Skori kraj Al-Asadovog režima?

Prošlotjedni napad koji se dogodio u sjedištu Službe nacionalne sigurnosti u glavnom sirijskom gradu Damasku najvažniji je događaj u 17-mjesečnoj pobuni protiv režima Bašara al-Asada, u kojoj je poginulo gotovo 20.000 ljudi. Iako još uvijek nije sigurno tko je napad izveo i je li u pitanju bio samoubilački napad ili iz daljine aktivirana eksplozija, zna se da su u njemu poginuli ministar obrane Daud Radža, njegov zamjenik i Al-Asadov zet, general Asef Šavkat, te Asadov savjetnik za sigurnost Hasan Turkmani. Ranjen je, a možda je i poginuo i ministar unutarnjih poslova.

Iako su odgovornost za napad preuzele dvije organizacije, islamistička skupina Liva al-Islam i Slobodna vojska Sirije (SVS), ova prva kasnije se više nije spominjala, pa se uspješna akcija pripisuje SVS-u. Prema toj verziji, eksplozive su u zgradu, preciznije u cvjetni aranžman i kutiju s čokoladom, unijeli pobunjenicima skloni šoferi i redari, nakon čega su aktivirani vjerojatno mobilnim telefonom.

Događaj je proglašen početkom kraja 42-godišnjeg režima Al-Asadovih, s iznimnim psihološkim efektom koji je, s jedne strane, uzdrmao njegove temelje, a s druge, ohrabrit će one koji se još nisu pridružili revoluciji. Napad se dogodio četvrti dan nakon što su pobunjenici uspjeli proširiti borbu na ulice Damaska, koji je dotad bio izoliran i time učvršćivao dojam o nedodirljivosti režima, a Al-Asad se otada nije javno oglašavao, već se sklonio u primorski grad Latakiju.

Unutarnja borba?

Događaj se smatra i pokazateljem vojnog jačanja pobunjenika, naročito kada su u pitanju sve bolja organiziranost manjih skupina prilagođenih gerilskom ratovanju te izrada i upotreba improviziranih eksplozivnih naprava, za koje se pretpostavlja da su odigrale ulogu u prošlotjednom atentatu i s kojima pobunjenici sve efikasnije uništavaju režimske tenkove i osvajaju široka područja izvan gradova. No zasluge se pripisuju i stranim stručnjacima i obavještajnim službama iz Katara, Saudijske Arabije, Turske i nekoliko zapadnih zemalja, koji pobunjenicima pomažu logistički, obukom i financijski.

Iako su nakon napada u Damasku pobunjenici prodrli i u drugo važno režimsko uporište, Alep, te osvojili granične prijelaze s Turskom i Irakom, već krajem tjedna iz nekih su se kvartova Damaska bili prisiljeni povući, nakon što je obranu grada preuzela divizija zloglasnog Bašarovog brata Mahera al-Asada.

Zbog tog propusta da se kapitalizira uspjeh, prema službenoj verziji događaja skeptičan je i Vlatko Cvrtila, profesor na Fakultetu političkih znanosti. Iako se slaže da je atentat “definitivna prekretnica koja pokazuje određenu slabost režima”, on je skloniji tezi da je u pitanju unutarnja borba za ovladavanje režimom.

– Moram reći da postoje i oni koji govore da to možda nije bila akcija pobunjenika, nego da je Al-Asad eliminirao one za koje procjenjuje da bi mogli popustiti u situaciji kada pobunjenici preuzimaju inicijativu, kada su ušli u glavni grad i zauzimaju druge gradove kako bi taktikom sličnom onoj u Libiji nastavili širiti svoj utjecaj. S druge strane, Slobodna vojska Sirije još uvijek nije na toj razini organizacije da bi se mogla probiti do prve linije tako paranoidnog režima, koji uvijek vodi računa kime se okružuje. Nakon napada nije napravila nikakav značajniji pomak i nije iskoristila tu prednost. Stoga se nameće mogućnost da je vrh režima uklonio one koji su možda razmišljali o tome da smijene Al-Asada ili učine nešto prema zaustavljanju nasilja dok se još može pregovarati. Postavlja se i pitanje zašto na tom sastanku nije bilo ni Bašara ni njegovog brata Mahera, koji je u vojsci ključan – objašnjava dr. Cvrtila.

