Za drugačiji odnos prema ratu i stradanju

Prije sedamnaest godina, tijekom i nakon vojno-policijskih akcija Bljesak i Oluja, s područja zapadne Slavonije, Banije, Korduna, Like i sjeverne Dalmacije, bivših područja pod zaštitom Ujedinjenih naroda, izbjeglo je oko 250.000 pripadnika starosjedilačkoga srpskog naroda. U tom zbjegu mnogi od njih su stradali, mnogi od onih koji su ostali su pobijeni, a njihova imovina i njihova naselja danima i tjednima sistematski su pljačkani i paljeni. Kuće koje nisu bile spaljene stavljene su pod sekvestar države, nakon čega je država ta područja počela naseljavati pripadnicima hrvatskog naroda iz drugih dijelova Hrvatske i drugih dijelova bivše Jugoslavije. Ustupila im je stanove, kuće i zemljište izbjeglih Srba, s ozakonjenom mogućnošću da nakon deset godina postanu vlasnici tuđe, privatne imovine.

Trebalo je proći nekoliko godina da se od strane tadašnjih vlasti omogući značajniji povratak izbjeglih Srba, a i to bez potrebne fizičke, pravne i socijalne sigurnosti. Mnogi povratnici su bili napadani, neki i ubijeni. Njihova imovina je i dalje bila pljačkana i uništavana, a sami su strepili i trpjeli od neselektivne, raširene, gotovo kolektivne krivnje za ratne zločine. Isto je bilo i s povratom njihove imovine, njihovih stanova i kuća – opet je trebalo deset godina da bi počeo značajniji povratak vlasništva i priznavanje stanarskih prava. Tako stvarane okolnosti povrataka imaju za posljedicu da je i danas u izbjegličkom statusu oko 60.000 izbjeglih Srba, a da je većina krenula putem integracije u zemlje u koje su izbjegli ili u treće zemlje.

Također su trebale proći godine da bi se one koji su počinili zločine počelo kažnjavati, ali je većina zločina do danas ostala nekažnjena. Posebno su ostali nekažnjeni zločini sistematskog uništavanja naselja, sistematskog onemogućavanja ili otežavanja povratka i zločini počinjeni prema povratnicima. Mnogi od onih koji su stradali ili se vode kao nestali još nisu identificirani i dostojno sahranjeni.

Ni nakon sedamnaest godina još u javnom sjećanju u Hrvatskoj nema prostora za ova stradanja, za ove činjenice i ovakva iskustva. Nema ga ni nakon što su međunarodne pravosudne institucije rekle svoje o karakteru i razmjerima ovog stradanja. Nažalost i nerijetko, nije riječ samo o prešućivanju nego i o vrijeđanju osjećaja onih koji su sami stradali ili suosjećaju s onima koji su stradali. Govor mržnje i uvrede ne dolaze samo od marginalnih grupa ili medija nego i od predstavnika nacionalne politike i nacionalnih, javnih medija. Ovom Izjavom želimo podsjetiti na to i suprotstaviti se godinama prisutnoj politici – politici koja stradanja Srba u Drugom svjetskom ratu negira ili relativizira, a stradanja Srba u ovom ratu prešućuje. Ni nakon sedamnaest godina nije stvoren prostor za politiku sjećanja u kojoj bi bilo mjesta za stradanje pripadnika i hrvatskog i srpskog naroda. Ni nepunih godinu dana do ulaska Hrvatske u Evropsku uniju, nema ravnopravnog tretmana zločina i žrtava.

Ovom Izjavom i ovim skupom sjećanja želimo još jednom podsjetiti da je vrijeme da se počne stvarati drugačija politika sjećanja i drugačiji odnos prema ratu i ratnom stradanju. Zato i ovaj put naglašavamo potrebu da se prisjetimo svih koji su stradali, svih koji su patili, svih kojima je učinjena nepravda, Hrvatima od Srba, Srbima od Hrvata. Tako je bilo jučer, tako je danas i tako će biti sutra!