Bod za nezavisnu produkciju
NN: Sa 59. Festivala igranog filma u Puli
N: Bod za nezavisnu produkciju
PN: Film Damira Čučića “Pismo ćaći” nov je dokaz kreativne potentnosti hrvatske nezavisne scene, a hoće li ona opet zasjeniti oficijelnu HAVC-ovu produkciju, znat ćemo do kraja Pule
PIŠE: Damir Radić
FOTO1 (Pismo caci): Milivoj Beader i Mate Gulin u “Pismu ćaći”
TEKST:
Ovogodišnja Pula, rekordna po broju filmova u glavnom nacionalnom programu, mogla bi po kvaliteti prikazanih uradaka biti jedna od najslabijih posljednjih godina. Na gotovo polovici programa, nakon četiri odgledana filma, dojmovi su uglavnom porazni. Mlitav i konfuzan dugi igranofilmski debi Igora Mirkovića “Noćni brodovi” već smo vidjeli u redovnoj distribuciji i o njemu pisali, a od preostala tri naslova viđena u prva tri festivalska dana respekt zaslužuje samo nezavisna produkcija “Pismo ćaći”.
MN: Ni “p” od provokativnosti
Privilegija otvaranja festivala pripala je Vlatki Vorkapić, tek šestoj redateljici u povijesti hrvatske kinematografije koja je uspjela realizirati cjelovečernji igrani ostvaraj. Dio tzv. mladog hrvatskog filma s početka 1990-ih, redateljica je morala prevaliti četrdesetu da dočeka dugometražni prvijenac. Dok je ranim igranim kratkišima, od kojih je proteklo dvadesetak godina, nagovještavala interes za pomaknutije teme, u dugometražnom igranom debiju, “privedena pameti” u godinama rada na više ili manje rutinskim TV-dokumentarcima, zaokrenula je u populističku pučku komediju, koja bi vjerojatno htjela biti na tragu Ante Tomića (inače člana ovogodišnjeg žirija). No dok Tomić, što god mislili o njemu, kompetentno barata narativno-žanrovskim zanatom, Vlatka Vorkapić tu se, nažalost, puno slabije snalazi.
“Sonja i bik” priča je o ljubavnom spajanju zagrebačke aktivistice za prava životinja (Judita Franković) i prodavatelja osiguranja iz Zagore (Goran Bogdan), a bik iz naslova istovremeno je doslovan (prvak u borbi bikova) i figurativan (junakinjin erotski interes kao spoj “iskonskog” mužjaka i “civiliziranog” šarma). Film vrvi stereotipima na liniji urbano – ruralno, a ako to dobrohotno proglasimo slijeđenjem žanrovskih uzusa, opet ostaju dvije prekrupne mane – pomanjkanje iole ozbiljnije motivacije Sonjina zanimanja za Antu i nedostatak makar natruha autorskog stila.
Dok “Sonja i bik”, ako ništa drugo, barem izgleda kao film na suštinskoj razini teksture, nekadašnji klasik Krsto Papić u Areni je prikazao inferiornu kopiju svog novog uratka “Cvjetni trg”, čija sterilna digitalnost ni ne pokušava fingirati teksturu filmske vrpce. Državno dotiran, Papićev film nije se udostojao zadovoljiti ni tehnički temelj, kamoli što drugo. Ta prilagodba teksta Mate Matišića, jedne u nizu njegovih drama s pokušajima snažnije društveno-kritičke provokativnosti, u Papićevoj izvedbi postaje bezlično i nespretno, u akcijskim prizorima amaterski režirano djelce, koje bi htjelo spojiti (crnu) komediju s političko-mafijaškim trilerom, pri čemu bi nas mlako doticanje korumpiranosti političkog i crkvenog vrha, čini se, trebalo ispuniti respektom za “hrabrog” autora.
Odnos oca i sina
Kako rekosmo, jedini od dosad prikazanih filmova koji zaslužuje respekt nezavisni je dugometražni igrani debi poznatog dokumentarista Damira Čučića “Pismo ćaći”. Zasnovan na autobiografskim motivima glumca Milivoja Beadera, film je studija o odnosu (dominantno) mržnje i ljubavi sredovječnog sina (Beader) i ostarjelog oca (Mate Gulin), u kojoj su se dojmljivo spojile vrsne izvedbe dvojice glumaca (osobito dobar je malo znani Gulin) i temeljno troslojna struktura djela (za očeva života sinovo snimanje i očevo gledanje video-poruka, te poslije očeve smrti surealni susret njih dvojice u staroj očevoj kući u dalmatinskom zaleđu).
“Pismo ćaći” nov je dokaz kreativne potentnosti hrvatske nezavisne scene, a hoće li ona, kao i prošle godine, zasjeniti oficijelnu HAVC-ovu produkciju, znat ćemo na kraju festivala.