O sezoncima nema tko da piše

Kada temperature rastu, a nezaposlenost pada, stabilna je samo nemaštovitost domaćih medija. U njima, aktualna turistička sezona razvija se kroz međuigru tvrde ekonomije i meke pornografije, privremenog gospodarskog optimizma i fotoreporterskog voajerizma, imitacije progresa i inflacije toplesa. S jedne strane, zbrajanje milijardi zarađenih kuna, statistika hotelskih kapaciteta i analize neovisnih stručnjaka; s druge, foto-galerija sa Zrća, tange u krupnom planu i razuzdana zabava do zore. Bizaran sklop, koji u stotinjak ljetnih dana jasnije nego inače utjelovljuje temeljnu uređivačku orijentaciju tzv. hrvatskog medijskog mejnstrima. Jer ono što se po inerciji zove srednjom strujom, ovdje je tek kratki spoj ekspertiza i striptiza. Tabloidna forma tu više ne postoji kao zaseban žanr: ona je neupitna paradigma medijske proizvodnje stvarnosti. I tek nakon što je ta paradigma uspostavljena, otvara se strogo kontroliran prostor za šminkeraj novinarske i komentatorske serioznosti: nešto između žurnalizma i vizažizma, nešto kao opinion make up.

Slikom na silikon

Domaće medijsko polje, ili barem njegov “čitaniji”, “gledaniji” i “utjecajniji” dio, funkcionira, dakle, prema načelima bipolarnog poremećaja: dok vjerni prikaz hedonističkih strana ljeta draška niže strasti, viši intelektualni ešaloni preuzimaju – osobito od početka ekonomske recesije naovamo – odgovornu zadaću upozoravanja javnosti kako turizam, sam po sebi, nije dovoljan da pokrene domaće gospodarstvo. Ovu se samorazumljivu floskulu varira uoči svakoga ljeta da bi, prema kraju kolovoza, ipak polako ustupila mjesto novim trijumfalističkim najavama povećanja broja noćenja u odnosu na prošlu godinu. A samo nekoliko stranica ili nekoliko minuta nakon strogih, ali pravednih kritičkih osvrta na ulogu tercijarnog sektora u razvoju nacionalne ekonomije, raspašoj. Naš foto-reporter i naš kamerman proviruju diskretno iz grmlja kraj makarske plaže, šuljaju se po podnevnom zvizdanu niz pašku obalu, unose objektiv duboko u dekoltee rasplesanih gošći “Karpe Diema”, pa kadriraju, zumiraju, okidaju. Ono što bi u drukčijim okolnostima bilo smatrano socijalnom anomalijom i erotomanskim zastranjenjem na rubu zakonske sankcije, sada je, u uvjetima profesionalnog angažmana, osnovno oruđe za proizvodnju kurentne medijske robe i podizanje posrnulih naklada.

“Naš foto-reporter” i “naš kamerman” pritom, primijetili smo, nikada nisu “naša foto-reporterka” i “naša kamermanka”. Slikovni medijski prikaz ljeta od prvog je do posljednjeg kadra čvrsto usidren u domeni muške žudnje, polugola tijela anonimne Čehinje i Talijanke promovirana su u najveće prirodne i kulturne znamenitosti jadranske obale i cijeli se program odvija pod parolom: slikom na silikon. Taj sirovi seksizam udara onda posve shizofren timbar rafiniranim analizama ekonomskog učinka turističke industrije. Pridodajte mu nedavna cinična tumačenja Arapskog proljeća i grčke krize kao dobrodošlih pokliznuća direktne konkurencije na slobodnom tržištu prirodnih ljepota, pridodajte mu redovite kulturrasističke osvrte na pošast gostiju iz susjedne države – nezahvalnika koji, znamo, “ništa ne troše” – pridodajte i zrnce autorasizma u samoprijekornom prozivanju neljubaznih i lijenih domaćina i dobivate, naposljetku, medijsku sliku ljeta kao zbroj općih mjesta društvene zatucanosti.

Znakovito: baš tamo gdje se intenzivnije nego ikad susreću s drugim i drukčijim, sa stranim običajima i nepoznatim jezicima, domaći mediji instinktivno pribjegavaju figurama nesnošljivosti, ksenofobije i rodne diskriminacije; tanašna glazura ekonomskih ekspertiza teško da pritom može prikriti cijeli taj dezinfotejnmentski pogon za proizvodnju golih žena, siromašnih Bosanaca i glasnih Talijana. A ono što je još znakovitije, činjenica je da u tabloidnom medijskom imaginariju, uz tako bogatu i razvijenu ponudu društvenih stereotipova, ipak nema nimalo mjesta za pojavu bez koje cijele turističke industrije ne bi ni moglo biti: za likove ovdašnje radnice i ovdašnjeg radnika.

Porazni podaci inspektorata

Lakoća kojom novinarska fraza proglašava ljeto “sezonom godišnjih odmora” i prikazuje ga kao razdoblje kolektivne dokolice indeks je upornog i dosljednog medijskog zanemarivanja desetaka tisuća naših sugrađanki i sugrađana, koji period između travnja i listopada provode čisteći, glačajući, kuhajući, perući, raznoseći pića po dalmatinskim terasama i usmjeravajući automobilske kolone na trajektnim pristaništima: o njima se ne snimaju reportaže, mikrofoni ne bilježe njihove dojmove s najljepše obale na svijetu, novinari ih ne pitaju hoće li navratiti i idućeg ljeta. Tek suha statistika HZZ-a o novom privremenom padu nezaposlenosti, tek neuvjerljivi popratni optimizam nadležnih ministara…

Povremeno se, doduše, otvori pukotina u veličanju potrošačkih užitaka, pa se pogled usmjeri prema sustavnoj eksploataciji s manje poznate strane hotelskih recepcija i barskih šankova. Kao kada, primjerice, “Novi list” ponudi, a nekoliko portala prenese priču o skandaloznim uvjetima rada u turističkoj industriji, o neplaćenim prekovremenim satima, mobingu i masovnim otpuštanjima stalnih zaposlenica i zaposlenika. Priču, inače, baziranu na službenom izvještaju Državnog inspektorata, u kojem stoji da je kod 2.202 nadzirana poslodavca prošloga ljeta zabilježeno 2.158 kršenja zakonskih propisa: radnička prava poštuju se na hrvatskoj obali, dakle, u otprilike 0,9 posto slučajeva. Ali takva priča, naravno, ostaje na razini medijskog ekscesa, brzo potisnuta novim nastavcima festivala gospodarskih projekcija i kamermanskih erekcija.

Samo, baš u toj točki složne cenzure rada otkriva se sjecište naizgled disparatnih medijskih strategija, mjesto na kojem ekonomist s reputacijom susreće voajera s akreditacijom. Prvi je, naime, odavno naučio da iz pripovijesti o nacionalnim gospodarskim interesima i kretanjima BDP-a eliminira pitanje odnosa rada i kapitala, dok drugi, vrebajući u dubrovačkom akvatoriju dolaske novih kruzera, ionako nikada nije primjećivao prisustvo radničkih luzera. Zajedno, njih dvojica uigrano stvaraju zgodan prikaz poželjne turističke destinacije, razglednicu po mjeri dokonog gosta: Hrvatsku, malu zemlju za odmor toliko velik da baš nigdje ne možete susresti radnika.