Zanemarene civilne žrtve

Nedavno održana konferencija “Civilne žrtve rata u Hrvatskoj – Pravo na pravni lijek i reparaciju za žrtve teških kršenja ljudskih prava i povreda međunarodnog humanitarnog prava”, koju je organizirala Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, još jednom je ukazala na nezavidan položaj ove kategorije ratnih stradalnika, od kojih gotovo nitko nije obeštećen, a mnogi koji su za svoje patnje tužili Hrvatsku nakon odbijanja tužbe moraju plaćati sudske troškove.

– U civilne žrtve rata ubrajaju se žrtve usmrćenja, ranjavanja, terorističkih i diverzantskih djela, seksualnog zločina i stradali od mina, kao i brojni članovi obitelji žrtava ratnih zločina – ističe programska koordinatorica Documente Emina Bužinkić.

Dodaje da je jedan od osnovnih problema to što nije napravljen registar civilnih žrtava, pa se i danas, skoro 20 godina nakon kraja rata, njihov broj procjenjuje između 4.000 i 8.000, što je vrlo rastezljivo.

U strahu od ovrhe

Vrlo rastezljiv je i odnos prema tim žrtvama, kako srpske tako hrvatske i drugih nacionalnosti. Od oko 120 ovih žrtava s kojima su razgovarali aktivisti Documente, samo dvije imaju riješeno obeštećenje. Velika većina onih koji su tužili Hrvatsku za nadoknadu boli zbog gubitka bližnjih i imovine, a tužba im je odbijena zbog rigidnog zakonodavstva ili zbog činjenice da počinioci nisu procesuirani ili drugog obrazloženja, mora plaćati ili je već platila sudske troškove. Dakle, preko 70 posto onih za koje Documenta ima podatke živi u strahu od ovrhe ili je ona već sjela na njihove, često mizerne penzije ili porodične kuće.

– Treba im omogućiti otpis sudskih troškova, jer bi to državu koštalo samo dva milijuna kuna – ističu u Documenti.

Međutim, u Državnom odvjetništvu i na sudovima, uključujući i Vrhovni, smatraju da odluke o otpisu dugova moraju donijeti Sabor ili Vlada, a sve dok ih ne donesu, oni se moraju naplaćivati. Što se tiče Vlade, ona je krajem maja donijela Uredbu o kriterijima, mjerilima i postupku za odgodu plaćanja ili oprost dugova, po kojoj bi država ljudima slabijeg materijalnog stanja mogla otpisati dugove, kazne, sudske troškove… osim poreza i režija. Ministarstvo pravosuđa od Državnog odvjetništva zatražilo je popis takvih slučajeva kako bi se mogli pokrenuti odgovarajući postupci. Iako bi time bila riješena najveća nepravda i najurgentniji problem, ostaje pitanje moralne i materijalne satisfakcije, odnosno obeštećenja i priznavanja patnji civilnih žrtava rata.

– Potrebno je uspostaviti nove kriterije i stvoriti registar civilnih žrtava kroz novi zakon ili kroz izmjene postojećeg. Osim toga, valjalo bi razviti odgovarajući sustav socijalnog prava, donijeti Zakon o obeštećenju i Nacionalni program obeštećenja civilnih žrtava te uspostaviti Fond za reintegraciju i reparacije – ističe voditeljica Documente Vesna Teršelič.

Što se toga tiče, Ministarstvo pravosuđa priprema zakon kojim će se revidirati status civilnih žrtava, čiji će nacrt zainteresiranoj javnosti biti predstavljen u septembru. Tu dolazimo do pitanja tko je zainteresirana javnost, s obzirom na to da se političari na takvim skupovima ne viđaju prečesto, a mediji se, uz časne izuzetke, ne trgaju od objavljivanja vijesti o toj temi.

Političari nezainteresirani

– Evidentna je politička nezainteresiranost, jer se ministri i saborski zastupnici, kao ni lokalni političari ne odazivaju na rasprave, a od nekih smo dobili odgovore da ta tema nije interesantna i da o njoj nemaju što reći – kaže Emina Bužinkić.

A itekako bi imali što reći, bar što se tiče izjave Jovice Brkića, predsjednika udruženja “Pravda” iz Bjelovara.

– Prije rata u bjelovarskom je kraju živjelo 18.500 Srba, a sada ih je 1.860. Osim toga, 1991. u tom kraju, u kome nije bilo ratnih djelovanja, uništeno je 650 kuća i gospodarskih objekata, za što nitko nije odgovarao niti je itko dobio odštetu – ističe Brkić, podsjetivši da je stanje slično i u mnogim drugim dijelovima Hrvatske.

Na konferenciji su također predstavljene medijska kampanja nazvana “Žrtve su predugo čekale” koju čini osam spotova s likovima žrtava rata te stranica www.civilnezrtverata.hr na kojoj se civilne žrtve rata mogu informirati o svojim pravima i gdje svi zainteresirani mogu dobiti podatke o žrtvama rata.

– Medijska kampanja o civilnim žrtvama rata nije usmjerena toliko prema javnosti koliko prema institucijama, prije svega zbog poraznih podataka o ostvarivanju prava tih žrtava do kojih je došla Documenta – rekao je Eugen Jakovčić, medijski koordinator Documente.

Država bježi od odgovornosti

Priču o statusu civilnih žrtava rata dobro ilustrira slučaj Đorđa Gunjevića, koji je 1991. kao pomoćnik vladinog povjerenika za Pakrac bio žrtva nasilja pobunjenih Srba u Vučju, a onda i pripadnika hrvatskih oružanih snaga, odnosno merčepovaca koji su mu opljačkali imovinu. Za to, kao i za spaljenu kuću, ne samo da nije dobio odštetu, nego je morao i plaćati troškove zbog odbijene žalbe.

– Gola je istina da naša država ne želi priznati štetu civilnim žrtvama rata, a kamoli da je nadoknadi bilo kome osim braniteljima, onima koji su svoj status ostvarili na pošten način ili onima koji su lagali o svojoj invalidnosti, o uzroku i mjestu stradanja. Ako ne dođe do pritiska EU-a, nitko od onih koji su tužili državu i izgubili sporove neće dobiti naknadu, a vjerojatno će svi morati nadoknaditi troškove – kaže Gunjević. Smatra da dosadašnje vlasti nisu bile osjetljive na stradanja naroda i nisu bile voljne građanima osigurati jednakost pred zakonom.

Dodatni problem je što država ne priznaje odgovornost za štete nastale uništavanjem imovine građana jer to, osim retroaktivno ukinutih odredbi člana 180 Zakona o obveznim odnosima, predviđa i član 1 Zakona o unutrašnjim poslovima, s obzirom na to da su državna tijela bila dužna spriječiti nastale štete.

– Kada mi je kuća počela gorjeti, komšija i prijatelj pokušali su gasiti, ali ih je Hrvatska vojska istjerala iz dvorišta, što je vidljivo iz zapisnika – govori Gunjević. Smatra da politika u praksi dominira nad pravom, pa stoga pravo šuti, navodno da država ne bi plaćala odštete.

– Ustvari, sve se svodi na to da država bježi od nadoknada bilo kakve štete za koju je de facto i de jure odgovorna.