Neka druga zemlja

Svatko s prostora nekadašnje Jugoslavije tko prvi put nakon 20 godina posjećuje Kosovo, zaključit će već na prvi pogled da se ova nekadašnja jugoslavenska pokrajina, sada nezavisna država, potpuno promijenila. U Prištini se posvuda mogu vidjeti poslovne zgrade od stakla i čelika, krajnje modernog dizajna, ulicama struji nepregledna rijeka uglavnom mladih ljudi, a kafići i restorani evropskog izgleda dupkom su puni i danju i noću.

U toj nabujalosti svega novog, u kojoj je dominantnu ulogu odigrao kapital što se na razne načine slijevao iz inozemstva, te u nekoj vrsti arhitektonske eksplozije s kojom glavni grad Kosova danas živi, nekadašnji urbanistički simbol Prištine, hotel “Grand”, sada djeluje kao pogureni starac usred civilizacije s nekog drugog planeta. Priština, koja je prije zadnjih ratova imala oko 200.000 stanovnika, u međuvremenu se brojčano utrostručila, stare orijentalne obrte zamijenili su luksuzni butici, urbane vile i strana predstavništva, pa čitav grad kao da želi pokazati da hita u samo središte Evropske unije, iako je Kosovo još duboko uronjeno u balkanske prilike i odnose.

Realnost i želje

Tu negdje započinje kompleksna priča o sudaru tvrde realnosti i nestrpljivih želja stanovnika Kosova i onih oko njega. Ako pitate mladog i obrazovanog Kosovara albanskog porijekla kako vidi vlastitu zemlju, on će vam odgovoriti da Kosovo danas više nema vremena čekati, jer je tih deset godina, koliko su u tranziciji provele druge postsocijalističke zemlje, Kosovo bilo u izolaciji i ratu. Jedan od takvih sugovornika, mladi kosovski političar Ilir Deda, čelnik stranke Novi duh koji se školovao u inozemstvu, kaže da današnja mlada generacija, koja čini 70 posto i koja ne poznaje školovanje u podrumima za vrijeme Miloševićevog režima, rat i bombardiranje, želi slobodu napredovanja i dobru zaradu. Po njegovim riječima, ta je generacija najvitalnija snaga i ono najbolje što Kosovo danas ima.

Ipak, u pozadini ovog generacijskog poleta kao kamen u cipeli stoji neugodna činjenica da je Kosovo i dalje država s “nadgledanom nezavisnošću” i da 5.000 evropskih službenika i oko 15.000 vojnika NATO-a predstavlja dominantnu snagu stabilnosti na Kosovu. Politički, Kosovo je trusno područje posljednjih stotinu godina, a tako je i danas, sa Srbima i Albancima kao glavnim junacima, ali šire gledano, kosovski gordijski čvor opterećuje političke odnose barem u još četiri okolne države.

Administrativno gledano, čini se da Kosovo još nema dovoljno vlastite upravljačke elite, obrazovane i efikasne, koja bi mogla provesti vladavinu prava u svakom zakutku zemlje, traumatizirane prošlim ratovima, ali i tradicionalnim odnosima klanova i sveprisutnom korupcijom. Prema riječima sugovornika iz Prištine, albanska elita na Kosovu podijeljena je u tri sloja među kojima postoji pritajena napetost: prvi sloj su funkcionari starog kova, još iz socijalističkih vremena, koji i danas igraju stanovitu ulogu. Drugi sloj su prvoborci Oslobodilačke vojske Kosova (OVK), koji su na vlasti i koji smatraju da im zbog starih zasluga pripadaju čast i položaj u upravljačkim strukturama. Treći su mladi lideri, često obrazovani na inozemnim sveučilištima, koji sa stanovitim prezirom gledaju staru elitu, smatrajući njene protagoniste političkim dinosaurusima rođenim u balkanskim odnosima. Njihova želja, u kojoj ima i dosta političke naivnosti, jest da po hitnom postupku urede zemlju onako kako su to vidjeli u bijelom svijetu. Političko središte ovakvog načina razmišljanja je pokret Samoopredjeljenje Albina Kurtija, koji je treći po jačini u kosovskom parlamentu, a prišlo mu je jako puno mladih sa vrelom željom da se Kosovo ne obazire na vanjske utjecaje na putu vlastite nezavisnosti.

