Mjesto u kojem je vrijeme stalo

Zbog prirodnih ljepota, šezdesetih godina prošlog vijeka Karin, koji je naseljavalo uglavnom srpsko stanovništvo, već je počeo dobivati obrise izgrađenog i razvijenog turističkog mjesta. No malobrojni srpski povratnici danas od turizma nemaju ništa. Poslije “Oluje” mjesto je devastirano, a svi znakovi turističkog života su uništeni. Jedino što je obnovljeno je katolički samostan, srušen tokom akcije “Maslenica” 1993.

Od nekadašnjih 250 kuća u Karinu, tokom godina otključano je nekih 50. Zemljište na kojem se nalazio nadaleko poznat kamp pripalo je obližnjem samostanu Katoličke crkve, koji je kamp i prateće objekte srušio, a teren ogradio visokom žicom i otvorio parking. Donji i Gornji Karin, koje dijeli rijeka Karišnica, nekada su pripadali općini Obrovac. Poslije “Oluje” dva Karina administrativno su razdvojena, Donji pripada Benkovcu, a Gornji Obrovcu. Mještanima Donjeg Karina gruntovnica je i dalje u Obrovcu, a katastar u Benkovcu. Stići do Benkovca ili Obrovca njima je teška misija, jer su prometno izolirani, bez ijedne autobusne linije. Sjećaju se vremena kada je Karin bio odlično povezan sa Zadrom, Benkovcem i Obrovcem. Autobusi su prometovali svakih sat vremena.

Razdvojeni kupači

Danas se Karin prometno budi jedino kao alternativna poveznica sa srednjim Jadranom kada se zatvore Maslenički most i Sveti Rok. Vjerujemo da je Karin jedno od rijetkih mjesta uz more bez trgovine prehrambene robe. Slabo su razvijeni i apartmani za goste, ali zato su cijene nekretnina otišle u nebo. Krajem 1990-ih srpsko je stanovništvo, iz straha da se nikada neće moći vratiti, prodavalo kuće na obali za deset do 15.000 njemačkih maraka. Danas se te iste nekretnine, bez kune ulaganja, prodaju za 70.000 eura.

– Sve su nam uzeli iz ruku. Bez vode i sa makadamskim putevima ne možemo parirati kao turističko mjesto. Za razliku od hrvatskih sela, gdje su tokom obnove nicale velebne vile, kod nas je obnova bila vrlo skromna i u unaprijed zadanim gabaritima. U tom prostoru jedva i mi imamo uslove za život, a kamoli da izdajemo apartmane – ističe Miljan Milanko, jedan od rijetkih mladih povratnika.

Jedini vid turističkog života ovog mjesta su pokoji kafić i štand pokraj ceste, ali i oni se gase zajedno sa turističkom sezonom, koja ovdje traje svega mjesec i po dana, od 15. jula do 1. septembra, za vrijeme školskog raspusta. Tada se put zavičaja otisnu oni koji su prije 17 i više godina otišli svojom voljom ili tražeći spas pred “Olujom”.

– Preko ljeta dolaze Karinjani iz cijelog svijeta. Mnogi očekuju da netko za njih ovdje otvori firme i obnovi kuće, da im netko drugi sredi život i da ih još moli da se vrate. Međutim, moramo biti svjesni da neće nitko ovdje stvoriti život ako nećemo mi sami. Tvrda je kora kruha koju jedemo. Između ljubavi prema zavičaju i sigurnosti novog svijeta naši ljudi radije biraju ovo drugo, jer teško je ostaviti stabilnost i doći na ovo prazno područje – reći će Miljan.

Svake godine do Karina svrati i Miodrag Kukavica, koji u Srbiji radi kao vodoinstalater u jednom javnom poduzeću.

– Dolazim jer su mi se roditelji vratili. Vjerojatno ću manje dolaziti kada njih više ne bude. Za Karin će me uvijek vezati slike iz mladosti, Karinsko more i plaža gdje sam proveo svoje najljepše dane – kaže Miodrag.

Međutim, čak se i na plaži vide razlike među stanovnicima.

– Evo, na Sedlu nikada na kupanje nisu dolazile naše komšije Hrvati, oni se kupaju iza ove stijene. Rijetko ih i danas vidimo. Rat je i dalje ostao u glavama ljudi. Ovdje je vrijeme stalo. Ipak, nadam se da ću u budućnosti ovdje moći imati normalan život – govori Miljan.

“Premlaćivanje i uhićenje”

Svi se ovdje još sjećaju ljeta 1971, proslave pravoslavnog Svetog Ilije iliti katoličke Gospe od Anđela i narodnog zbora kraj katoličkog samostana, gdje su se okupljali i Srbi i Hrvati. Te je godine zbog neprimjerenih nacionalističkih pjesama izbio međunacionalni incident i tadašnja milicija je pohapsila nekoliko slavljenika. Da se taj događaj slučajno ne bi zaboravio potrudili su se iz Katoličke crkve, pa su zajedno s Maticom hrvatskom na ulazu u samostan podigli ploču na kojoj piše da su “jugokomunisti i srpski civili smišljeno napali mnoštvo hrvatskih katoličkih hodočasnika iz cijele okolice, rastjerali ih premlaćivanjem i uhićenjem”.

Srpska pravoslavna crkva Svete Neđelje i parohijski dom u zrak su dignuti 15. avgusta 1996. Samo nekoliko metara više od uništenog parohijskog doma, negdje u to vrijeme niknulo je i novo, moderno naselje za doseljenike iz Bosne. Iako podignuto sa svom modernom infrastrukturom, vodovodom, kanalizacijom i rasvjetom, danas zjapi prazno.

Osim turizma, Karin je idealan i za ekološku poljoprivrednu proizvodnju. Međutim, ni na tom polju kapaciteti nisu iskorišteni. Sa staračkim stanovništvom i zastarjelom mehanizacijom mještani nemaju uslova ni za početna ulaganja.

Miljan je jedan od rijetkih mladih povratnika koji je krenuo putem ozbiljnije poljoprivredne proizvodnje. Uzgaja povrće, a posebno se ponosi kvalitetom svog bijelog luka, za koji kaže da je najbolji na svijetu.

– Puno je znoja i truda, a na kraju suša pojede sve. Zato je prijeko potrebno razviti sistem navodnjavanja, ali za to trebaju velika ulaganja – objašnjava Miljan.

Ljudima štetu ne čini samo suša. Karin, mjesto na samoj obali mora, posljednjih je godina postalo lovište uvezenih divljih svinja i fazana, koji opustoše sve što ljudska ruka posadi.

– Dođe čovjeku muka ući u polje. Kao da tih nemani nije bilo dovoljno, i vukovi su se pojavili, pa nam i stoka nastrada. Nečijom voljom naša je imovina pretvorena u lovište, na kojem mi nemamo nikakva prava – ogorčen je Miljan Milanko.