Rašetanje

OTVARANJE OLIMPIJADE, HTV 2

Mićo Dušanović sjajno se pripremio za komplicirani prijenos londonskog otvaranja Olimpijade. Znao je Winniea the Pooha, sve likove iz Harry Pottera i 101 Dalmatinca, suvereno je vladao širokom lepezom kulturnih ikona današnjice – u rasponu od Mike Oldfielda do Jamesa Bonda – ali se na tajnom agentu sa dozvolom za ubijanje malčice nasadio. “Zašto je baš Daniel Craig uz Kraljicu, a ne, recimo, Sean Connery” zapitao se ogorčeno Mićo, naglašavajući kako je Connery Škot, što bi valjda trebala biti neka povijesna analogija s mučnim položajem nesrpskih naroda u bivšoj državi, kojega je zacijelo, s bolom u duši, desetljećima trpio. Onda se sjetio da je uz Kraljicu umjesto Craiga (što mu se Craig toliko zamjerio? Kao da je iz Ćuprije ili Žitorađa) mogao biti i Roger Moore, rođeni Londončanin. Svi, samo ne prokleti Daniel. Tu je Mićo očito shvatio da je promašio šefa i stanicu i onih sedam kilometara pruge, pa je odustao od traženja alternative za tajnog agenta, i riječ prepustio Dragi Ćosiću. Ćosić se, međutim, uglavnom nije htio baviti temama koje ne spadaju u sport u užem smislu riječi pa se džentlmenski držao onoga u što se razumije. Mudra odluka. Kad čovjek prijeđe granice vlastite kompetencije može ispasti ili šef, ili smiješan, a Ćosiću te večeri nije bilo ni do jednog ni do drugog. Pohvaljujemo i odlikujemo ovu skromnost, dok Mići savjetujemo malo manje agonije i ekstaze oko etnopolitičkih pitanja. Rat je navodno odavno završio.

DNEVNIK TRI, HTV 1

Edi Škovrlj ne izgleda kao Larry King naspram Siniše Kovačića, ali nije loš. Kako bi se reklo nogometnim rječnikom, standardni prvotimac. Njemu postojanost frizure nije važna, a vijest jest, kaže reklama. A valjda će i biti tako. Edi je u Dnevniku 3 problematizirao nemoralnu ponudu MOL-a, koji je INI ponudio podjelu tržišta na Balkanu (njima dobra i perspektivna, nama loša) ali i preuzimanje 300 naših stručnjaka i znanstvenika, koji bi trebali otići u Budimpeštu kako bi iz mađarske prijestolnice vodili istraživanja novih naftnih polja. Zanimljivo je i za ovu priču važno to što su mađarski stručnjaci svojedobno odustali od traženja nafte u Siriji, na mjestu gdje su Inini stručnjaci našli jednu od najbogatijih bušotina.Škovrlj je za tumačenje teme kao sugovornika pozvao bivšeg savjetnika u INI, Stevu Kolundžića, čovjeka kojega dosad nismo viđali u informativnim emisijama (bravo). Kolundžić je bez dlake na jeziku, na kompetentan, jasan, uvjerljiv način objasnio što je smisao MOL-ove ponude. Prvo, uzeti INI stručnjake bez kojih kompanija nema budućnost, čime INA postaje trgovačko društvo za prodaju derivata i to je to. Drugo, postaviti centar strateških operacija u Budimpeštu. Treće, učiniti besmislenim postojanje Ininih rafinerija…Za ovu strašnu sliku budućnosti odgovornost snosi Ivo Sanader, ali i cijela vojska ljudi koja je znala što nam se sprema, i pritom šutjela. Bez banaka, bez naftne industrije, bez industrije uopće, bez poljoprivrede – od čega će živjeti ova zemlja? Od sporta?

DNEVNIK, HTV 1

Gori li to naša Hrvatska? Gori, cijeli sjever Jadrana gori kao nikad, a Odri Ribarović u tom se plamenu posve izgubila, postavljajući ministru policije Ranku Ostojiću – Ostojića je na terenu bilo više nego kanadera, naime izašla su sva tri – mnoga zbrdazdolirana pitanja, iz kojih se jasno razabralo da nije pripremljena izašla na teren.Možda bi bolje bilo da je ostala doma, poput premijera Milanovića. On se, čini se, zakleo da ga elementarne nepogodne nikad ne smiju izvući na vidjelo. Prošle je zime pred kamere izašao tek nakon tri dana strašnog kijameta, u kojemu je noge i ruke polomilo jedno sedam stotina Splićana. Za ovih požara nitko ga nije vidio, čuo i dobio dokaz njegovog postojanja. To je navodno izraz njegove komunikacijske strategije. Može biti, no ovako s distance promatrano, čini se prije da je to strah od javnosti, od ljudi, strah od otkrivanja slabih točaka. Da je Barack Obama nekim čudom s nekog bliskoistočnog putovanja odlučio sletjeti u Hrvatsku, bi li naš samozatajni, dobri premijer, koji je uzeo malo predaha, prekinuo ljetovanje? Deset mjesečnih plaća da bi! Teško je vjerovati da bi odolio zovu da ne ugosti takvoga gosta, člana “najboljeg društva na svijetu”, društva koje je u zadnjih deset godina, navodno uvozeći demokraciju na bliski i srednji istok, rasturilo nekoliko stabilnih država koje su vratili u kameno doba, gurnuvši ih u plemenske ratove koji neće završiti sve dok im i zadnja kap nafte ne iscuri iz izvora. To je motiv za izlazak iz sjene, a ne tamo neki požari!