– Ukoliko će se Kosovari, pritisnuti Srbijom i međunarodnom zajednicom, neprestano osjećati zatvorenima u kosovskom kavezu, bez jednostavne mogućnosti da napreduju i putuju bez viza i ograničenja, oni će se okrenuti zemlji koja je danas puno integriranija u Evropu i članica je NATO pakta, a to je susjedna Albanija – kaže Ilir Deda.

Od spužve do hotela

Ova kulturna i politička provalija između starih i mladih naročito se vidi u obrazovanju, koje punih deset godina, od 1990. i represivnog režima Slobodana Miloševića do uvođenja međunarodne uprave 1999., nije normalno radilo, nego je bilo svedeno na ilegalne škole i tečajeve po stanovima i podrumima. Profesori koji su se nakon toliko godina vratili za katedre danas teško mogu prenijeti znanje koje početkom 21. stoljeća učenici i studenti od njih očekuju. Stoga u Prištini i drugim gradovima Kosova niču privatni fakulteti za sve i svašta, na kojima se školuju novokomponirani stručnjaci koji odmah ulaze u trku oko izgradnje nove države, ali i vlastitog biznisa. Taj poslovni zamah prisutan je u Prištini na svakom koraku i u toj šumi krupnih poteza teško je razlučiti socijalni razvoj od hramova privatnog bogaćenja. Ili kako formulu uspjeha šaljivo objašnjava jedan naš sugovornik iz Prištine: “Jednog dana mladi čovjek dođe na magistralnu cestu s čabrom vode i spužvom i dovede desetero prijatelja da mu operu auto. Za tjedan dana to je već praonica automobila, a za mjesec dana uz nju je i novi hotel.”

Stoga, kažu upućeni, službenu statistiku o 50 posto nezaposlenih na Kosovu treba uzeti s krajnjom rezervom: u Prištini i drugim gradovima sve vrvi od gradnje, investicija i raznih poslova, dobro odjevenih studenata ima posvuda, jednako kao i poslovnih ljudi u najfinijim restoranima. Posve je drugo pitanje što se putem pogubilo u toj nezaustavljivoj želji za prosperitetom, što god to značilo. Dobar sugovornik za kritičku analizu kosovskog društva na kulturalnom planu je Enver Petrovci, poznati kazališni i filmski glumac iz jugoslavenskih vremena. On tvrdi da je u civilizacijskom smislu situacija danas lošija nego u vrijeme bivše države.

– Mladi ljudi danas nemaju ambiciju da budu najbolji u svom fahu i da se uspoređuju s drugima u okolnim državama, njima je važno da budu najuspješniji u svojoj maloj sredini, a tu je konkurencija vrlo skromna. Oni su zainteresirani da postignu sve odmah i nije im toliko stalo do trajnog obrazovanja. Na cijeni su neke druge vrijednosti – kaže Petrovci.

U ovoj mladoj državi, čija bi albanska većina htjela preskočiti stoljeća u želji da sebi i svijetu pokaže da je izborila svoje mjesto pod suncem, živi i oko 100.000 kosovskih Srba, što je jedna trećina od broja Srba koji su na Kosovu živjeli prije međunarodne vojne intervencije. Polovica njih, sjeverno od rijeke Ibar, ne priznaje vlast u Prištini i živi u paralelnom administrativnom sistemu, uz značajnu pomoć iz Srbije. Oni koji žive s južne strane razbacani su u malim seoskim enklavama, strepeći za svoju sigurnost i egzistenciju. Paralelna srpska vlast na sjeveru, naravno, duboko frustrira Albance, koji su jedinstveni u stavu da žele suverenu državu odmah i u potpunosti. Međunarodna zajednica je do grla zapetljana u beskonačne pregovore Prištine i Beograda, koji kosovsku državu od početka ne priznaje, pa na jedvite jade održava krhki balans između nepomirljivih strana.

