Samo socijalizam svijet spašava

Za razliku od većine utjecajnih stručnjaka koji smatraju da bi se detektiranjem i promjenom pojedinih strukturalnih problema kapitalističkog sustava vratila njegova vitalnost iz pretkriznog razdoblja, poznati američki ekonomist Richard D. Wolff konzistentno zagovara nužnost promjene sustava kao takvog: “Nije problem samo Wall Street, već kapitalizam u cijelosti, smatra ovaj profesor, kojeg je New York Times nazvao “najistaknutijim američkim marksističkim ekonomistom”.

Richard D. Wolff rođen je 1.4.1942. u Youngstownu u američkoj saveznoj državi Ohio. Doktorirao je ekonomiju na sveučilištu Yale 1969. i predavao na brojnim uglednim američkim sveučilištima. Autor je više knjiga i eseja o (postmodernom) marksizmu i klasnoj problematici na Zapadu. Richard D. Wolff se već duže vrijeme kroz svoj rad zalaže za ekonomsku demokraciju, sustav u kojem umjesto korporacija radnici upravljaju proizvodnjom i gdje su kao kolektiv sami svoji šefovi.

Temelji za ekonomsku demokraciju već postoje u SAD-u: 13.7 milijuna Amerikanaca radi u 11.400 takozvanih ESOP poduzeća, u kojima su zaposlenici dijelom ili u cijelosti vlasnici. O tome i o brojnim drugim pitanjima, poput važnosti pokreta Occupy, ‘katastrofalnoj’ politici štednje u Europi, klasnom ratu u SAD-u, mogućnostima novog New Deala u 21. stoljeću, državnom spašavanju bankara i korporacija govori njegova nedavno objavljena knjiga “Okupirajmo ekonomiju – izazivanje kapitalizma”.

Na jednom od vaših nedavnih predavanja, ustvrdili ste: “bit će nam još gore, nitko ne zna koliko gore ni koliko dugo će to trajati, ali posve je izvjesno da će se stvari pogoršati”.

Najnoviji podaci pokazuju da je američko gospodarstvo u padu. No, ne samo američko gospodarstvo, već i europska, ali i japanska te kineska ekonomija. Potencijalni scenarij je jako loš. Nalazimo se u drugom najgorem kapitalističkom kolapsu u zadnjih stotinu godina, a velika je mogućnost da smo krenuli u drugu Veliku depresiju. Disfunkcionalne vlade štite bogate i nameću drastične mjere štednje ostalima što samo dodatno pogoršava problem. Ovo je najgori skup globalnih ekonomskih uvjeta koje sam vidio otkad se bavim ekonomijom.

Okupirajmo ekonomiju

Po uzoru na pokret “Okupirajmo Wall Street”, vaša najnovija knjiga nosi naziv “Okupirajmo ekonomiju…”. Što znači “okupacija” ekonomije?

“Okupirati ekonomiju” znači promijeniti vodstvo i smjer poduzeća koja proizvode robu i usluge o kojima svi ovisimo. Ne zaboravimo da su upravo kapitalistički odbori direktora i većinski vlasnici dionica u kapitalističkim poduzećima svojim odlukama uzrokovali financijsku krizu. Rješenje ne leži u prelasku kompanija iz privatnog u državno vlasništvo; to nikada nije funkcioniralo niti će funkcionirati ubuduće. Ono što je trenutačno potrebno jest promjena kapitalističkih u kooperativna poduzeća gdje će radnici sami zajedno djelovati kroz njihov odbor direktora. Tada će radnici direktno kontrolirati proizvodnu bazu društva. Prava ekonomska demokracija unutar svakog poduzeća može biti nužna protuteža prekomjernoj moći koncentriranoj u državi. Novi socijalizam, socijalizam 21. stoljeća, mora učiti iz grešaka iz prošlosti i izgraditi protutežu kapitalizmu oko “okupirane” ekonomije. “Occupy” pokret je prvi korak za stvaranje novog masovnog pokreta koji će imati snagu za fundamentalno preispitivanje američkog kapitalizma. Otud njihova temeljna važnost. Politički autoriteti, u ovoj priči ujedinjeni Demokrati i Republikanci, zbog toga ih od početka pokušavaju kompromitirati.

Nedavno ste posjetili baskijsku korporaciju “Mondragon”, jednu od deset najvećih u Španjolskoj, koja je u vlasništvu svojih radnika, njih oko 100 tisuća, s imovinom koja iznosi oko 40 milijardi eura, a koju ste nazvali “samosvjesnom antikapitalističkom alternativom”. No, da li model “Mondragona” može funkcionirati na globalnoj razini?

