Intrigator

Katran & perje

Asketski odmor hrvatskog premijera

Izgaranje za opći interes

Izgaranje za javni interes najteže mu je palo u javnom dobru od 200 kvadrata, poznatijem kao Vila Bakarić, gdje je morao ići jer bi sve drugo enormno povećalo troškove osiguranja

”Čačić izgara za svoj posao i to radi za javno dobro i opći interes”, kazao je preplanuli premijer Zoran Milanović u intervjuu za svojeg aktivnog godišnjeg odmora na Jadranu.

Milanović je tijekom odmora na Hvaru, kamo je svoju obitelj otpremio vojnim helikopterom, također izgarao za javno dobro i opći interes. Najprije je, savladavajući teže uspone u kombiju službenog osiguranja, izgarao kalorije prevalivši 80 kilometara biciklom vrijednim 5500 kuna, jer je od nacionalnog interesa vitka linija premijera koji nas predstavlja u EU, NATO-u te poglavito na bečkom Opernbalu. Potom je malo izgarao javni kerozin odletjevši vladinim avionom do Londona kako bi u općem interesu bodrio naše sportaše, a usput se našlo vremena i za izgaranje na palubi javnog dobra tijekom plovidbe državnom jahtom do Visa.

Ipak, izgaranje za javni interes najteže mu je palo u javnom dobru od 200 kvadrata, poznatijem kao Vila Bakarić, gdje je morao ići jer bi sve drugo enormno povećalo troškove osiguranja na račun poreznih obveznika. Kako pišu mediji, jedina prednost te vile je veliki vrt koji je sa svih strana štiti od znatiželjnika, a ima vlastitu plažu i vez za državne brodove kojima premijer može neopaženo otploviti s obitelji.

Inače je ta državna rezidencija skroz bezvezna i šugava. Mediji ističu da je riječ o jednostavnoj vili koja je daleko od luksuza kakvim Hvar obiluje, pa njen odabir potvrđuje nadaleko poznatu činjenicu o asketskoj skromnosti ovog korisnika. Premijer je tu prisiljen biti u javnom interesu, inače bi radije izgarao u obližnjoj Tedeschijevoj vili Florijana.

Iako to nisu Brijuni, kamo je otišao predsjednik Josipović, Milanović ističe da se ne žali, zbog onih 350 tisuća nezaposlenih, među kojima je i većina njegovih rođaka u Dalmaciji.

Nikola Bajto

Za splitski klub katastrofalnim se pokazao mandat Joška Svaguše, kompanjona gradonačelnika Željka Keruma

Blokada baluna

Otkad je koncem 2008. preoblikovan u dioničko društvo Hajduk je u gubicima. Ako je preoblikovanje tog kluba u tvrtku dosad donijelo išta dobro, onda je to transparentnost u financijama

Splitski nogometni klub Hajduk našao se ovog tjedna pod blokadom računa zbog neisplate duga bivšem kapetanu prve momčadi Hrvoju Vejiću, a zbog katastrofalnog financijskog stanja u klubu nema novca ni za isplatu ostalih višemilijunskih dugova.

Otkad je koncem 2008. po novom tadašnjeg HDZ-ova ministra Dragana Primorca preoblikovan u dioničko društvo, kojom je prilikom država oprostila dugove, a privatni investitori unijeli u klub preko 80 milijuna kuna, Hajduk nije zabilježio pozitivan poslovni rezultat.

Samo je 2009. izvukao pozitivnu nulu, a za klub se katastrofalnom pokazala 2010. godina, kada je klubom predsjedao splitski pekar Joško Svaguša, kartaški kompanjon gradonačelnika-trgovca Željka Keruma, i kada je gubitak iznosio čak 50,9 milijuna kuna. Prošle godine, pod vodstvom Hrvoja Maleša klub je izgubio još 9,1 milijun kuna, bez obzira na rasprodaju prve postave igrača.

Zasad se pokazuje da klub s mladom momčadi pod vodstvom novog trenera Miše Krstičevića ostvaruje dobre natjecateljske rezultate, a novu šansu u poslovnom smislu dobio je Malešov nasljednik Marin Brbić, postavljen od strane klupskog vodstva koje se zahvaljujući pritisku navijačkih udruga konačno uspjelo odcijepiti od Kerumove gradske vlasti.

Ako je Hajdukovo preoblikovanje u tvrtku dosad donijelo išta dobro, onda je to transparentnost u financijama, zbog koje su dostupni detaljni podaci o njegovom poslovanju. Hajduk je prošle godine utržio 120,7 milijuna kuna, a potrošio 129,8 milijuna kuna, pri čemu većinu rashoda čine troškovi osoblja u ukupnom iznosu od 62,4 milijuna kuna.

Od toga su skoro 10 milijuna kuna troškovi “radne zajednice”, a 52,4 milijuna kuna troškovi igrača i sportskog osoblja. Igrače je Hajduk lani platio 44 milijuna kuna, trenere prve momčadi 5,1 milijun kuna, a trenere omladinskog pogona 3,2 milijuna kuna.

