U ruralnim sredinama žene su višestruko diskriminirane

Koliko je u hrvatskom društvu prisutna spolna diskriminacija i koji su njeni oblici, odnosno gdje su žene u priči oko rada i socijalne sigurnosti, oko nacionalne pripadnosti ili pripadnosti LGBT populaciji?

Detaljno analizirani i statistički iskazani podaci o diskriminaciji po temeljima koji su u mojoj nadležnosti, dakle spola, bračnog i obiteljskog statusa i spolne orijentacije, nalaze se u Izvješću o radu za 2011, iz kojeg se vidi da je prošle godine došlo do povećanja broja pritužbi Uredu pravobraniteljice za čak 87,5 posto. Temeljem 308 novih pritužbi na diskriminaciju u 2011, po kojima Ured postupa, 76,6 posto pritužbi za osnovu je imalo spol, 3,6 posto bračni i obiteljski status, 5,5 posto spolnu orijentaciju i rodno izražavanje. Po oblicima diskriminacije, u 57,1 posto slučajeva radilo se o izravnoj diskriminaciji. Najveći broj pritužbi, prema području diskriminacije, odnosio se na rad, radne uvjete i socijalnu sigurnost, uključujući i područje socijalne skrbi, mirovinskog i zdravstvenog osiguranja te osiguranja za slučaj nezaposlenosti (65 posto), a naravno da nas na ljudskoj razini najviše pogađaju slučajevi koji se odnose na nasilje u obitelji.

Kako ocjenjujete nedavno donesen Zakon o pučkom pravobranitelju i kako ste generalno zadovoljni zakonskim okvirima koji se tiču institucije pravobranitelja?

Podržavam donošenje tog zakona, kao i jačanje same institucije pučkog pravobranitelja. Naravno, zadovoljna sam, kao i ostale pravobraniteljice, što u novom prijedlogu zakona, pa samim time i u donesenom zakonu, nije došlo do najavljenog pripajanja posebnih pravobraniteljskih ureda s uredom Pučkog pravobranitelja. Kada se počelo govoriti o takvom pripajanju, Ured pravobraniteljice odmah je izrazio svoje oštro protivljenje. Smatrali smo da će na taj način doći do velikog koraka unazad u odnosu na sve što smo postigli u posljednjih devet godina svog postojanja, izgrađujući iz temelja povjerenje građana i građanki prema ovoj instituciji i radeći na njezinoj prepoznatljivosti kao adrese na koju se mogu obratiti ukoliko su im prekršena prava temeljem njihovog spola, bračnog i obiteljskog statusa i spolne orijentacije. Čvrsto sam uvjerena da bi u velikom sustavu objedinjenih pravobraniteljstava, u kojem bi se postupalo po 18 diskriminatornih osnova, ova naša tri osnovna temelja diskriminacije pala na margine i da bi u njemu bilo jako teško raditi na promicanju specifičnih vrijednosti i zaštite od diskriminacije po specifičnim osnovama, kao što je to slučaj sada, kada imamo posebne pravobraniteljske urede. Organizacijski bi došlo do velikih problema, sadržajno do velikog koraka unatrag, a financijskih učinaka ne bi bilo, čak naprotiv.

Nasilje je postalo vidljivije

U kojim sve okolnostima možete intervenirati i da li je činjenica što ste u posljednje vrijeme više puta intervenirali ili je od vas bila zatražena intervencija loša, zbog više negativnih pojava, ili dobra, jer su ljudi osviješteni u smislu traženja reakcije?

Moja nadležnost i postupanje određeni su Zakonom o ravnopravnosti spolova i Zakonom o suzbijanju diskriminacije. Ono što mi zakon omogućava i što planiram više koristiti je odredba prema kojoj se pravobraniteljica za ravnopravnost spolova može umiješati u sudski postupak u onim sporovima koji se temelje na osnovama diskriminacije koje su u mojoj nadležnosti. Prošle godine sam se umiješala u četiri sudska postupka koja se vode na sudu, a radi se o diskriminaciji temeljem spolne orijentacije. Budući da smatram da je vidljivost i prepoznatljivost Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova pretpostavka obraćanja građana zbog kršenja načela ravnopravnosti spolova ili diskriminacije prema navedene tri zakonske osnove, koristim sve mehanizme koji su mi zakonom dani. Tu su javna priopćenja i pojavljivanje u medijima, predlaganje zakonskih izmjena i dopuna, organiziranje okruglih stolova, sudjelovanje na raznim događanjima koja su direktno ili indirektno vezana ili mogu utjecati na primjenu načela ravnopravnosti spolova, provođenje analiza i istraživanja na temelju kojih izvodim zaključke, ali i upozorenja i preporuke za poboljšanja, direktni susreti sa raznim dionicima društva i na različitim područjima, na nacionalnoj i međunarodnoj razini, od obrazovanja, pravosuđa, medija, tržišta rada, političkog života… Sve su to preduvjeti da građani zatraže moje postupanje ili da ga očekuju.

