Htjeli smo penetrirati u samu stvarnost

Za predstavu koju ste pripremali Nataša Rajković i vi – “Ustajte, djeco” – nije bilo mjesta na repertoaru ovogodišnjih Dubrovačkih ljetnih igara, premda je za taj festival bila dogovorena. Oko toga se posljednjih dana svašta piše i govori; objasnite nam što se točno dogodilo?

Govori se i piše, naravno, jer tako biva kad se nešto slično dogodi. To je i mene osobno dovelo u poziciju da imam određene sumnje u vezi s time. Lani smo u Dubrovniku dogovorili da radimo predstavu nalik “Radionici za šetanje, pričanje, izmišljanje”, koju smo ondje postavili prije nekoliko godina. Štoviše, uprava Igara je insistirala na tome. I, na opće oduševljenje, prihvatili su tada izneseni koncept predstave “Ustajte, djeco”. Zatim sam bio intenzivno angažiran oko filma koji sam pripremao u Mostaru, pa sam tek u kasnu zimu, dakle ove godine, osjetio da se u Dubrovniku događa nešto čudno u vezi s tom predstavom. Osjetio sam nekakav zazor i već tad mi je stvar postala malo sumnjiva. Nakon toga sam opet išao u Mostar, pa u Njemačku, gdje smo postavili našu predstavu “Izlog”, te sam se tako malo odmaknuo od svega što se ovdje zbiva. Pritom ne mislim ništa loše o intendantu Dubrovačkih ljetnih igara Ivici Prlenderu, da je namjerno i planski nešto poduzeo, ali mi se čini da je presudila neka vrsta pretjeranog opreza, nekakvo puhanje na hladno…

Igre su tek usputna pojava

Zbog politiziranosti vašeg komada u kontekstu današnjem, a lokalnom? Što biste to u njemu prikazali, tako delikatno po dubrovačke strukture?

Ukratko, Nataša i ja smo htjeli da se, posebno u Dubrovniku s kojim imamo specifičan odnos, postave goruća pitanja, politička i neka druga, vrlo konkretna, te da se kroz njih izanimira cijeli Grad, da Igre malo revidiraju obrazac ambijentalnosti koji je isti posljednjih pedeset godina. Htjeli smo, zapravo, da se penetrira u stvarnost samu, da se ona teatralizira, da se učini korak više prema Gradu, da se kazalište istrgne ustaljenoj navici: klasični tekst na nekom od gradskih prostora, premijerica, koktelčić, žuti tisak… Ili da se, što mi se čini još gorim, uvuče u neku pomodnu provokativnost, na rubu kiča, koju sam negdje nazvao salonskom. Tako da sistem bude osiguran i s lijeva, da tako kažem, i time još sigurniji. A toga je dosta u zadnje vrijeme, ne govorim samo o Ljetnim igrama.

Htjeli smo načeti i koncept grada-teatra, pa nam se činilo korisnim dodirnuti pitanja poput samoga koncepta Igara. Recimo: htio sam da igramo “Dunda Maroja”, prvi dio ove nerealizirane predstave, nasred Gundulićeve poljane, ne dirajući ništa na njoj: da ostanu i štandovi pijace i restoranski stolovi i turističke skupine u prolazu. I da glumce utjeramo među njih, pa da viču, a ništa ih se ne čuje. Jer, to je istina koju sadrži taj ambijent. Ne možeš maknuti nijedan kafić odatle, jer je prostor pod koncesijama, i pravo im je garantirano ugovorom. Igre tako više nisu privilegirani faktor unutar zidina, nego su više neka vrsta usputne pojave.

Ipak, dužan sam spomenuti da Ivica Prlender u medijima tvrdi kako je jedini razlog za neuvrštavanje predstave na Igre vaše kašnjenje s predajom sinopsisa i slično?