Bruxelles i Washington i jednima i drugima neprestano nude kombinaciju batine i mrkve, podržavajući kosovsku nezavisnost, pa je odgovor albanskog stanovništva dosta očekivan: “Vi ste nam donijeli slobodu i hvala vam na tome, ali sada bi bilo vrijeme da odete.” Kosovskoj političkoj eliti, okupljenoj oko stranke na vlasti Hašima Tačija, jasno je da je takav scenarij u ovom trenutku nemoguć, pa ona ne želi učiniti nijedan korak bez suglasnosti evropskih promatrača, produbljujući tako tenzije unutar albanskog političkog korpusa, u kojem mladi lavovi traže hitno rješavanje problema neposlušnog sjevera.

Milijun eura za imanje

Što na sve to kažu kosovski Srbi? Prema riječima novinara Isaka Vorgučića, Srbi se danas na Kosovu ne osjećaju sigurno. Nakon mnoštva nasilja u posljednjih 12 godina, raspršeni i nepovezani, izgubili su osjećaj kulturnog i nacionalnog identiteta koji su prije imali. Ovaj osjećaj izgubljenosti dobro se vidi pri posjetu kosovskim manastirima: opasani bodljikavom žicom, uglavnom pusti, s oklopnim kolima i do zuba naoružanim vojnicima međunarodnih snaga na ulazu, ovi hramovi danas svjedoče da onih koji bi u njih trebali dolaziti više – nema.

Tako u Prizrenu, koji je nekada bio primjer multikulturne sredine, nailazimo na prilično devastiranu crkvu Bogorodice Ljeviške i na podatak da od nekadašnjih 10.000 Srba u gradu danas živi njih tek sedamnaestak. Na ulazu u spaljenu crkvu u centru grada nalazimo natpis iz 15. stoljeća urezan na arapskom jeziku, koji danas zvuči više nego groteskno: “Zjenica oka moga gnijezdo je ljepote tvoje.”

Srba na Kosovu svakim je danom sve manje: jedni ga napuštaju puni straha kada čuju da je neki njihov susjed pretučen ili ubijen, mladi idu na fakultete u Srbiju i ne vraćaju se, dok treći prodaju imanja i odlaze.

– Teško je Srbima da ostanu hladnokrvni u situaciji kada im komšija Albanac pokuca na vrata i ponudi milijun eura za kuću i imanje – kaže Budimir Ničić, novinar lokalnog srpskog radija.

Što će biti s Kosovom u budućnosti, zapisano je u zvijezdama mutne kosovske, regionalne i evropske politike: promatrač sa strane, gledajući sve te ljude zgusnute na malom prostoru, ne može se oteti stanovitom turobnom osjećaju kada pomisli na kosovsko jučer i sutra. Ta silna prisutnost i dobrih i loših iskustava među tim narodima nekada, šarm izmiješanosti neobičnih kultura i običaja, danas su jednostavno pometeni novom socijalnom stvarnošću, u kojoj armije mladih Kosovara trče za nekom svojom zvijezdom od stakla i čelika. Ta nova generacija nije se ni rodila kada su počeli posljednji sukobi na Kosovu, ona gotovo ništa ne zna o mrtvima i raseljenima. Svojim zaboravom ona je praktički zacementirala prošle traume, ali i sve druge dobre detalje od kojih se sastoji svaki život, pa i onaj nekadašnji na Kosovu.

No, što god da se dogodi na političkoj sceni, Kosova kakvo je bilo jučer više nema i to predstavlja možda najveću odgovornost onih, kojem god narodu pripadali, koji su doveli do toga da ono danas više nije mjesto susreta ljudi različitih nacija, religija i kultura.