Apsolutno. Baski su pokazali da je ovo o čemu pričam moguće, da se kooperativne organizacije mogu uspješno natjecati s kapitalističkim korporacijama, ali i da radničke samoupravne korporacije mogu biti izrazito uspješne. U “Modragonu” radnici kolektivno postavljaju i smjenjuju menadžere i izvršne direktore, za razliku od kapitalističkih korporacija gdje je obrnuta praksa. Samim time, njihov rad i život se poprilično razlikuje od kapitalističkih normi koje dominiraju svijetom.

Kako promatrate krizu s kojom se suočava Europska unija?

U Europi je jako teška kriza kao i u SAD-u, ali sa značajnom razlikom: u Europi radnička klasa i dalje ima utjecajne organizacije, poput sindikata, lijevih stranaka i sličnih pokreta koji imaju moć znatno bržeg mobiliziranja masa protiv državnog spašavanja velikih banaka i korporacija te ponajprije protiv programa štednje preko rezanja javnog sektora i masovnih otpuštanja, baš u trenutku kad su radna mjesta najpotrebnija krizom zahvaćenim državama.

Ljudi u nevjerici

Koliko je u tom kontekstu znakovit rast popularnosti lijeve stranke Syriza, kao i trijumf Hollandeovih Socijalista u Francuskoj?

Politika štednje i rezova je eksplicitno odbačena od strane dobrog dijela Grka, ali i većine Francuza. Ovi rezultati će utjecati na sve političke kalkulacije u Europi i svijetu. Velika popularizacija Syrize i francuskih Socijalista, da ne govorimo o antikapitalističkim strankama koje dobivaju na značaju diljem Europe, dokazuju i koliko je europska opozicija naprednija od one u SAD-u. Ipak, moramo također biti svjesni kako su ljudi, nakon više desetljeća propagande koja je predstavljala kapitalizam kao sustav koji garantira blagostanje i ekonomski rast, i dalje u nekoj vrsti šoka i nevjerice zbog neuspjeha tog istog kapitalizma, sustava koji, sada je bjelodano, donosi ekonomsku i političku nevolju svugdje i nema rješenje za vlastiti neuspjeh. Potrebno je vremena za prevladavanje toga šoka i nevjerice da bi se došlo do razine promišljanja o tome što je potrebno učiniti kako bi do promjena došlo.

Noam Chomsky nazvao je europke mjere, poput pravila Europske središnje banke o stopi inflacije od 2%, doprinosom nastavku “klasnog rata”, s ciljem oslabljivanja radništva i uništenja socijalne države, koje nemaju potencijal za izvlačenje Europe iz krize.

Da, slažem se. U Americi se pak klasni rat odvija već desetljećima. Nemojmo zaboraviti kako je stopa poreza na dohodak za najbogatije Amerikance bila 91% tijekom 1950-ih i 1960-ih godina, dok je danas 35%! S druge strane, realne plaće američkih radnika manje su nego 1978. godine. Raskorak između bogatih i siromašnih dramatično se povećao tijekom zadnjih 40 godina. Sve su to rezultati klasnog rata. Naši sindikati i lijeve stranke su uništene, što je također posljedica klasnog rata. Međutim, ti procesi nisu nazivani “klasnim ratom”. Dominantna ideologija inzistirala je na nepostojanju klasa u SAD-u, što je, ironično, ponašanje po uzoru na sovjetske vođe koji su tvrdili istu stvar. No, tek kad je radništvo uzvratilo na njihov ekonomski poraz, američke korporacije i bogati optužili su njih za vođenje klasnog rata.

Kako, prema vašem mišljenju, službeni Washington gleda na situaciju u Europi?

Predsjednik Obama želi i zapravo treba okončavanje europskih mjera štednje, i to prvenstveno zbog nadolazećih predsjedničkih izbora u SAD-u. Njemu je potreban gospodarski rast te se nada da će stimulirano europsko gospodarstvo potaknuti rast u Americi. Ipak, unatoč tome Obama se ne usudi javno podržati Syrizu ili čak Hollandea, zbog straha da će ga američka desnica i Republikanci opet optužiti da je socijalist.

Da li je takav diskurs, među ostalim i prokazivanje “socijalista”, svojevrsni ideološki refleks koji služi za spriječavanje bilo kakvog preispitivanja kapitalizma?

Propitivanje i kritiziranje kapitalističkog sustava zadnjih je pola stoljeća bio svojevrsni tabu u SAD-u. Oni rijetki koji su se i usudili napraviti takvo nešto ubrzo su stigmatizirani kao luđaci, neznalice ili pak komunistički špijuni. Punih 50 godina velika većina Amerikanaca samo je slušala beskrajno glorificiranje kapitalizma, dok tijekom toga razdoblja nikad nije zapodjenuta ozbiljna rasprava o alternativi tom sustavu. Rezultat je kapitalizam lišen kritike ili bilo kakvih ograničenja, sustav kojemu je omogućeno ispoljavanje svojih najmračnijih anti-društvenih tendencija. To je jedan od razloga kolapsa američkog kapitalizma 2007. godine i posljedičnog izazivanja krize koja se globalno proširila bez naziranje kraja.