Navodi se više raznih objašnjenja: te nismo na vrijeme predali sinopsis, te je došlo do organizacijsko-tehničkih problema, te je zaškripalo produkcijski… Sve su to puke fraze, apsolutno netočne. Prošle godine u ovo vrijeme znalo se što ćemo raditi, kasnije je predat i sinopsis. Ali, poznato je – naročito u domaćem teatru, pa tako i Prlenderu – da je Natašin i moj način rada takav da se postupno razvija od bazične ideje, koja zatim polako dobiva formu. Sam tekst nastaje u radu, na probama, u hodu. Tako je bilo i s “Radionicom”, a u ovom slučaju uključeni su i tekstovi klasične književnosti, kao i transkripti s nedavnih zasjedanja iz Gradske vijećnice, koje smo mislili inkorporirati u predstavu. Tako da je tezu o bilo kakvom kašnjenju vezanom uz neki tekst lako pobiti, i ja bih se na Prlenderovome mjestu potrudio da nađem malo bolji argument. Jutarnjem listu, pak, rekao je da sve to skupa i nije tako lako objasniti, da je premalo novinskog prostora za to… Pa mu onda smeta što spominjem politiku kao mogući razlog skidanja našega komada s repertoara. Kao da je politika nešto onostrano, kao da o njoj ne ovisimo i kao da to nije moguće. Iako vjerojatno nismo mislili na istu politiku.

Intervencija bi bila prejeftina

Igre su umnogome srednjostrujaška industrija zabave kad je teatar posrijedi, premda pretendiraju biti elitnom… Vi i Nataša Rajković, očito, imate poriv za razdrmavanjem te žabokrečine, valjda i s obzirom na njezin simbolički potencijal?

Činjenica je da su Igre zaista jedan od simboličkih stupova hrvatskog teatra i da se razdrmavanje koje spominjete, ako ga se poduzme, ondje dobro osjeća. I “Radionicu” smo radili s tim ciljem; doduše, skinuta je nakon dvije sezone. “Ustajte, djeco” je nastavak tog istog procesa, ja sam ga nazvao reambijentalizacijom. A sad smo htjeli ući još malo više u kost, penetrirati dublje u stvarnost, ispitati mogućnosti teatra, primjeniti formulu grada-teatra do kraja, praktično, bez kalkulacija. Recimo, htio sam da se “Allons enfants” igra u Vijećnici, u devet ujutro, kad počinju i sjednice. Dovesti uz vijećnike sve ljude važne za Dubrovnik, ponuditi im dramu u kojoj se, dakle, Grad nastoji spasiti od nadolazeće opsanosti, od dolaska Frančeza. Naravno, predstava bi nužno morala postaviti pitanje: tko su ti Frančezi danas? I uz koju se himnu ustaju?

“Allons enfants” ili “Ustajte, djeco” dio je Vojnovićeve “Dubrovačke trilogije”, u kojoj se nevoljni gradski oci suočavaju s Napoleonovom invazijom. Njihova jalovost, pa i latentni sukob interesa u jasnoj su analogiji s današnjicom?

Prlender kaže da je još lani razgovarao s gradonačelnikom Androm Vlahušićem o tome i da nitko nije imao ništa protiv te ideje. To mu i vjerujem, ne mislim da su se tad bili posebno zabrinuli i ne mislim da je došlo do neke izričite zabrane. Uostalom, to bi bilo nekako prejeftino rješenje, takva politička intervencija, pa to više nitko ne radi, mislim na neku vrstu političkog pritiska i slično… Vlastima je u principu znatno lagodnije ništa slično ne zabranjivati, pustiti da se odvija svojim tijekom, ionako teatar ne utječe pretjerano na društvenu zbilju; ona, ta zbilja, sve apsorbira, čak i kritiku na vlastiti račun. Pritom si ne umišljam da se tu radi o nečemu pretjerano revolucionarom ili da smo žrtve nekakve zavjere, ne, tu se ne radi o tom, predstava će biti s nama ili bez nas. Prije mislim da je dirnuto u stvari u koje se inače ne dira, i da bi moguća pomjeranja koja bi nastala uslijed toga mogla izmaći kontroli. Mislim tu, dakako, prije svega na koncept Igara i sve ono što s dovodi u vezu s tim, a o tom i ovdje govorim cijelo vrijeme.

