Nije zgrada torta da se rastopi

Kako se snalaze bivši nosioci stanarskog prava koji dobili stanove po principu “ključ u ruke” pokazuje primjer pedesetoro stanara Ulice Herte Turze, na broju dva, u karlovačkom naselju Dubovac. U novi dom uselili su se 2007. godine, nadajući se da su poslije niza godina podstanarstva ili života u prognaničkim naseljima napokon našli utočište. Ali, ne lezi vraže…

– Nitko ne zna patnju svih nas. Jest da zgrada lijepo izgleda, ali kako se kaže, izvana gladac, unutra jadac – pričaju ogorčeni stanari, koji su zbog svojih problema prije pola godine osnovali i udrugu stanara čiji je predsjednik Vjeko Podvorac.

– Napravljeno je mnogo propusta u kompletnoj proceduri, u izgradnji, postupku kupnje i raspodjele stanova. Svakodnevno se susrećemo s problemima kao da živimo u nekoj trošnoj i vremešnoj zgradi, a ne u novogradnji staroj tri godine. Čak nam kažu da je istekao rok za reklamaciju. Pa nije zgrada torta, da se rastopi – kaže Podvorac.

MEĐUNASLOV: Vlaga uništava odjeću i namještaj

– Curi niz zidove. Morala sam pomaknuti kutnu garnituru. Ove zime ima najviše vlage – kaže Đurđica Tomašković, nezaposlena samohrana majka dvoje djece, koja s burze dobiva 1.200 kuna mjesečno, dovoljno tek za troškove režija. Za život joj ne ostane ni kune.

– Evo, gledajte! Odozgo do poda slijeva se vlaga. U početku sam je brisala, sada ovo nemam čime oprati. Ormar je pun smrada. Moja je jakna već mjesec dana na balkonu, sva je pozelenjela. Uništit će mi vlaga sav namještaj. Gdje da stavim garderobu? – pita se Desa Lucijanić.

– Ne znam tko je radio projekt ove zgrade. Na terasu imam izlaz kroz dvoja vrata, tako da sam jedna zatvorila ormarom. Šta će mi dvoja vrata, jedna do drugih?! – čudi se Desa Lucijanić.

Njena susjeda Milica Mikašinović živi u svojevrsnom tunelu – u cijelom stanu ima samo jedan jedini prozor! I stvarno, u prizemnom stanu osamdesetsedmogodišnje Milice mračno je i usred dana.

– Svjetlo je stalno upaljeno. Ne mogu bez svjetla ni plesti ni čitati. Kada pada kiša ili snijeg, na terasu idem s kišobranom u ruci, jer nam nije natkrivena – nabraja Milica Mikašinović.
Terase u prizemlju zgrade ostale su nepokrivene, s ugrađenim gredama koje nemaju funkciju i odaju utisak nezavršenog posla.

– Ne znam više šta da radim kada pada kiša. Voda ulazi u sobu. Mi smo ispod razine zemlje. Na ovim gredama kiša se još rasprskava okolo. Nemam gdje ostaviti krumpir, na terasi ne mogu, jer ga može svatko od prolaznika uzeti. Između ostalog, čemu ovolika velika terasa za mali stan od 33 kvadrata? Mogla sam imati još jednu sobu – dodaje Milica. Imala je i poplavu u stanu kada je pukla vodovodna cijev.

– Voda je nahrupila iz kuhinje. Krpama sam kupila vodu po stanu, sušila fenom namještaj. Od nje se i parket digao, nogama sam gazila da se spusti – priča Milica Mikašinović. Stanarsko pravo je izgubila zbog toga što je u nezgodno vrijeme s povratnom kartom otišla obići bolesnu sestru u Beograd i više se nije mogla vratiti kući.

MEĐUNASLOV: Bujice u stanovima

– U Karlovac sam se uspjela vratiti tek februara 1991. godine. Dvanaest godina sam vodila sudski spor. Rekli su mi da sam neopravdano otišla u Beograd. Što me nije Mesić povezao kada je pošao iz Beograda?! Sve ove godine išla sam od rođaka do rođaka. Molila da prezimim, da prenoćim. Tri godine sam provela u prognaničkom naselju. Sada su me strpali u ovaj tunel. A 35 godina sam radila kao medicinska sestra u Karlovcu – priča Milica Mikašinović.

Na četvrtom katu živi Jelena Đokić koja za kišna vremena na terasu postavlja kante za sakupljanje vode koja se slijeva s petog kata.

– Kada je kišno vrijeme netko mora biti u stanu kako bi mijenjao kante, da nam bujica ne bi završila u stanu. Dignut će nam se pločice s terase. Ogorčeni smo – kaže Jelena Đokić. Kod Đokića je čak investitor dolazio vršiti popravke na zidovima, no izgleda nedovoljno.