Slijede troškovi organiziranja utakmica u iznosu od 22,3 milijuna kuna, troškovi transfera od 10 milijuna kuna te razni operativni troškovi u iznosu od 15,8 milijuna kuna.

Najveći dio prihoda ostvaren je prodajom igrača u iznosu od 84,7 milijuna kuna, od čega 75,5 milijuna kuna u inozemstvo. Prodaja Senijada Ibričića Lokomotivu donijela je 37,1 milijuna kuna, Ivana Strinća Dnipru 29,6 milijuna kuna, a Jurice Buljata Maccabiju 7,5 milijuna kuna.

Prihodi od sponzora bili su 9,5 milijuna kuna, pri čemu najviše od Splitske banke, tri milijuna kuna, i Croatia osiguranja, 2,4 milijuna kuna. Prihodi od utakmica iznosili su 18,9 milijuna kuna, od čega 13,4 milijuna kuna samo od utakmice s Barcelonom na stoti Hajdukov rođendan.

No kako su troškovi te utakmice iznosili čak 14,7 milijuna kuna, bio je to još jedan posao na kojem se Maleš preračunao, za 1,3 milijuna kuna.

Nikola Bajto

Skupina ulagača traži likvidaciju Quaestus nekretnina kojima je ranije protuzakonito upravljao Borislav Škegro

Sukob dioničara nakon Škegrinih malverzacija

Predlagači, među kojima su i tri mirovinska fonda, imaju 42,5 posto glasova. Protivnici likvidacije drže da će se njome izgubiti 50 posto uloženog novca te da bi 40 milijuna kuna izgubljenih sredstava od mirovina građana moglo negativno odjeknuti u javnosti

Dok Kukuriku vlasti šuruju s Borislavom Škegrom oko privatizacije 3. maja putem fondova za gospodarsku suradnju, ovih dana kroz ozbiljnu krizu prolazi fond Quaestus nekretnine kojim je Škegro upravljao kršeći zakonska ograničenja. Dvije petine dioničara, među njima i tri od četiri mirovinska fonda, zatražilo je da se Quaestus nekretnine likvidiraju.

Agencija za nadzor financijskih usluga (Hanfa) prošle je jeseni na godinu dana zabranila rad Škegrinom društvu za upravljanje fondovima Quaestus Invest zbog toga što je zanemarivao interese dioničara Quaestus nekretnina i umjesto u nekretnine ulagao njihova sredstva u posrnula poduzeća povezana s drugim poslovima Quaestus grupe.

Prije nego što mu je zabranila rad, Hanfa je upozoravala Škegru da treba uskladiti poslovanje s propisima, no on to nije učinio, a kada je suspendiran bučno se sukobio s tadašnjim direktorom Hanfe Antom Samodolom. Također, neki od dioničara Quaestus nekretnina, koji su u taj fond uložili ukupno 225 milijuna kuna, podnijeli su kaznenu prijavu protiv Škegre i suradnika zbog malverzacija njihovim novcem, a nakon Škegrine suspenzije upravljanje je preuzelo društvo Fima Global Invest.

Ono je pristupilo usklađivanju portfelja Quaestus nekretnina sa zahtjevima Hanfe, no očigledno je da su se neki od vodećih dioničara obeshrabrili pa žele povući novac bez obzira na to što bi likvidacijom i rasprodajom imovine fonda u ovom trenutku mogli utržiti puno manje nego što su u fond uložili.

Za 29. kolovoza sazvana je glavna skupština Quaestus nekretnina, s uobičajenim dnevnim redom, no u ponedjeljak je stigao zahtjev skupine dioničara, koji zajedno drže 42,51 posto kapitala fonda, za dopunom dnevnog reda u kojem se traži donošenje odluke o likvidaciji.

Tu skupinu dioničara čine mirovinski fondovi Erste plavi, AZ i PBZ Croatia osiguranje, te zatvoreni fond SZIF, SN Holding Darka Ostoje, tvrtka Nikmark i fizička osoba Željko Marić.

“S obzirom na situaciju na tržištu nekretnina mišljenja smo da ciljevi zbog kojih je fond osnovan nisu ostvarivi ni aktualni”, jedina je rečenica kojom su obrazložili svoj zahtjev, a spekulira se da nisu zadovoljni visinom naknade za upravljanje koju plaćaju Fimi i trajanjem usklađivanja s Hanfinim zahtjevima.

Među predlagačima likvidacije nije najveći pojedinačni dioničar Raiffeisen mirovinski fond, ni još neki od velikih dioničara kao što su Lanzville investment obitelji Lukšić, Partner banka, Raiffeisen banka i investitor kojem je skrbnik Zagrebačka banka, pa je moguće da će po tom pitanju doći do sukobljavanja između dvije skupine ulagača.

