Nepresušna srebrenička polja smrti

Foto: Emir Burlović

Za vrijeme posjete generalnog sekretara UN-a Ban Ki-moona Srebrenici otkrivena je još jedna grobnica žrtava genocida iz jula 1995. Golema jama sa posmrtnim ostacima pet osoba pronađena je u krugu bivše fabrike akumulatora, koja je za vrijeme mandata mirovnih snaga u zaštićenoj zoni Srebrenice služila kao baza nizozemskog bataljona. Prvi preliminarni rezultati ekshumacije ubrzo su potvrdili da je riječ o grobnici za kojom se godinama bezuspješno tragalo, a koju su iskopali upravo pripadnici nizozemskog bataljona, Dutchbata. Reporteri Novosti nazočili su ekshumaciji.

– Bio sam na preko tri i pol hiljade masovnih i pojedinačnih grobnica, jama i stratišta, ali moram priznati – nikada se nisam navikao na ekshumiranje tijela djece, kaže Amor Mašović, predsjedavajući direktora Kolegija Instituta za nestale BiH, upravo nakon što je zajedno sa članovima svog tima završio ekshumaciju posmrtnih ostataka pet tijela: četiri odrasle osobe i jednog novorođenčeta.

– Takav je to posao. Očvrsne čovjek s vremenom, i taman kad pomisli da je vidio sve, suoči se sa skeletom tek rođene bebe. Ranije smo imali slučaj ekshumacije petomjesečnog djeteta, ali maleno tijelo koje smo pronašli nesumnjivo pripada najmlađoj žrtvi srebreničkog genocida, kaže Mašović.

Masovna pogubljenja

Prve kosti ukazale su se odmah nakon što je teškom mašinerijom uklonjen prvi sloj zemlje. Sama jama, 12 metara dugačka, tri i pol široka i duboka oko dva metra, nalazi se u krugu nekadašnje baze UN-ovih mirovnjaka, a iskopali su je pripadnici Dutchbata kako bi sahranjivali osobe “umrle prirodnom smrću”. Za postojanje jame se zna odavno, ali je tajna o njenoj lokaciji bila 17 godina skrivena u sefovima Ministarstva obrane Nizozemske i privatnim arhivama nizozemskih vojnika.

Pet puta su ranije istražitelji vršili probna kopanja, ali svaki puta bezuspješno. I baš dok je Ban Ki-moon, generalni tajnik UN-a odavao počast ubijenim Srebreničanima, kojih je u Memorijalnom centru Potočari pokopano preko 6.500, ni stotinu metara dalje otkrivena je grobnica, djelo UN-ovih mirotvoraca.

Noviju historiju ovog nekada pitoresknog gradića u Istočnoj Bosni ispisali su tužitelji i sudije Međunarodnog suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji u Haagu.

Do početka 1995. u gradu se zbilo nekih 50.000 interno raseljenih bosanskih muslimana, koji su imali malo ili nimalo hrane, loš i oskudan smještaj, kao i operativno slab holandski bataljon UNPROFOR-a pod komandom potpukovnika Toma Karremansa da ih zaštiti.

Snage bosanskih Srba, predvođene generalom Ratkom Mladićem, kojem se danas u Haagu sudi za genocid, likvidirale su preko 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka iz Srebrenice, u zločinačkom pohodu koji su međunarodni sudovi okarakterizirali kao genocid.

Vojska Republike Srpske je 11. jula zauzela Srebrenicu, koja je u vrijeme pada bila zona pod zaštitom UN-a, dok je lokalno civilno stanovništvo spas potražilo unutar baze UNPROFOR-a. Mladićevi vojnici su odvojili muškarace od žena, koje su odmah deportovane na teritoriju pod kontrolom Armije BiH. Muškarci, pa i dječaci su nakon toga masovno pogubljivani na brojnim lokacijama, a zatim sahranjivani u masovne grobnice u najgorem zločinu na europskom tlu poslije Drugog svjetskog rata.

– Stojim ovdje i tugujem. Dijelimo vašu bol. Izražavam svoje najdublje poštovanje prema žrtvama, govorio je generalni tajnik UN-a, dok su istražitelji Instituta za nestale stotinjak metara dalje sondirali teren.

– Dok stojim ovdje i gledam beskrajne linije nadgrobnih spomenika i imena Amira, Fikreta, Hamdije i osam hiljada drugih, htio bih reći da je Srebrenica za obitelji žrtava sveto tlo, ali sveto i za sve ostale nacije, rekao je Ban Ki-moon.

Vojna tajna

Lokacija grobnice je bila nepoznata 17 godina, ali bila je istražiteljima takoreći pred nosom. Ipak, niti jedan znak nije odavao da je tu zemlja prekopavana.

– Pogledajte one brazde, govori Ian Hanson iz Međunarodne komisije za traženje nestalih, ICMP. “Tamo smo nekoliko puta kopali, na osnovu informacija koje smo ranije dobijali. Jedna od brazdi gotovo da dotiče ovu grobnicu. Da smo kopali samo još jedan metar dalje, pronašli bismo je.”

Bilo je prošlo sedam dana od posjete Ban Ki-moona, i istražitelji su, sloj po sloj prašinaste ilovače, skidali pokrov sa istine za koju će mnogi reći da je namjerno prešućivana. Topli je vjetar neponovljivi miris grobnice nosio prema Bratuncu; kad bi masivni rovokopač s vremena na vrijeme utihnuo, čulo se samo dahtanje oznojenih radnika i tupi udarci oruđa o zemlju.

