Ljepota iz kamena i vode

Pripremajući se za pohod na Durmitor, autoricu ovog teksta nemalo je iznenadila činjenica da zagrebačke knjižare, kao ni specijalizirane trgovine, nemaju nikakav vodič po najvišoj planini Crne Gore ili ikakvo turistima namijenjeno izdanje za susjednu nam zemlju. Preciznije, postoji jedan vodič, ali na češkom, a jedina korisna publikacija do koje se može doći u knjižarama je autokarta Crne Gore. S druge strane, na policama se mogu naći vodiči svjetski etabliranih izdavača za najegzotičnije destinacije svijeta, od Maroka do Zimbabvea, pa bi čovjek zaključio da su to destinacije koje Hrvati posjećuju u daleko većem broju nego nekakav Durmitor. Jednako iznenađujuće bile su i reakcije gotovo svakog drugog poznanika koji bi upitao gdje je Durmitor, iako je riječ o planini uz koju se prostire i kanjon opjevane rijeke Tare.

Iz svega se moglo zaključiti da ćemo biti među rijetkim avanturista iz Hrvatske koji otkrivaju čari mitske crnogorske planine. Međutim, kad smo došli u Žabljak, turističko središte Durmitora, gotovo smo svakodnevno nailazili na zagrebačke, splitske ili riječke registarske oznake, što je znak da domaći ljubitelji prirode itekako otkrivaju tu planinu, no to turistička i srodne branše, od agencija do nakladnika turističkih izdanja, još nisu dovoljno prepoznale.

Bez balkanskoga kiča

Putnici koji iz Hrvatske prema Žabljaku putuju preko Sarajeva i Foče u Crnu Goru ulaze na graničnom prijelazu Šćepan Polje; to je ujedno jedna od glavnih polaznih točki za rafting ture kanjonom Tare. Odatle cesta vodi uz Pivsko jezero, a nakon nekih pola sata s glavne se ceste skreće prema Žabljaku na uži asfaltirani put, na početku ispresijecan neobzidanim i neosvjetljenim tunelima. Cesta je puna kamenja, što može biti pogubno za automobilske gume. Uspinjući se na sve veću nadmorsku visinu, putnici primjećuju kako se krajolik mijenja, šume nestaju, a pred njima se otvara golemo prostranstvo plavičastih planinskih vrhunaca, krajobraz koji oduzima dah. Ulazak u malo planinsko selo Trsa znak je da ste se popeli na durmitorsku visoravan na oko 1500 metara. Automobilska vam klima više nije potrebna, zrak ovdje ne pritišće ljepljiva ljetna sparina.

Od toga sela do Žabljaka još je dobrih sat vremena i više. Duž planinske ceste, prostiru se kamene klisure, kanjoni, zeleni pašnjaci i mala jezera u dolinama. Unatoč divljini i visini, cijeli planinski masiv ne djeluje nimalo pusto i nenastanjeno. Na svakih nekoliko kilometara može se naići na zaseoke, osamljene kuće ili planinske brvnare i pastire s ovcama.

U Žabljaku i okolnim selima nudi se različit smještaj, od autokampova do bungalova, apartmana i hotela. Cijelim krajem dominira karakteristična planinska, drvena arhitektura i, za razliku od preizgrađenih dijelova primorja, nema pomahnitalih primjera nekretninskog biznisa i tipično balkanskoga arhitektonskog neukusa, osim, tu i tamo, neke prekričave fasade. Cijene su također pristojne, pa se u šatoru u autokampu može prenoćiti za 2,5 eura po osobi, a bungalovi za četiri osobe koštaju od 30 do 40 eura. Tu je i nekoliko hotela, od onih starih, izgrađenih u doba socijalizma, do novijih, među kojima je najluksuzniji “Polar Star” u naselju Borje, za koji mještani pričaju da je u vlasništvu jednog od bivših ministara crnogorske Vlade.

Supa za utjehu

U cijeloj općini Žabljak obitava oko četiri tisuće duša, a osim zimskog, razvijen je i ljetni turizam. Nakon odmora na Jadranu, mnogi dolaze na rafting Tarom ili udare kojom planinarskom rutom. U kampovima je najviše Francuza, Poljaka, Nijemaca, ali su ipak najbrojnije crnogorske i srpske tablice. Među mještanima i domaćim gostima mogu se čuti različiti dijalekti, od ekavice i mekoga, primorskoga govora penzionerke iz Kotora do jezika što podsjeća na Njegoševe stihove, kojim govori njezina prijateljica iz Cetinja, pa se moram dobro skoncentrirati da je shvatim.

