Do zadnje kapi prvi

Desetljeća su prošla otkako su se prvi ljudi (Amerikanci) spustili na Mjesec. Ostavili su poruku da „dolaze u miru u ime cijeloga čovječanstva“. Od toga povijesnog događaja do danas čovječanstvo kao da se trudi i upinje svim silama, ne bi li dokazalo da nije jedinstveno, da neće i ne može živjeti u uzajamnoj toleranciji, u onome što se obično naziva „suživot“, ne samo stalno ratujući (jer i famozna borba protiv globalnog terorizma sve se više pretvara u rat sui generis, a za ostvarenje jasno prepoznatljivih ciljeva), nego i proglašavajući bespoštednu konkurenciju, odnosno borbu da se bude prvi pod svaku cijenu kao jedini mogući i poželjni oblik djelovanja.

Na razmišljanje o ovoj temi navode nas dva nedavna događaja. Čim se američka svemirska sonda „Znatiželja“ uspješno spustila na Mars, jedan od dužnosnika NASA-e požurio je izjaviti kako ne može biti boljeg dokaza američke superiornosti na polju svemirskih istraživanja, da bi iste riječi nekoliko dana kasnije ponovio i predsjednik Obama. Jasna poruka: mi smo prvi, mi smo bolji, mi smo najbolji! Ono „cijelo čovječanstvo“ u ime kojega su se svojedobno upravo Amerikanci spustili na Mjesec, kao da je davno zaboravljeno. Drugi je događaj posve drugačije naravi. Na Olimpijadi u Londonu Kinezi osvajaju zlatne medalje (i srebrne, i brončane) kao od šale. I to na igrama za koje je njihov osnivač (zapravo: obnovitelj) u modernome vremenu izjavio, i utvrdio to kao geslo, da je važno sudjelovati, a ne pobjeđivati. No eto, Kinezi pobjeđuju. I odmah se u medijima zapadnih zemalja (npr. njemačka javna televizija) pojavljuju reportaže s porukom da prosječni kineski građani nisu time uopće impresionirani, da smatraju kako je sport postao u prvome redu biznis (a drugdje, kao, nije?), da su sportaši pod golemim pritiskom političkog vrha da se bore za medalje. Pa se tako Kinezima zamjera što su bolji i što su prvi, jer – oni drugi to zbog toga nisu. I geslo o važnosti sudjelovanja pada u zaborav.

Bespoštedna konkurencija

Živimo, definitivno, u svijetu kojime dominiraju profit, želja da se ima moć i – bespoštedna konkurencija. I sada se logično postavlja pitanje može li se uopće takav svijet ujedinjavati, integrirati, koliko je realno da će integracije što već postoje, ili kojima se teži, na dugi rok opstati? Drugim riječima: znači li globalizacija ono što smo (naivno) bili skloni pomisliti, naime, ujedinjavanje najprije na regionalnoj, a onda i na svjetskoj razini kako bi se postigli neki zajednički ciljevi, ili se ona svodi na međupovezanost koja nije ništa drugo nego međuovisnost u kojoj jaki i bogati postaju još jači i bogatiji, a slabi i siromašni još slabiji i siromašniji?

Odgovor na pitanja zašto je zaboravljeno „cijelo čovječanstvo“ koje je prije više od četiri desetljeća predstavljao Amerikanac Neil Armstrong, zašto je na Olimpijadi palo u zaborav geslo o tome da je „važno sudjelovati“, zašto međunarodnom scenom dominira duh bespoštedne borbe za primat (uvijek i u svemu), leži u jednoj jedinoj riječi: sistem! Najveći dio svijeta prakticira, prihvatio je, ili mu je nametnut (uz obavezni šareni celofan demokracije i ljudskih prava) neoliberalni kapitalizam, bezdušni sustav što ga pokreće pohlepa, drugim riječima želja da se zgrne što više novaca, želja da se ima moć – jer onda je pohlepu i moguće zadovoljavati – i bespoštedni rat pojedinaca, političkih i ekonomskih subjekata, država i nadnacionalnih struktura, jer samo tko u tome ratu, što nam se prodaje pod eufemizmom „tržišna utakmica“, uspije izbiti na čelo, samo taj ima i moć i novac. On je prvi, on je najbolji, ali on i diktira uvjete ponašanja, o njemu su, na ovaj ili onaj način ovisni svi drugi. I sada, da ponovimo pitanje, kako u takvim uvjetima ostvariti globalno ujedinjavanje, integriranje koje je životno važno, želi li čovječanstvo odgovoriti na izazove klimatskih promjena, ali i one što proizlaze iz izrođenog tumačenja i prakticiranja islama (što ga je moguće usporediti s izrođenim tumačenjem kršćanstva u vrijeme križarskih ratova, ili inkvizicije)? Za odgovor ovdje nije dovoljna jedna riječ. Dvije jesu: promjenom sistema.

Promjena sistema

Neoliberalni kapitalizam u koji se bilo na riječima, bilo na djelima zaklinju svi oni (pa i u Hrvatskoj) koji iz temelja pogrešnim pristupom nastoje suzbiti gospodarsku krizu što već pet godina trese svijetom, taj neoliberalni kapitalizam nije završna točka razvoja, nije ni ono posljednje, ni ono najbolje do čega je ljudska rasa mogla doći. Uporna obrana sistema koji se naprosto potrošio, a na štetu sve većeg broja građana, isto je što i zaklinjanje u dogme (bilo vjerske, bilo političke) u koje se može i smije samo vjerovati, ali koje se ne smije propitivati, a pogotovo ne dovoditi u sumnju. Potrebna je, dakle, promjena sistema, zvao se on novi kapitalizam, kapitalizam s ljudskim licem, socijalni kapitalizam, ili socijalizam – to je potpuno svejedno. I potrebno je naučiti pripadnike ljudskoga roda da se može živjeti u zajedništvu, bez stalne i bezobzirne utrke za prvim mjestom, za utjecajem i novcem. Što, naravno, ne znači zagovaranje egalitarizma ili zajedništva u siromaštvu. Na Zemlji (još uvijek) ima dovoljno potencijala da se osigura život dostojan čovjeka ne samo manjini, nego golemoj većini. Ali, ponavljamo, uz uvjet prestanka utrke prema prvome mjestu – uvijek, u svemu, protiv svakoga i pod svaku cijenu. Ako je čovječanstvu ikada trebalo jedinstvo, danas mu treba. Ako smo suočeni s izazovima i na Zemlji, pa – ako hoćete – i u svemiru, na koje se može odgovoriti samo zajednički, onda je to danas. Ako se treba boriti za očuvanje osnova vlastite egzistencije, onda je to danas, ali samo zajednički.

U ne tako dalekoj prošlosti postojao je pokušaj da se, na prostorima gdje živimo, izgradi društvo što će biti alternativa onome koje definiraju borba za profit, za moć i bespoštedna konkurencija. Pokušaj se pokazao neuspjelim eksperimentom. Znači li to, međutim, da se za sva vremena treba odreći ideala o boljem svijetu i klanjati se zlatnome teletu profita? Na to pitanje nema gotovoga odgovora ni u jednoj, ni u dvije riječi. Taj ćemo odgovor morati formulirati sami.