– Pronašli smo pet tijela, kaže Amor Mašović, “dvojicu starijih muškaraca, jednu stariju ženu i jednu djevojku, te jednu tek rođenu bebu.”

Objašnjava kako je posljednje informacije o lokaciji grobnice, koje su na koncu i dovele do njenog otkrića, Institutu dostavio bivši pripadnik Dutchbata, koji je snimku ženskog leša u plitkom rovu čuvao u svojoj osobnoj arhivi. Vojnik se zove Alex Hagenaars, a značaj fotografije mu je bio nepoznat, dok ga nije kontaktirao njegov bivši kolega Dave Maat, koji je dobar dio svog života nakon službovanja u Srebrenici posvetio traženju dokaza koji potvrđuju da nizozemska vlada godinama svjesno prikriva činjenice o genocidu u Srebrenici.

On je imao samo devetnaest godina kada se pridružio ostalim holandskim mirovnjacima UN-a, njih nešto više od 600, u Srebrenici početkom 1995.

Zbog post-traumatskog stresnog poremećaja (PTSP), kao posljedice njegove službe u Bosni, Maat je u junu 2009. godine podnio holandskoj Vladi zahtjev za naknadu štete, putem procedure u okviru WOB-a, ili Wet Openbaar Bestuur, odnosno Zakona o pristupu vladinim informacijama. Predati su mu izvještaji oficira te činjenične informacije, u kojima osam anonimnih vojnika tvrdi da su između pet i devet odraslih osoba i najmanje jedna beba sahranjeni u skupnoj grobnici u vojnoj bazi u Potočarima. Uz pomoć nizozemske nevladine organizacije IKV, Maat je održavao kontakte sa bosanskim istražiteljima.

– Mi se moramo zahvaliti IKV-u na ovoj informaciji. Volio bih da mogu to isto reći i za nizozemsku vladu koja nikada nije pokazala pravu volju da se ova grobnica pronađe. Što se tiče samih vojnika, oni su svoj posao obavili profesionalno: grobnica je bila uredno iskopana i obilježena, to što je neko kasnije uklonio oznake, nije njihova krivica, kaže Mašović dodajući da prilikom ekshumacije nisu pronađeni dokumenti žrtava, iako su vojnici u svojim izvještajima naveli da su svi posmrtni ostaci, sa izuzetkom bebinih, bili sahranjeni sa dokumentima.

Pretpostavlja se da pronađeni ostaci starije žene pripadaju Behari Delilović, koja je umrla prirodnom smrću. Identiteti ostalih žrtava još uvijek nisu poznati. Forenzičari sa terena pretpostavljaju da je makar jedna od žrtava umorena, što implicira lubanja naprsla u predjelu čela.

Također, izvještaji nizozemskih vojnika su spominjali i bezimenu 20-godišnju djevojku koja je mrtva dovezena iz Bratunca, gdje je umrla zbog nedostatka inzulina. I to potvrđuju nalazi sa terena, tj. ostaci bolničkog kreveta, koji su također pronađeni u jami.

Posmrtni ostaci su iz Potočara prebačeni u Komemoracioni centar u Tuzli, gdje će se analizom DNA utvrđivati identitet žrtava.

Otkrivena tajna Havinog mrtvorođenčeta

Izvještaji pripadnika Dutchbata otkrili su identitet majke mrtvorođenčeta, koja je nakon što se porodila u vojnoj bazi u Potočarima, također deportovana prema Kladnju: Hava Muhić.

Hava Muhić, koja se porodila pred zoru 12. jula u bazi u Potočarima, izbačena je i, onako krvava i polusvjesna, utovarena na kamion kojim je dopremljena do slobodne teritorije, zajedno sa hiljadama drugih.

– Bolničarka je rekla da je mrtvorođenče. Pupčana vrpca joj je bila omotana oko vrata i ugušila je, prisjeća se Hava, koja danas živi u jednom malom gradu na jugu Francuske, gdje radi kao spremačica u hotelu.

– Bila sam tako slaba da je nisam mogla ni oplakivati. Pala sam u nesvijest, objašnjava ona. Dva holandska vojnika odnijela su tijelo bebe u kartonskoj kutiji.

– Odnijeli su je sa sobom i rekli su da će je sahraniti. Nisam imala priliku ni da je vidim, ispričala je Muhićeva, koja je te 1995. imala 24 godine. Pronalazak tijela njene kćerke Hava u ovom času doživljava kao kraj jedne agonije, i pored nenadoknadivog gubitka i neizmjerne tuge.

U ICMP-u su rekli da će identifikacijski proces trajati četiri do šest tjedana. Beba je bila sahranjena u plastičnoj vreći i istražitelji tvrde da bi se DNA trebala izolirati lako i bez većih problema.

– Izdvojili smo jednu butnu kost, dugačku 7-8 cm, i mislim da ćemo imati dovoljno materijala za analizu. Ostalo je netaknuto i beba će iduće godine biti ukopana u Potočarima, objašnjava Mašović.

Za Havu to znači još jednu porodičnu dženazu. Ove godine je na godišnjicu genocida u Potočarima pokopala muža Hajrudina. Spustila ga je u zemlju pored njegovog oca i dvojice braće, koji također nisu preživjeli pad Srebrenice. Havina jedina briga je dostojan ukop i za njenu bezimenu djevojčicu.

– Ubi me ovo čekanje. Moja bi curica sad imala 17 godina. I sve zato što mi nizozemski vojnici nisu omogućili da se normalno porodim, dok je srpska vojska napolju spremala i provodila genocid. Ja od tada ne znam šta će biti sa mnom. Niko me nikad ne nazove, makar da upita kako sam, kaže Hava Muhić.