Crnogorka počinje priču o svojoj obiteljskoj tragediji; napinjem uši kad shvatim da je na ovim prostorima krvna osveta još živa. Prije dvadesetak godina, priča ona, jednog od trojice joj braće ubio je kolega na poslu. Iako je ubojica odležao zatvorsku kaznu, to, prema starim običajima, žrtvinoj obitelji još nije bilo konačno zadovoljenje pravde. Otac i stariji brat zavjetovali su se na osvetu i više su puta pokušali ubiti ubojicu, što im je na kraju i uspjelo, ali su pritom i sami skončali u zatvoru; drugi brat, ne mogavši se pomiriti s takvim ishodom ni nakon 15 godina, ubio se skokom s mosta. Iako je svjesna da je jedna tragedija povukla ostale, iz njezinih se završnih riječi moglo naslutiti da je i sama uvjerena kako je sve “tako moralo biti”.

Čuvši da smo iz Zagreba, naše su nas sugovornice upitale ima li u Hrvatskoj još nacionalizma i kako se kod nas živi; kad sam im uzvratila da nacionalizma ima kao i drugdje na Balkanu te da moja plaća kasni, evo, puna tri mjeseca, postarija mi je čestitala na iskrenosti, razvezavši se potom dalje o životu i situaciji u zemlji i regiji te još koječemu… Moja je iskrenost i konkretno nagrađena – tanjurom janjeće supe, koju su dvije penzionerke kuhale cijelo jutro.

Unatoč nedostaku tiskanih informacija o našoj destinaciji, na internetu smo se uvjerili kako Durmitor hrvatskim planinarima nije nepoznat. Na stranicama planinarskih društava mogu se naći izvještaji s dojmovima, komentarima, fotografijama, savjetima i korisnim informacijama. Među pričama se provlačilo ime Gorana Šibalića, planinarskog vodiča iz Žabljaka, pa smo i sami potražili tog crnogorskog Stipu Božića. Rođen u Pitominama, selu na uzvisini iznad Žabljaka, odrastao je na durmitorskim pašnjacima. O planini je, kaže, učio od malena, čuvajući ovce po strmim obroncima. Dosad je triput markirao planinarske staze prema brojnim durmitorskim vrhuncima, od kojih je najviši Bobotov kuk, na 2.523 metra.

Život s planinom

Proputovao je svijet s brojnim alpinističkim ekspedicijama i prošao gotovo sve najveće planinske masive svijeta, od Aljaske do Himalaja, gdje je bio nekoliko puta, ali se, zasad, nije uspio popeti i na sam vrh svijeta. Svake godine organizira planinarske pohode na Kavkaz, rumunjske Karpate ili slovačke Tatre. Planina je postala njegov život, pa je posljednjih desetak godina planinarenje spojio s nekim oblikom obiteljskog, ruralnog turizma: preuredili su staru obiteljsku kuću u Pitominama i opremili je za smještaj i boravak dvadesetak ljudi. – Prvi sam put markirao Durmitor ’74. godine, a zadnji put 2003., sa suprugom i sinovima. Na Durmitoru ima oko 500 kilometara označenih staza. Prošao sam mnoge planine, ali Durmitor je poseban, drugačiji. Na relativno malom prostoru može se naći svega, lakih i teških staza, stijena, šuma, jezera, izvora, pećina. Navodno su ovdje pobrojali oko 2.000 izvorišta; kad ožedni, čovjek se gotovo bilo gdje može sagnuti i napiti vode. Ime Durmitora i dolazi od keltskih riječi koje znače ‘voda pod planinom’, a na nekoliko se lokacija mogu naći groblja Kelta i Grka. Bilo je ovdje istraživača koji su otkrili golema podzemna jezera i rijeke – govori naš domaćin o čudesima svoga kraja, ali navodi i jedan paradoks. Iako kraj obiluje vodama, žabljački je vodovod star i trošan, pa se mnogi opskrbljuju vodom iz cisterni, jer kroz sezonu ovuda prođe i do 30 tisuća ljudi.