Smatram da je dobro da se sve više traži moja intervencija ili reagiranje, jer to znači da sve više postajemo adresa koja se prepoznaje kao pravo mjesto za pritužbe na diskriminaciju. To potkrjepljuje i izvještaj o istraživanju “Percepcija, iskustvo i stavovi o rodnoj diskriminaciji u RH”, koje su za Ured za ravnopravnost spolova Vlade proveli Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta i Institut za društvena istraživanja, a prema kojem bi se građani i građanke u najvećem broju (oko 20 posto) u slučaju spolne diskriminacije obratili upravo Uredu pravobraniteljice za ravnopravnost spolova u grupi institucija i tijela poput Vladinog Ureda za ravnopravnost spolova, saborskog Odbora za ravnopravnost spolova, županijskih povjerenstava za ravnopravnost spolova ili nevladinih udruga. Međutim, loše je to da te negativne pojave postoje i da ih ima daleko više nego što danas za njih znamo. Tu bih mogla povući paralelu s nasiljem u obitelji koje se dugo vremena odvijalo iza zatvorenih vrata i tek je mukotrpnim zalaganjem udruga za ljudska prava žena i ostalih nacionalnih mehanizama dovedeno u javnu sferu i prepoznato kao društveni, a ne privatni problem. Tako da se sada mnogi pitaju ima li zapravo tog nasilja više. Nema ga više, samo je, za razliku od prije, vidljivije. A što je vidljivije, to se više žrtava nasilja odlučuje prijaviti ga. Jer ne zaboravimo da se radi o žrtvama koje su šutjele ne samo nekoliko godina, nego i nekoliko desetljeća. Jednako tako, mislim da je dobro da se “raskrinkaju” i objelodanjuju sva kršenja načela ravnopravnosti spolova i diskriminacije temeljem spola te mislim da je u tome ključnu ulogu odigrao i Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. Nadam se da će se svi oni koji su temeljem spola, bračnog ili obiteljskog statusa i spolne orijentacije bili diskriminirani ohrabriti i obratiti mom Uredu, tražeći intervenciju. Što više njih, to bolje, jer time se educira javnost, time se stvara praksa netolerancije na diskriminaciju i traženje postupanja, time će se u konačnici stvarati i sudska praksa, dakle sankcioniranje diskriminacije. Dakle, što više pritužbi sada preduvjet je za njihovo smanjenje u budućnosti.

Rekli ste da ne možete reagirati na svaki seksizam u medijima. Da li biste možda o tome mogli razgovarati s vodstvom Hrvatskog novinarskog društva ili s izdavačima i urednicima medija u kojima je on najprisutniji?

Reagiranje Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, suprotno mišljenju i očekivanjima pojedinih građana, ne odnosi se isključivo na javna priopćenja. Naprotiv, moj Ured češće reagira na seksizam u medijima na način da se direktno obraća urednicima i urednicama zbog objavljenih sadržaja, odnosno oglašivačima ukoliko se radi o reklamama, upućujući im upozorenja da su prekršili, i na koji način, odredbe Zakona o ravnopravnosti spolova. Također im upućujem i preporuke da uklone sporni sadržaj te da prilikom objavljivanja drugih sadržaja vode računa o odredbama zakona i skrećem pozornost na mnoge međunarodne dokumente u kojima se govori o ulozi medija u promociji ravnopravnosti spolova i o važnosti uklanjanja seksizama i rodnih stereotipa. Upravo takvo direktno obraćanje, osim što upozorava i daje preporuke, istovremeno je i vid edukacije urednika i izdavača na individualnoj razini. Hrvatskom novinarskom društvu uputila sam nekoliko prijava kada se radilo o novinarima ili urednicima, posljednji put je to bilo zbog diskriminatornog rječnika urednika Marka Juriča s OTV-a, i tražila postupanje novinarskog suda časti, koji mu je izrekao opomenu. Međutim, mnogi novinari nisu članovi HND-a i HND nad njima nema nikakve ingerencije. Ako se radi o elektroničkim medijima, obraćam se i Vijeću za elektroničke medije, no do sada, nažalost, nismo uspjeli s njima naći zajednički jezik.

