Smrtonosni savez države i crkve

U ponedjeljak 6. avgusta, upravnik Centra za lečenje zavisnosti od droga, alkohola, duvana i kocke “Sretenje” u Jadarskoj Lešnici kraj Loznice, protojerej stavrofor Branislav Peranović, odranije na zlu glasu po torturi i brutalnom prebijanju štićenika jednoga drugoga crkvenoga kvazilječilišta, sa stotinjak je udaraca tupim predmetom usmrtio štićenika Centra Nebojšu Zarupca, 39-godišnjaka iz Valjeva.

Izvještavajući o ubojstvu, srpski su mediji bili upadljivo rezervirani u opisivanju okolnosti pod kojima je Zarubac ubijen. Kao da su se plašili reći što se sve dogodilo, tko je vlasnik tog tzv. lječilišta, na čijem je zemljištu ono podignuto, koliko ima takvih centara u Eparhiji šabačkoj, je li ih ikada obilazila zdravstvena inspekcija, da li je Peranović imao blagoslov šabačko-valjevskog vladike Lavrentija da “liječi” ili je to radio na svoju ruku… Posebice se bježalo od pitanja zašto Peranović nije raščinjen ako je ranije bjelodano dokazano da je štićenike u sličnom lječilištu, “Crnoj reci”, podvrgavao najtežoj torturi, poniženju i batinama, nego mu je dodijeljen isti posao na drugom kraju Srbije. Tek je drugoga dana objavljeno, i to po izjavi ubojičina advokata, da on ne samo da nije nikada bio podvrgunt crkvenom sudu nego je prije tri tjedna dobio najviše crkveno odlikovanje i pravo da nosi naprsni krst.

Oglasio se bački vladika Irinej, priznavši da “crkva nije ozbiljno shvatila neuravnoteženog čoveka”, pa smo onda, kao, na neki posredan način svi krivi. Nešto je promrsila i Eparhija šabačka, pravdajući se da će sveštenika dati na crkveni sud ako je to napravio, a mediji su četvrtoga dana po ubojstvu lansirali priču “kako je patrijarh Irinej jako ljut i kako je naredio detaljnu istragu”.

Državni predstavnici mudro šute, premda je Ministarstvo zdravlja osjetilo potrebu da saopći kako će u te centre poslati zdravstvenu inspekciju, ne bi li se provjerile sve okolnosti u kojima rade. Pilatovsko pranje ruku na sve strane, a stvar je smrtno ozbiljna.

U jeku izborne kampanje, točnije 18. marta, sastali su se Ivica Dačić, tada ministar unutrašnjih poslova i “apolitični” patrijarh SPC-a Irinej Gavrilović te izjavili da su potpisali Memorandum o saradnji MUP-a i SPC-a u sprovođenju Strategije za borbu protiv narkomanije u Srbiji. Pričalo se o nekakvih šest centara, u kojima će popovi kroz disciplinu, molitvu i rad liječiti ovisnike, a spominjao se i lažni podatak da više od 90 posto na taj način liječenih bude i izliječeno. Dačić je pričao o sličnim ustanovama u Rusiji i tamošnjem savezu države i crkve po tom pitanju kao o dobroj praksi.

Nitko od stručne javnosti, psihijatara, psihologa, socijalnih radnika, farmaceuta, nitko iz Ministarstva zdravlja, iz medicinske akademske zajednice, na tu budalaštinu nije reagirao. Prvi čovjek crkve i prvi čovjek srpske policije tim su činom Peranoviću napisali odobrenje da radi. Zaboravljeno je lopatanje i logoraška tortura u “Crnoj reci”, a sud u Tutinu, koji je protiv ludog popa vodio postupak, čvrsto je zaključao predmet.

Peranović jest ubio, ali uvjete za njegov zločin stvorile su zajedno država i crkva. Bit će strašno ako se iz svega konačno ne izvuče neka pouka te odmah ne zatvore sramotni centri, poput onoga u Jadarskoj Lešnici. Valjda je jasno da se uz pomoć batina i torture završava jedino ovako kako je završilo u slučaju klerika i nadriliječnika Branislava Peranovića.