Kod Šibalića smo sreli grupu planinara iz Bjelovara, nekima je to bio već peti dolazak pa su se osjećali kao kod kuće. Dok im Goranova supruga Suzana priprema domaću hranu, otac i sinovi, Marko i Jovan, vode grupe u osvajanje durmitorskih vrhunaca. – Sad je to uzelo maha, pa malo i prelazi naše mogućnosti, morat ćemo naći neku snajku da pomogne supruzi u kuhinji – šali se Šibalić, pogledavajući na sinove koji studiraju turizam u Novome Sadu, ali najveći dio sezone pomažu roditeljima oko gostiju. Dodaje kako je turizam bio puno razvijeniji sedamdesetih godina, kad je Žabljak bio poznati skijaški centar s brojnim hotelima i ski-stazama. Stari hoteli su sada zapušteni, ali se zadnjih godina budi privatni sektor i turisti opet dolaze. – Nakon rata, prvo su počeli dolaziti Slovenci. Trebalo je ljude uvjeriti da je ovdje sve normalno i da im se ništa neće dogoditi. Zadnjih godina dolazi dosta ljudi iz Hrvatske, neki od njih imaju vikendice koje su kupili za vrijeme Jugoslavije. Žabljak je poznat kao zimski centar, ali je i ljeto otvorilo stotine novih mogućnosti, od zdrave hrane i eko-sela do trekinga i raftinga. Nekad se Tarom plovilo splavovima, ali se danas uglavnom ide gumenjacima, jer za splav treba okupiti veću ekipu – govori naš domaćin.

Rafteri i ‘korporacijski’ pastiri

Kanjon rijeke Tare mnogi smatraju jednim od najljepših u svijetu, pa ga često nazivaju balkanskim Coloradom. Rafting je, dakako, najuzbudljiviji u proljeće, kad voda nabuja, pa je i do dva, tri metra viša nego ljeti, kada se njezinim brzacima bez imalo straha mogu spustiti i najveći paničari. Voda je toliko čista da se slobodno pije, a kupanje u hladnoj rijeci šokantno je osvježavajući doživljaj.

Ljeti na rijeci zna vladati prilična gužva gumenjaka s rafterima kojih vikendima zna biti i do dvije tisuće. Rafting ture, osim Crnogoraca, organiziraju i klubovi s bosanskohercegovačke strane granice. Kako u dvije zemlje vladaju različite regulative vezane uz rafting, dolazilo je do stalnih sukoba između crnogorskih i bosanskih raftera. Prošle godine mediji su pisali o šok-bombi koja je iz bosanskog čamca poletjela na čamac s devetero Crnogoraca, a navodno su se rafteri znali potući i veslima. No, ove su godine nadležna ministarstva dviju zemalja pokušala naći neki dogovor.

Osim raftera, ovog su ljeta kanjonom Tare harali i požari. Prema onome što se moglo čuti, na mjestima su gorjele šume stare i do 400 godina. Kako Crna Gora nema kanadere, čekalo se da padne kiša, ali se vatra širila, pa su na kraju zvali pomoć iz Srbije i Hrvatske.

Iako pitoma i dobro označena, najviša crnogorska planina nije bezopasna. Na nekim se vrhovima mogu vidjeti table s imenima ljudi koji su na njoj stradali. Često je za to kriva nepažnja i neodgovarajuća oprema. Na stazi prema Bobotovu kuku, vlastitim smo se očima uvjerili da turisti iz Češke, u skladu sa svojim već poslovično kaskaderskim duhom, najviši vrh Durmitora pokušavaju osvojiti u ‘starkama’. Najbliža gorska služba spašavanja je u Nikšiću, udaljenom sat vremena vožnje automobilom, pa nam Šibalić objašnjava kako desetak momaka iz Žabljaka čini neku vrst interne GSS službe, koju policija kontaktira kad dobije dojavu o nesreći.

Nasreću, takve situacije nisu prečeste i na Durmitoru postoje staze za sve kategorije penjača. Planina obiluje čarobnim jezerima, kao stvorenima za ljetno osvježenje, a velika je vjerojatnost da na stazi nabasate i na pastire koji čuvaju stada s po tristotinjak ovaca. Jedan od njih jedva je dočekao da započnemo razgovor. Iznenadili smo se kad nam je kazao da to nisu njegove ovce, da je stado u vlasništvu kompanije iz Žabljaka, koja se – pored stočarstva – bavi i hotelijerstvom. Bez imalo okolišanja, ‘korporacijski pastir’ spremno nam je otkrio detalje svog života. S nekoliko drugih pastira, ljeta provodi u kampu podno planine i svakoga dana, od 9 do 19, izvodi ovce na cjelodnevnu pašu. Kad dođu hladniji mjeseci, ovce sele u Žabljak, a s njima i njihovi čuvari, koji tada obavljaju druge potrebne poslove unutar firme. Mjesečna im je plaća 350 eura. Sa svim doprinosima, ističe naš sugovornik i potom slegne ramenim, uz komentar da se ni na što ne žali.