Za likvidaciju je potrebno 75 posto glasova, a Hanfa mora odobriti kompliciranu proceduru, pa je mogućnost uspjeha akcije skupine predlagača dvojbena. Protivnici gašenja fonda drže da bi se u slučaju likvidacije rasprodajom imovine moglo dobiti maksimalno 50 kuna na uloženih 100, što bi za same dioničare predstavljalo veliki gubitak. Budući da su cijene nekretnina sada na dnu i da je kupnja povoljna, oni drže da bi se nastavkom rada fonda kroz nekoliko godina ulaganje moglo isplatiti.

Likvidaciju kompliciraju i Škegrina zamršena ulaganja, a ako je istina da bi dioničari gašenjem izgubili oko 50 posto uloga to bi značilo da bi četiri mirovinska fonda izgubila oko 40 milijuna kuna sredstava iz mirovina građana, što bi moglo negativno odjeknuti u javnosti.

Nikola Bajto

“Index.hr” objavio lažnu vijest o prodaji četničkih uniformi na Jakuševcu

Priviđaju im se četnici

Da za neke rat još traje i da u svemu srpskom vide četništvo, pokazuje i primjer nepoznatog čitaoca koji je 8. avgusta, par dana nakon proslave “Oluje”, na sajmu starudije Jakuševac nabasao na Beograđanina koji je na svoja kola naslagao brojne uniforme iz Srbije.

“Dok se po svim medijima rasteže polemika i na sva zvona proziva i kažnjava svaki oblik iskazivanja nacionalne mržnje u obliku nošenja ustaških obilježja, usred Zagreba na sajmu Jakuševac pojedinci nesmetano prodaju odore četničkih formacija koje očito nikome ne smetaju”, napisao je gnjevni čitalac portala “Index.hr”, poslavši fotografije koje je snimio.

“Index.hr” je to objavio pod naslovom “Beograđanin na Jakuševcu prodavao set četničkih odora: To nikome nije smetalo?”, a vijest su bez provjere preuzeli brojni portali u regionu. No iz fotografija se vidi da je prodavao uniforme iz vremena nakon ratova u bivšoj Jugoslaviji, naime uniforme Vojske Jugoslavije, potom Srbije i Crne Gore te konačno Vojske Srbije, što pokazuju i pukovničke rozete uvedene tek 2007.

Dakle, nikakve četničke, nego uniforme regularne vojske, pa bi se tu moglo postaviti tek pitanje otkud one na sajmu u drugoj državi. No za razliku od oružja, nema pravila koja bi branila njihovo prenošenje preko granice. Drugo pitanje moglo bi se postaviti o prenošenju tobožnjih vijesti bez ikakve provjere.

N. Jovanović

Kratko & jasno

Guste Santini, nezavisni ekonomski analitičar

Nije država najgori gazda

Nikako se ne mogu složiti s Čačićevim stavom. Ako nismo u stanju voditi javna poduzeća i naći prave menadžere za njih, onda vlast nije u stanju vršiti funkciju za koju je izabrana

Slažete li se, već i načelno, s idejom monetizacije, tj. koncesioniranja autocesta o kojoj se u posljednje vrijeme dosta govori?

– Prvo, uopće ne mislim da bi itko od potencijalnih interesenata, ukoliko doslovno prihvati izjavu našeg premijera Zorana Milanovića o autocestama, uzeo u obzir tu mogućnost. Jer, svatko takav ipak želi zaradu u poslu, a ne gubitak. Drugo, ako bi bila riječ o klasičnom koncesioniranju, mi već imamo nekih iskustava s tim: primjere autocesta Zagreb-Macelj ili Zagreb-Rijeka, odnosno Karlovac. Evidentno je da će transport na prometnicama pod koncesijom znatno poskupjeti, što itekako smanjuje konkurentnost hrvatskoga gospodarstva.

U čemu bi onda bio interes pretpostavljenoga kineskog koncesionara? Možda kao u Srbiji, gdje traže 60 posto budućih cestovnih poslova, a domaćinu bi ostavili 40 posto?

– To je specifična imperijalistička nacija, ono što su uvijek i trebali biti, s obzirom na važeći ustroj svijeta, ili što nekoć jesu bili. Oni su veliki, još ne i najveći svjetski igrač, ali svakako posjeduju jedinstveni višak akumulacije koji negdje moraju investirati. Treba im uvijek neki dodatni portfolio, a baš su autoceste izvrsne za tu svrhu. Pritom nema šanse da, na ovaj ili onaj način, oni neće učinkovito investirati svoj višak, i da im se ulog neće isplatiti.

A što se nas tiče, ostaje ona nedavno izgovorena teza Radimira Čačića da je država, općepoznato, najgori mogući vlasnik, i da zato treba što više toga privatizirati?

– Nikako se ne mogu složiti s njegovim stavom. Ako nismo u stanju voditi javna poduzeća i naći prave menadžere za njih, onda vlast nije u stanju vršiti funkciju za koju je izabrana. I to je prava istina o tome, a ne teza da je država najgori gazda. Jer, tako dolazimo do toga da možemo reći: “Ajmo onda cijelu Hrvatsku dati u koncesiju”. A zapravo Hrvatska ima sasvim dovoljno resursa da bude sama subjekt svoje budućnosti, umjesto nečiji objekt za špekuliranje.

Igor Lasić