Mreža za ruralni razvoj

Da Zagreb prajd nije povukao za mnoge sporni spot uoči održavanja Povorke ponosa 16. lipnja, da li bi bilo razloga za reagiranje?

Da, naravno. Već smo bili pripremali javno priopćenje onoga jutra kada smo vidjeli spot, međutim on je povučen u vrlo kratkom roku. Drago mi je da su njegovi kreatori i naručitelji, zbog reakcija šire javnosti, a pogotovo pripadnika i pripadnica same LGBT populacije koji su se vrlo nepovoljno izrazili o spotu, učinili ono što bi bilo dobro da učine i drugi oglašivači ili mediji kada dođe do negativne reakcije javnosti kojoj su ti sadržaji namijenjeni. Budući da je spot povučen uz javnu ispriku, ne vidim razloga da to dalje problematiziramo. Nadam se da se nešto slično neće više dogoditi, a ako se dogodi, naravno da ćemo reagirati, kao što to i inače činimo.

Velik broj žena živi na selu ili u malim gradovima. Koliko su one rodno osviještene u odnosnu na, recimo, žene u Zagrebu?

Naš Ured je ponudio županijskim povjerenstvima za ravnopravnost spolova da organiziramo tematsku raspravu uz sudjelovanje lokalnih dužnosnika i medija, kako bi se mogli upoznati s pitanjima ravnopravnosti spolova. Obilazeći županijska povjerenstva, imala sam priliku razgovarati s vijećnicama, profesoricama, uopće mladim ženama u mladim obiteljima, od kojih mnoge rade u urbanim sredinama, ali domicilno žive na seoskom području. Mogu reći da se u 80 posto slučajeva žene ne predstavljaju kao, primjerice, liječnice ili pravnice, već kao liječnici i pravnici. Dakle, žene s fakultetskim obrazovanjem, od kojih su se neke politički aktivirale, ne govore o sebi u ženskom rodu, što je iznenađujuće i na to ih upozorim na kraju razgovora.

Generalno, kakav je položaj žena u ruralnim sredinama?

One su višestruko diskriminirane, počevši od toga da ne znamo čime se te žene bave, koje probleme imaju u lokalnoj zajednici, da li lokalna zajednica prepoznaje dobrobit kojoj te žene svojim aktivizmom doprinose. Ne znamo ni koliko su proračuni tih zajednica rodno senzibilni, odnosno kolika se sredstva izdvajaju za iniciranje razvoja položaja i aktivnosti žena. Zbog toga ih se nastoji povezati s turističkim zajednicama koje im mogu pomoći u plasiranju proizvoda, a gledamo i kako lokalna zajednica može poboljšati svoju infrastrukturu i servise – jaslice i vrtiće, na korist ženskog dijela populacije. Iznenadila sam se kada smo bili na Baniji, gdje na stanicama peron nije izniveliran s visinom vlaka, odnosno ulazom u vagone, pa se, da bi se moglo ući u vlak, morala postaviti stolica. Osim toga, vlakovi prolaze jedan do dva puta dnevno, pa se ne može spariti odlazak liječniku, a ne postoje ni subvencije lokalne zajednice prema HŽ-u ili autobusnim poduzećima da bi karte za određene kategorije stanovnika bile jeftinije. Žene se žale i da ne mogu otići na specijalistički pregled u susjedni grad, jer tri odlaska mjesečno ne mogu platiti. Imam primjer majke dvoje osmoškolaca koji postižu dobre sportske uspjehe i na državnoj razini, a ona ih vozi u školu i na aktivnosti autom, jer joj je to jeftinije nego da kupi dvije godišnje karte.

Zapravo, one imaju toliku snagu i skromnost, jer kažu da ne rade ništa naročito iako se brinu o 12 krmača, peglaju, odu na folklor, obnavljaju nošnje… Kada to čujete, mislite da te žene imaju 25-satni radni dan. Koliki je to potencijal koji nije društveno vrednovan! Zbog toga se i radi na projektu “Žene Jugoistočne Europe u Mreži za ruralni razvoj” po županijama u Hrvatskoj, koji financira EU, a obuhvaća Hrvatsku i još šest država regije. Traje dvije godine, a cilj mu je umrežavanje žena u ruralnim područjima, koja obuhvaćaju 90 posto površine Hrvatske, uz 45 posto stanovništva. To bi umrežavanje išlo po sistemu da žene u jednom selu uzgajaju lan, ali kako nemaju tkalačke strojeve, šalju ga tamo gdje ih ima.