeve desnice.

Pa ipak, protiv novog zakona o MPO-u, koji je izglasala vladajuća većina u Saboru, ustao je nikada glasniji i uštimaniji zbor desnih stranaka, predvođen HDZ-om, i fundamentalističkih katoličkih udruga, kojima se otvorenije nego ikada na čelo stavio vrh Crkve. Stvorena je atmosfera velike i sudbonosne bitke između dva nepomirljiva tabora oko toga čiji će svjetonazorski sklop dominirati u zemlji nerednih nekoliko godina. Saborska većina izglasala je novi zakon s puno zanosa i emocija, kao da ruši nekakvu hrvatsku Bastilju, a atmosferu su podgrijali i saveznički, lijevo-liberalni mediji, koji joj upućuju vatrene čestitke da je to najvažniji zakon koji je Kukuriku koalicija dosad donijela. Lijepa uvlakačka gesta, nema što, ali ona nehotice otkriva da su dometi ove vlasti zapravo vrlo skromni, gdjekad i jadni. S druge strane, ljutiti protivnici MPO-a prijete referendumom kojim će srušiti novi zakon, a osobito dramatski moment dogodio se kada je novi papinski nuncij pokušao odgoditi njegovo donošenje dok on malo ne popriča s prvim muževima svjetovne vlasti. Naravno, ovi na to nisu mogli pristati, ali su, očekivano, junački prešutjeli da je to besprimjerno miješanje u unutrašnje stvari jedne, je li, suverene države. Toliko besprimjerno da se kosi čak i s famoznim ugovorima Hrvatske sa Svetom Stolicom, kojima se ovoj drugoj uz puno rukoljuba popustilo u koječemu, ali u ovome ipak ne.

Doduše, za šutnju državnog vrha može se naći nešto opravdanja u činjenici da je riječ o rijetko glupom gafu nuncija, koji u budućnosti može poslužiti kao dobar alibi za reviziju spomenutih ugovora, kao što je, uostalom, glupa i inicijativa iz desničarsko-crkvenih krugova za raspisivanje referenduma. Jasno je, naime, da referendum protiv MPO-a nema nikakve izglede za uspjeh, jer vjernici ni dosad nisu prihvaćali ovakve crkvene interventne upade u područje svjetovnog (neradna nedjelja). A protiv govori i povijesno iskustvo da Crkva u Hrvatskoj nikada nije uspijevala kada se pokušavala samostalno i izravno pojaviti na političkoj, a pogotovo na stranačkoj sceni (između dva svjetska rata postojala je katolička Hrvatska pučka stranka koja je bila minijaturna otprilike kao današnji HČSP, ili jedva nešto više od toga). Dakle, suprotno raširenom uvjerenju, Crkva u Hrvatskoj itekako je stekla naviku teških poraza, ali ovaj bi bio posebno razoran. Naime, nakon što bi referendum o MPO-u propao, sama bi katolička većina uklesala u hrvatskom kamenu granicu koju Kaptol u političkom angažmanu ne bi smio godinama, možda ni desetljećima, prijeći.

Ali, nije u tome sva glupost koja je posljednjih dana pokuljala kroz crkvena vrata, vrhunac tek slijedi. Sastoji se u tome da popovi i njihovi ministranti s ove strane crkvenih zidina prave od Kukuriku koalicije lijevo strašilo, a upravo to njoj sada savršeno odgovara. Jer, ona zapravo vodi desnu ekonomsku i socijalnu politiku, a MPO i slične stvari služe joj kao lijevi plašt kojim to pokušava, i uspijeva, sakriti. Zato posljednjih mjeseci i gledamo predstavu koju gledamo. Milanovićevi ministri, poput neke odleđene djece cvijeća, srdačno obilaze gej parade i slične slobodarske manifestacije, ali odmah zatim navlače vučju kožu u pregovorima sa sindikatima i ne skidaju je, majci, sve dok ne dotuku suparnika.