Razaranje blagostanja

Što je uzrokovalo postojeću situaciju?

Američki kapitalisti bili su šokirani regulacijama i porezima koje im je nametnuo Franklin D. Roosevelt tijekom Velike depresije 1930-ih godina, do te razine da su od kraja Drugog svjetskog rata sustavno radili na tome da ponište kapitalističku državu blagostanja, odnosno Rooseveltov kapitalizam s ljudskim licem. Od tada su sustavno uništavani radnički pokreti, da bi se stalan pad dešavao od 1950-ih. Jedna od posljedica – danas je u sindikalnim organizacijama samo 7 % radnika iz privatnog sektora. Tijekom toga razdoblja uništavane su sve socijalističke i komunističke opcije koje su zajedno sa sindikatima radile na uspostavljanju spomenute države blagostanja. Posljedice su dvojake: kao prvo, neoliberalni kapitalizam zamijenio je državu blagostanja, posebno nakon 1970-ih godina, i kao drugo, neoliberalni kapitalizam sada je srušio globalnu ekonomiju. Međutim, ovaj puta nedostaje efikasnog radničkog pokreta ili snažne lijeve opcije koja bi se borila protiv takvog sustava. A ta situacija predstavlja nezamislivu opasnost za svijet.

Vaša najnovija knjiga bavi se i fenomenom brisanja Karla Marxa i njegovog naslijeđa iz američke kolektivne svijesti.

To je također posljedica dvije stvari: kao prvo, poslovni lobi i bogataši ustrajali su dakle u poništenju New Deala uništavajući savez socijalista i komunističkih stranaka s Kongesom industrijskih organizacija (CIO) koje su mobilizirale i organizirale milijune radnika unutar sindikata po prvi puta tijekom 1930-ih. Kao drugo, hladnoratovski diskurs izjednačio je bilo kakvu kritiku kapitalizma sa izdajom SAD-a. No, sada kad SSSR-a više nema i kad kapitalizam ulazi u petu godinu krize, nastavljajući spašavati one koji su krizu uzrokovali, uz nametanje mjera štednje za sve ostale, građani su polako počeli preispitivati mogućnosti alternative kapitalizmu, što u pravilu, prije ili kasnije, dovodi do Marxa i marksizma. Na kraju krajeva, Marx i marksizam su posljedice kapitalizma i njegovih neuspjeha. Svijet je trenutačno kapitalistički, a kapitalizam je neuspjeh, što među ostalim ponovno čini Marxa i njegove teorije relevantnima. Može se reći da je marksizam kritička sjena kapitalizma.

Da li je danas moguć novi New Deal?

Novi New Deal moguć je jedino pod uvjetom da dominantne politike svojim djelovanjem i odlukama učine programe štednje nemogućima. No, dođe li uopće do New Deala, pitanje je hoće li se to dogoditi prekasno…

U knjizi “Okupirajmo ekonomiju…” analizirate i retoriku koju je gradonačelnik New Yorka Michael Bloomberg koristio kao izliku za micanje “Occupy” kampa sa Trga slobode. On je, kao mnogi političari i najutjecajniji američki mediji pričao o “prljavštini” kao povodu za “čišćenje” parkova koje su prosvjednici bili zauzeli.

To je čista propaganda provedena s ciljem smanjenja masovne simpatije koju Occupy pokret uživa među građanstvom. Pokušaj im je neslavno propao, zbog čega su odmah prionuli drugim, nasilnijim metodama protiv prosvjednika, kao što su prisilna iseljenja iz javnih parkova koje su zauzeli. Vlast jednostavno nema argumenata protiv Occupy pokreta jer većinski dio građanstva slaže se s tezom o 1% najbogatijih i 99% ostalih kao ključnim problemom američkog kapitalizma. Međutim, predstavnici vlasti, poput gradonačelnika New Yorka, i dalje ispoljavaju nasilje prema prosvjednicima, bez ikakvih validnih argumenata. Bilo je poprilično ironično gledati državnu tajnicu Hillary Clinton kad je pozivala na zaustavljanje državnog nasilja koje su režimi diljem Bliskog Istoka i Sjeverne Afrike upražnjavali nad političkim neistomišljenicima i kritičarima, u trenutku dok je njezina Vlada radila slične stvari u SAD-u.