S prstohvatom totalitarizma

Treći dio projekta namjeravali ste raditi po “Hekubi”, jedinoj Držićevoj tragediji. Je li vam u međuvremenu palo na pamet da je izvedba te predstave, u Dubrovniku 16. stoljeća, i njemu bila zabranjena?

Svakako, palo mi je to na pamet, on je imao vrlo zanimljiv život i sudbinu raznih svojih komada. I dosta zanimljivosti s političkom stranom svoje biografije. Ta njegova tragedija nije izabrana slučajno za ovu predstavu. Prvi dio je komedija, “Dundo Maroje”. Zatim klasična drama, Vojnović, pa Držićeva tragedija. A najbolja dubrovačka tragedija je upravo “Hekuba”, i vrlo je karakteristična za taj grad, koji su, po nekim povijesnim mitovima, utemeljile izbjeglice. Držić je i sam dugo bio izbjeglica iz svoga grada, politički bjegunac. Sve to oko “Hekube” veoma široko konotira, čini mi se, i mislim da bi danas moglo biti, u najmanju ruku, zanimljivo koliko je bilo i kad su ti predlošci nastajali. Rat, postratna stanja, sudbine ljudi u njima, bježanja, napuštanja domova i naseljavanja novih, nesnalaženja jednih i pretjerana snalaženja drugih. Pored nas promiču životi obilježeni baš tim činjenicama i ti procesi su prisutni još i danas. Sjećanje na ratne događaje još je svježe. Zato sam protiv elitizma. Zato “Hekuba”.

Upravo ste u Mostaru dovršili snimanje filma “Obrana i zaštita”, o čovjeku koji se, u današnje vrijeme, koleba bi li otišao na sprovod prijatelju druge nacionalnosti… Ta nedoumica, još do jučer posvuda raširena, u vašemu je rodnom gradu i dalje prilično aktualna?

Taj je moment individualno pitanje, hoće li netko otići na sprovod ili neće. Moj čovjek to učini, ali drama zapravo nastaje u trenutku kad ti padne na pamet takva dilema. A padne na pamet, po mojoj anketi u ovom regionu, gotovo svakome. To pitanje otvara niz drugih pitanja koja se tiču normalne egzistencije u Mostaru, a i šire; pod normalnom egzistencijom podrazumijevam nepostavljanje takvog pitanja. Iako se mom čovjeku ničim ne prijeti, i ništa mu se ne dogodi, i nitko mu ne zamjeri, i faktički nema nikakve opasnosti, on i dalje sebi postavlja isto pitanje. O tome se tu radi, i to je ono tragično: čovjek je sve vrijeme formiran u sistemima koji su bili ako ne totalitaristički, onda barem s prstohvatom totalitarizma u sebi. Tako da ispada sasvim logičnim da se čovjek boji i kad nema više razloga za strah.

Najava filma dade naslutiti, u naoko malom povodu, veliku intimnu dramu, ali i onu društvenu, pa i historijsku. Vrag se krije u malim stvarima i potrebno je velike efekte minimalizirati, da bismo ih mogli osmotriti?

Tako je, pomoću tog motiva i osjećaja svedenog na minimum, vidi se – ili očekujem da se vidi – šira slika stvari. Ali, da ne pokazujemo neke eklatantne pojave, rat, sukob, krv. Ništa se, kao, ne događa, sve je, reklo bi se, normalno na prvi pogled, ljudi se izmirili, surađuju, “suživot funkcionira”, ali taj oprez ostaje, ukopao se, postoji i neće napolje. Što bi se u nas reklo: da slučajno čovjek ne bi bio bahat, da se ne prevari, pa se opusti i pomisli – e, sad mogu kako hoću. Osobno sam dosta zadovoljan napravljenim, a upravo smo u Sarajevu pokazivali oko 15 minuta filma za strane distributere, i njihove su reakcije dobre. Preostaje nam još malo montaže, obrade slike i zvuka i uskoro smo gotovi, nadam se već najesen. A još ne znam kad ćemo ga i gdje premijerno prikazati, time se bavi naša producentica Zdenka Gold.