Odan najvišim idealima slobode

Na pragu stote godine života, u Zagrebu je umro Mirko Mirković, intelektualac koji se borio za demokraciju, slobodu mišljenja i govora.

Netko je rekao da bi Mirkovićeva sudbina mogla biti dobar materijal za film, počevši od paradoksa da je, uglavnom se ne mičući iz svog rodnog Zagreba, živio u četiri države, od Austro-Ugarske do današnje Hrvatske. Za razliku od mnogih koji su svoje stavove revidirali prema aktualnoj političkoj situaciji, on se nikada nije ustezao da kaže što misli. Zbog toga je kao mladić koji je studirao građevinarstvo i surađivao u ljevičarskom studentskom društvu “Svjetlost”, iako nije bio komunist, zatvoren još 1939. godine. Svoj stav iskazao je i time što je pred rat svoje rodno, njemačko ime Herman Friedmann promijenio u Mirko Mirković.

Rad u JLZ-u

Nakon što je diplomirao, Njemačka je napala Jugoslaviju, pa je rat proveo u zarobljeništvu. Kada se vratio u rodnu kuću u Vlaškoj ulici, susjedi su mu rekli da su mu ustaše odveli i pobili dvadesetak članova porodice koji su tu živjeli i od kojih nije zatekao niti jednu jedinu sliku. Nakon kraćeg rada u “Vjesniku”, gdje je bio urednik kulturne rubrike, zbog kritike lagodnog života partijskih rukovodilaca završava na Golom otoku, gdje je zatočen šest mjeseci, a nakon toga pola godine “dobrovoljno” gradi Jadransku magistralu. Četiri je godine bezuspješno tražio posao i za to vrijeme diplomirao filozofiju. Nakon preporuke jednog prijatelja Miroslavu Krleži, Mirković radni vijek provodi u Jugoslavenskom leksikografskom zavodu.

Velik je ugled stekao kao dugogodišnji predsjednik Komiteta za pisce u zatvoru Hrvatskog PEN centra, a više od deset godina, sve do 1991, bio je i generalni sekretar PEN-a. Nakon Austrije, Belgije i Liechtensteina, 2003. imenovan je i počasnim članom Švedskog PEN-a, koji je u obrazloženju naveo kako “Mirkovićev dugi život oslikava dramatičnu i često tragičnu povijest Europe, a počasnim članom proglašen je u znak zahvalnosti za neprestanu privrženost i odanost najvišim idealima slobode”.

Kritički o Tuđmanu

Iako je u Jugoslaviji bio politički zatvorenik na Golom otoku i kao takav obilježen etiketom neprijatelja države, za njega je to bila najbolja država jer su u njoj ljudi bili sigurni za svoja radna mjesta. Tuđmanovo je, pak, vrijeme doživio kao rehabilitaciju ustaštva, što je spomenuo i na međunarodnoj konferenciji PEN-a na Bledu 1997.

Napisao je velik broj tekstova za listove “Oko”, “Telegram” i “Feral Tribune”, a prije koju godinu oni su objavljeni u knjizi “Što može pisac na ovoj velikoj pozornici luđaka?” Dao je i doprinos u radu zagrebačke Židovske općine, gdje je, po riječima predsjednika Ognjena Krausa, uvijek reagirao jasno i argumentirano.