Dakle, tandem HDZ – Crkva napravio je jako puno za Kukuriku koaliciju, toliko puno da je teško zamisliti više, a sada da vidimo što je napravio za sebe. O, tek je tu autizam tog tandema došao do maksimalnog, trijumfalnog izražaja. Ako već oko političkog protivnika ne znajući kopaš obrambene šance, barem gledaj da otkopanom ilovačom ne zatrpavaš sebe, a to su baš tako napravili. Na neviđeno čudačkim presicama počeli su govoriti o MPO-u kao o replikama Jasenovca i Bleiburga, čak i nacističke eugenike, na što iz SDP-a i HNS-a zbilja ne moraju ništa odgovoriti. Čak je i debelo iskompromitirani Radimič Čačić između dva gema u Umagu samo podsmješljivo rekao: “Pozdravite mi HDZ.” I najgore nepodopštine tog prvog autodestruktivca Milanovićeve Vlade doimaju se kao podgrijana kamilica u odnosu na mahnitosti koje proizvodi nova ideološka strategija Karamarka i kardinala Bozanića. Zato čak i iz vrha najveće opozicijske stranke, a drukčije vjerojatno nije ni među crkvenim ljudima, stižu ogorčene, iako mahom neslužbene izjave da je to pretvaranje HDZ-a i Katoličke crkve u svjetovno-religijsku sektu, koja je samu sebe osudila na izolaciju i odumiranje. Često se povlači i usporedba s Tuđmanom koji, tvrdi se, nije bio toliko zadrt, što nije baš točno, ali jeste točno da se držao podalje od ovih stvari i puštao da ih obavljaju ekstremistički buldozi pod kontrolom ovlaštenih kerovođa.

Sada su se, međutim, sam Karamarko, nešto diskretnije i Bozanić, stavili na čelo klero-nacionalističke restauracije koja se, jezikom HDZ-ovog ideologa Davora Stiera, naziva “demokršćanskom revolucijom”, iako se ne vidi što fali pojmu kontrarevolucije, kada on ovdje puno bolje pristaje. Ne govorim to iz neke zlobe i zaguljenosti, nego to stvarno sadržajno odgovara stanju stvari. Jer, ne radi se ovdje samo o tome da su Crkva i HDZ napravili kolosalnu uslugu Kukuriku koaliciji napavši njeno ljevičarenje u zaštiti seksualnih, roditeljskih, ženskih itd. prava. Još veću uslugu oni joj prave time što prešućuju njeno desničarenje u vidu bagateliziranja i taracanja socijalnih prava radništva i industrijske demokracije. I to unatoč tome što demokršćanske stranke, a Crkva posebno, imaju stanovitih zasluga u zagovaranju tih prava i te demokracije. Tako se pokazuje da su one licemjerne u svojim često gromovitim kritikama kapitalizma isto koliko je ljevica licemjerna kada brani MPO i slične vrednote. U prvom slučaju, brane se socijalna prava apstraktnog radnika i tako će ostati dok god se konkretan, zbiljski kapitalizam pokušava promijeniti samo crkvenim apelima i jadikovkama, a i to samo dok se ne radi o vlastitim profitnim berivima. U drugom pak slučaju, brani se apstraktno pravo na život, što jasno proizlazi iz činjenice da se potpomaganje ljudskog zametka ukida onog trenutka kada bivši embrij uđe u zvjerinjak svijeta rada. Tada on prestaje biti briga i ljevice i kršćanske desnice, taj teret oni nevoljko žele, ili uopće ne žele na svojim plećima. Pogotovo otkako je s geografske karte nestao socijalizam koji im je u tome konkurirao kao opasna alternativa.

Sve u svemu, kada malo bolje pogledaš, vidiš da su se na MPO-bojišnici ljutito dograbila dva protivnika među kojima ima puno više dodirnih točaka nego što se na prvi pogled čini i nego što bi oni htjeli da izgleda. Štoviše, vidiš da galamom protiv potpomognute oplodnje crni zapravo vade crvene, jer im pomažu da pod tepih gurnu važnije stvari. Kao da im žele vratiti uslugu iz devedesetih kada su crveni pomogli crnima da se zataškaju progoni i zločini nad ljudima druge vjere i nacije. Zločini počinjeni bez obzira na to što žrtve mahom nisu bile začete i rođene nikakvim MPO-intervencijama, nego po svim svetim pravilima na kojima inzistira Katolička crkva.