AUSCHWITZ, HTV 1

Kakva je razlika između BBC-jevih serija o Drugome svjetskom ratu i naših? Osim u profesionalnosti, ona se najbolje ogleda u  nizu postprodukcijskih emocija. Naše serije, naime, nastavljaju rat, a engleske ga objašnjavaju. Naše serije nastoje probuditi mržnju prema neprijatelju, engleske serije nastoje od bivšeg neprijatelja dobiti objašnjenje njegovih postupaka. Niti jedna scena, dokumentarna ili igrana, u njima nije montirana radi raspaljivanja životinjskih instikata – što je kod nas, uz mrčenje milijuna – glavni motiv rada uopće.Pokušajmo, recimo, zamisliti da je Auschwitz bio partizanski logor. Što bi Antun Vrdoljak, ili Kosovac, Manjkas i drugi epigoni, napravili od takve serije? Snimali bi batinanja, klanja, puštanje plina u prostorije, vješanje zatvorenika za noge ili ruke, masovne egzekucije, s onom osobitom sladostrašću koju daje moć medija, vezana za politiku, moć koja proizvodi poriv za osvetom. Cijeli taj kompleks vidjeli smo u Srbiji 1987-1991., kada se sav medijski mehanizam, s nekoliko “anđela osvete” (Bulajić, Krestić, Vuk Drašković, novinari Politike Express, Nina, itd.) potrudio dokazati kako genocid iz 1941. treba ispraviti – novim genocidom, u kojemu će žrtve i počinitelji samo promijeniti mjesta. Englezi, dakle, žele pokazati rodno mjesto zločina, odakle dolaze motivi za ubilačke porive, kako bi gledatelje doveli do gnušanja nad zlom; naši majstori žele pokazati zašto je onaj Drugi simbol zla, zašto dakle zaslužuje biti satrt. Ukratko, to je razlika između analize i ideologije zla.Serija o Auschwitzu u tom je smislu vrhunski primjer savršene engleske škole. U prvoj epizodi, pripadnik Einsatz komando, specijalne formacije koja je obavljala masovna strijeljanja Židova na istoku, odgovara na pitanje što je osjećao dok je pucao u Židove pred streljačkim strojem. “Ništa” kaže on. Nakon malo razmišljanja, dodaje: “Zapravo, razmišljao sam kako ne bi bilo dobro da promašim.” Potom objašnjava kako su (neki) Židovi iskorištavali njegovu obitelj, u djetinjstvu, kada je kao dječak odrastao na farmi. To je u njemu probudilo snažnu potrebu za osvetom prema cijelom kolektivu – uostalom, ljudi njegove vrste nikad ne vide pojedinca, nego samo narod. Pojedinac je tek izdanak, dio naroda, i pucajući u jednog, pucaš u sve. U drugoj epizodi Slovak, nacist, sa smijehom pripovijeda kako su  Židovima uzimali svu imovinu kada bi ih otpremali u logore. Uzeo je i on, dakako. Onda su ih strijeljali. Slovak je, za razliku od Nijemca, pomislio – “pa među njima ima i nedužnih ljudi”. No, odmah je shvatio da on tu ne može ništa učiniti, pa je pucao. Ni jedan ni drugi, ni Nijemac ni Slovak, čini se, ni danas ne osjećaju kajanje. Sigurno bi u istim okolnostima ponovili istu stvar.Rudolf Hess, zapovjednik Auschwitza, na suđenju je rekao: “Smatrao sam ih neprijateljima svoga naroda, vjerovao sam da je program istrebljenja opravdan.” Hess je bio poznat po tome što je u svom stanu imao svjetiljke sa sjenilima izrađenima od ljudske kože. BBC- eva serija ga, međutim, u kućnom ambijentu prikazuje sa ženom i djecom koju drži u krilu – taj je prizor kudikamo rječitiji od bilo kojega kojeg naši “dokumentaristi” mogu smisliti kako bi opisali zlo… Pardon, kako bi ga iznova proizveli!