– U hodniku, u kupatilu, u spavaćoj sobi, u kuhinji, svuda izvire vlaga. Već su velike mrlje na zidu, koji se ljušti. Sin mi ponekad to sastruže, ali to nije rješenje. Iskaču nam i osigurači – nabraja Jelena Đokić. Teško je i zagrijati prostor jer vrata ne dihtaju.

Stanarima problem zadaje i garaža ispod zgrade, koja broji 77 parkirnih mjesta, od kojih stanarima pripada samo deset.

– Nemamo gdje parkirati aute. Ako parkiramo na ulici, redovno plaćamo kazne ili odvoz vozila “paukom”. Kada su se dijelila garažna mjesta, nitko nas ništa nije pitao. Sada je u našoj garaži vozni park za ovaj dio grada. Ljudi su kupovali po šest-sedam garažnih mjesta za dvije hiljade eura, a sada traže dva puta više. Garažna mjesta raspoređena su protivno zakonu o stanogradnji – tvrdi predstavnik stanara Vjeko Podvorac. 

MEĐUNASLOV: Investitor zadovoljan!

Na sve primjedbe stanara Dubovca u Ugo-grupi, koja je investitor ove zgrade, odgovaraju da su “uvijek na usluzi stanarima, da je zgrada građena po najnovijim kriterijima i da se pri gradnji nije štedio materijal”.

– Reklamacija je sastavni dio posla u građevinarstvu, ona nije rijetkost. Sa stanarima apsolutno surađujemo i već smo rješavali neke nedostatke. Čim se vrijeme popravi, izaći ćemo na teren i obaviti potrebne radove – obećava direktor Ugo-grupe Branimir Jurišić. Tvrdi da je navedena zgrada rezidencijalna i jedna od ljepših u Karlovcu.

– Zgrada je suvremena i moderna. Udovoljili smo svim kriterijima tržišta i da je bilo nekih građevinskih problema ne bismo dobili uporabnu dozvolu. Osim toga, u zgradi je sve etažirano. Svaki stan ima svoje brojilo i, što je najvažnije, imovinsko-pravni odnosi su čisti – kaže Jurišić. Što se tiče spornih terasa u prizemlju, on smatra da je sve građeno po projektu.

– Nema nikakvih problema. Grede su postavljene za biljke puzavice koje trebaju biti posađene. Drugačije se nije moglo graditi jer tako stoji u projektu zgrade. Šteta je da mnogi stanari ne borave u svojim stanovima, a znamo da je stan potrebno grijati i održavati. Možda je i tu izvor problema vlage – napominje Jurišić.

S vremena na vrijeme zgradu obiđu novinari i razno-razne komisije.

– Prije mjesec i pol bilo je njih petoro iz komisije. Uletjeli su i izletjeli iz sobe za dvije minute. Rekli su samo dobro, dobro, ništa više. Kada se idemo žaliti u urede, samo se vrte na stolicama i na kraju opet ništa. Nas 50 kao da je vjetar ovdje donio, nitko nas ništa ne pita i nitko za nas ne mari – ističe Desa Lucijanić koja bi, bez obzira na sve nedostatke, otkupila stan. Kada bi znala da je njen, odlučila bi u njega i ulagati.

– Neka nam riješe naše pitanje kao u Bosni i Hercegovini. Prije rata smo odvajali od plaća i uplaćivali u stambene fondove. Mi smo samo ljudi koji su ostali i bez stana, i bez para, i bez svih prava – kažu stanari na broju dva u Ulici Herte Turze.

OKVIR:

NASLOV: Nisu smjeli dobiti uporabnu dozvolu

O socijalnoj gradnji urbanist Zlatko Uzelac kaže da ona nikako ne smije podrazumijevati jeftiniji građevinski materijal i lošiju tehnološku kvalitetu.

– U slučaju da se javljaju problemi u novogradnji, ne smije se izdati uporabna dozvola. Ukoliko ona postoji, netko u kontroli nije odradio svoj posao ili je riječ o nečijoj nemarnosti – kaže Uzelac. S njim se slaže i arhitekt Mladen Škreblin koji kaže da predrasude kod gradnje stanova za siromašne rezultiraju urbanističkim i graditeljskim siromaštvom.

– Ponegdje je čak to neočekivano “zanimljiva arhitektura”, ali s nizom propusta u infrastrukturi i instalacijama, detaljima i zaštitnim obrascima, od elementarnih nepogoda do finalnih obrada podova i zidova – kaže Škreblin.