Bez obzira na to, on kaže da je ovaj događaj svakako oslabio režim, tim više što je nakon njega došlo do “svojevrsnog egzodusa Alavita s područja Damaska, što upućuje na to da režim gubi svoju supstancu koja mu je bila ključna za održavanje”.

Osim Alavita, vjerske manjine kojoj pripada klan Al-Asadovih i iz koje se regrutira cijeli državni i vojno-obavještajni aparat, Al-Asada je, kaže Cvrtila, “napustio i general Manaf Tlas, predstavnik jedne moćne sunitske obitelji koja ga je podržavala i preko koje je on imao određenu kontrolu nad sunitskom većinom”.

Ovisno o izvorima, sirijsku je vojsku dosad napustilo između 40 i 100.000 vojnika, što čini od jedne četvrtine do jedne trećine ukupnih snaga. Oni koji nisu prebjegli zatočeni su u kasarnama i zabranjeno im je putovati, no odmazde obavještajnih službi, poput kažnjavanja obitelji i spaljivanja kuća, sve su rjeđe, pa se sve više vojnika odlučuje na bijeg, noseći sa sobom oružje.

Zona interesa mnogih

Iako je imao neke značajnije vojne uspjehe, SVS se do danas nije uspio organizirati na višim razinama, a različite političke frakcije nisu se ujedinile. Sirijsko nacionalno vijeće mnoge su zapadne zemlje priznale kao legitimnog političkog predstavnika pobunjenika, a članstvo regrutira iz najširih slojeva društva, uključujući manjine i Muslimansko bratstvo, te se zalaže za stranu vojnu intervenciju i surađuje sa Slobodnom sirijskom vojskom.

Ako se isključe sve glasnije sumnje da svibanjski masakr u Huli, u kojem je ubijeno preko 100 civila, nije počinila prorežimska milicija Šabiha nego pobunjenici, još nisu zabilježeni organizirani slučajevi odmazde nad Alavitima. No mnogi pobunjenici tvrde da će se to teško moći zaustaviti. Randa Kasis iz SNV-a u njemačkom je “Der Spiegelu” rekao da islamističke skupine, koje financiraju Katar i Saudijska Arabija, sve otvorenije pokušavaju preuzeti kontrolu nad odlučivanjem te da će unutarnji sukob opozicije i moći gladnih islamista zasigurno produžiti sukob. I Cvrtila kaže da “unutar pobunjeničkog korpusa postoje snage poput radikalnih islamista koje nitko ne želi vidjeti u budućoj vladi. Oni žele uvođenje šerijatskog zakona, podržava ih Iran, a u stanju su stvarati kaos jer su bolje naoružane od SVS-a i ne zanima ih uspostava mira”.

Osim Irana, interese u Siriji ima i Saudijska Arabija, koja putem pada Al-Asadovog režima želi umanjiti regionalni utjecaj Al-Asadovog saveznika Irana, Rusija kojoj je sirijski režim jedini preostali saveznik na Bliskom istoku, Amerika, Izrael koji sa Sirijom dijeli Golansku visoravan, te Jordan i Libanon čije su sigurnost i stabilnost naročito ugrožene mogućnošću prelijevanja sukoba na njihov teritorij. Cvrtila napominje da u “Libanon i Jordan dolazi sve više sirijskih izbjeglica, koji u tim zemljama mogu poremetiti ravnotežu do te mjere da postane nemoguće kontrolirati je”. Cvrtila smatra i da o skorom kraju Al-Asadovog režima nešto govori i činjenica da je Rusija “koja u svojim rukama drži Al-Asada i koja bi mogla održavati njegovu pregovaračku poziciju, sada počela spominjati njegov časni odlazak”.

– Budući da Al-Asad u skoroj budućnosti mora ili nastaviti borbu i preuzeti kontrolu nad Damaskom i Alepom, ili stvoriti poziciju za pregovore, čini mi se da se polako ide prema stvaranju nekakve kontaktne skupine. U njoj će Rusija, zajedno s Kinom, zgrabiti priliku da učvrsti svoju poziciju i ostvari svoj cilj da ne dozvoli da Zapad diktira pregovaračke pozicije. Tim više što ona uvijek može manipulirati sukobom tako da daje još više oružja ili blokira bilo kakve akcije – kaže Cvrtila.

