Izbačenom iz stana dati naknadu

Tko god je imao posla s dokazivanjem svojih građanskih prava, kad su se ona našla u sukobu s interesima vlasti, zna što je to cinizam vladajućih državnih institucija. Još kad su te institucije sudske, iskustva mnogih su traumatična. Kad su ti ljudi pripadnici srpske manjine u Hrvatskoj, kafkijanskost bivanja pred vratima (etničkog) zakona dobiva novu dimenziju. Parafrazom modernog klasika: na pitanje može li Srbin biti kriv, odgovor je glasio – tako obično govore krivci!

Namjera ovog literarnog uvoda u jedan pravni slučaj nije da literaturu zloupotrijebimo kao alibi za pomirenje s lošom izvansudskom i sudskom praksom, zbog koje pojedinci već desetljećima traže pravdu i pred međunarodnim instancijama, baš obratno – nepravdu valja ispravljati, pravo i pravda ne mogu vječno biti u koliziji.

Predstavka Odboru UN-a

Slučaj o kojem se ovdje radi je pojedinačna predstavka, postupak koji je Dušan Vojnović pokrenuo protiv Republike Hrvatske pred Odborom UN-a za ljudska prava zbog toga što je ostao bez stana u Zagrebu. I u njegovu slučaju ukinuto je posebno zaštićeno stanarsko pravo koje je imao u stanu u društvenom vlasništvu.

To, nažalost, nije vijest, a nije vijest ni opis okolnosti pod kojima je Vojnović u junu 1991, a supruga mu u oktobru 1992, otišao u Srbiju. U svojoj predstavci on inzistira na tome da mu je obitelj bila prisiljena napustiti stan zbog prijetnji smrću od nepoznatih osoba, pa su se kao Srbi u Hrvatskoj bojali za svoje živote. Sa sadržajima prijetnji nije upoznao vlasti, jer je vidio iskustva drugih stanara u istoj situaciji, koji su nakon podnošenja prijava bivali deložirani iz stanova. Vojnović je iscrpio sva sredstva za zaštitu svojih prava u Hrvatskoj 27. januara 2004. Nakon toga je podnesak uputio Evropskom sudu za ljudska prava. No, ovaj je 18. novembra 2005. aplikaciju proglasio neprihvatljivom, sukladno načelu ratione temporis. Naime, u vrijeme kad su najviše kršena građanska prava, Hrvatska nije bila potpisnica međunarodnih paktova i konvencija, pa tu činjenicu i sada iskorištava.

Ali Odbor UN-a za ljudska prava, koji nadzire ostvarivanje i poštovanje prava zajamčenih Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima, a čiju nadležnost Hrvatska sada priznaje, u svojim gledištima, usvojenim na sjednici održanoj od 16. marta do 3. aprila 2009, navodi da je “napuštanje države-stranke (Hrvatske) od strane podnositelja i njegove obitelji bilo uzrokovano prisilom i povezano s diskriminacijom”. Slijedi navođenje članaka čije kršenje dokazuju činjenice. Odbor obavezuje Hrvatsku da pruži učinkovit pravni lijek, uključujući i adekvatnu naknadu. Isto tako, želi da država-stranka u roku od 180 dana dostavi informacije o poduzetim mjerama.

Mogući presedan

I tek tu počinje vijest. Jer, ključno je pitanje koje će mjere Hrvatska poduzeti u vezi praktičnog postupanja sukladno gledištima Odbora UN-a. Naime, kako nas obavještavaju pravnici upućeni u imovinskopravnu problematiku, slučaj Dušana Vojnovića samo je jedan u nizu gdje zahtjev za stambenim zbrinjavanjem ne bi mogao biti adekvatna mjera.

Doista, Vojnovićev zahtjev u tom smislu, a u okviru programa stambenog zbrinjavanja bivših nositelja stanarskog prava, odbijen je na osnovu činjenice da je prodao dio imovine u Glini i da je suvlasnik druge imovine na istom području. Nije pomoglo što je naveo kako je za imovinu zaprimio naknadu državne agencije u iznosu jedne trećine od njezine vrijednosti, te da je vlasnik druge imovine, one u Glini, bio njegov sin.

Pitanje je dakle kakva će mjera, nakon prozivke Odbora UN-a, biti poduzeta u vezi s ostvarivanjem “adekvatne naknade” podnositelju pojedinačne predstavke, koji pred svim instancama inzistira na tome da je bio žrtva diskriminacije kao pripadnik srpske nacionalne manjine. Hrvatska država neće moći šutjeti unedogled, pa iako odluke UN-ovog Odbora nemaju snagu onih sudskih, taj predmet može postati presedan u daljem postupanju i priznavanju stečenih prava bivših nositelja stanarskog prava.

Postat će jasno da programi stambenog zbrinjavanja često nisu adekvatne mjere, u smislu zaštite ljudskih prava i ispunjavanja međunarodno-pravnih obaveza Hrvatske. Tek onda slijedi cinizam tzv. političke volje…