Priprema se tranzicija

Rusija je u Siriji izrazito prisutna putem trgovine naftom i oružjem i korištenja mediteranske luke Tartus, a sirijski vojni prebjeg Abu Ali al-Diri rekao je da Rusija godinama nije htjela Siriji prodavati rezervne dijelove za borbene avione jer Sirija nije plaćala, da bi s početkom pobune počela slati enormne količine pomoći. On kaže i da je u siječnju u Siriji bilo preko tisuću ruskih inženjera koji su servisirali 360 aviona i 120 helikoptera koji, inače, nikada nisu uzletjeli.

Rusija je u Arapskom proljeću izgubila svoje tradicionalne saveznike na tom području, pa joj je ovo posljednja bitka za utjecaj u regiji. Zajedno s Kinom blokirala je tri rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a kojima su se tražile oštrije sankcije protiv sirijskog režima. Zauzele su čvrstu poziciju protiv vojne intervencije, navodeći kao argument činjenicu da su zapadne zemlje zloupotrijebile njihove glasove za humanitarnu intervenciju u Libiji kako bi pomogle smjenu režima Moamera Gadafija.

Za budući utjecaj Rusije u Siriji važna je i činjenica da zapadne zemlje već mjesecima pripremaju tranziciju u toj zemlji. Te su se pripreme intenzivirale posljednjih mjeseci redovnim sastancima predstavnika 40 različitih sirijskih skupina u Njemačkoj, pod pokroviteljstvom američkog Instituta za mir i njemačkog Instituta za međunarodne odnose. Projekt obuhvaća planove za reformu sigurnosti, sudstva i drugih institucija, a predviđaju se i nove uloge za neke dužnosnike Al-Asadovog režima.

Tragovi vode do SAD-a i Zapada

Neki analitičari smatraju da informacije Sirijskog nacionalnog vijeća (SNV) treba uzimati sa zrnom soli. Britanski novinar Charlie Skelton u listu “Guardian” nedavno je napisao ekspoze o vezama i poslovima najeksponiranijih predstavnika SNV-a, od kojih su mnogi zaposleni kao menadžeri za odnose s javnošću ili u zapadnim think-tankovima, te financirani od strane SAD-a dugo prije početka Arapskog proljeća. Basma Kodmani najvažnija je među SNV-ovim službenim glasnogovornicima, akademkinja s pariškom adresom i voditeljica Inicijative za arapsku reformu moćne američke lobističke organizacije Council on Foreign Relations.Radvan Ziadeh viši je suradnik u vašingtonskom think-tanku US Institute of Peace, a Osama Monadžed osnivač opozicijske televizije Barada koju financira američki State Department. Michael Weiss je PR direktor konzervativnog Henry Jackson Societyja, a Hamza Faher menadžer za odnose s javnošću londonskog Strategic Research and Communication Centrea. Svi su oni, navodi Skelton, zagovornici vojne intervencije u Siriji, a zapadni ih mediji uzimaju za vjerodostojne izvore s terena, iako žive na Zapadu. Tako je i za organizaciju Syrian Observatory for Human Rights ustanovljeno da se sastoji od jedne osobe, Ramija Abdulrahmana, koji živi u engleskom Coventryju.

Zalihe kemijskog oružja

Nakon desetljeća negiranja, sirijski je režim priznao da ima, navodno najveće na svijetu, zalihe kemijskog oružja. Spominju se stotine tona iperita, sarina i drugih nervnih otrova. Prošlog tjedna javljeno je da je vojska počela s premještanjem oružja na druge lokacije. Vlada je rekla da su postojeće lokacije kompromitirane, a Izrael je obznanio da je spreman za napad kako oružje ne bi došlo u ruke šijitske libanonske skupine Hezbolah. Cvrtila smatra da je to “strašan podatak, s obzirom na to da u Siriji ne djeluju samo ljudi koji se bore za bolji život, nego i namjerno uvezene skupine koje se bore za svoju poziciju u poslijeratnoj Siriji ili od nje žele napraviti poligon gdje će obučavati svoje ljude za terorističke napade”. Analitičari ne vjeruju da će Al-Asad upotrijebiti oružje jer bi to bila snažna motivacija međunarodnoj zajednici za vojnu intervenciju.