Politika bez marksizma, marksizam bez politike

Da će se s produbljivanjem krize, svagdje pa i u nas, nastaviti i polarizacija društva – koja je, uostalom, već dobrano napredovala – i to na većinu gubitnika i manjinu dobitnika, nema nikakve sumnje; jedan posto htjet će vladati nad 99 posto. Ta će se borba i dalje odvijati, kažimo to u fenomenološkom duhu, na dva nivoa. Najprije na nivou samih događaja, a zatim još, možda i odsutnije, na nivou njihove interpretacije. Što su određene pobune značile? Kako se s tim prerađenim iskustvima aktualne prošlosti ponovno i ponovno uključivati u sadašnjost? Gdje je u svemu tome društvo u cjelini? Gdje je točka stvarne političke mobilizacije sudionika u događanjima?

Toliko puno pitanja, a toliko malo odgovora, pisao je svojedobno Bertold Brecht o radniku koji čita; pritom nije mislio na činjenicu nekoga apsolutnog neznanja ili neke nove neprozirnosti (kako su kasnije intelektualci mistificirali vlastiti izum postmodernizma), nego na činjenicu zbunjujuće brza napretka u spoznaji, koji se događa prilikom živog sudjelovanja u revolucionarnoj aktivnosti.

Interesantno je sada, godinu dana kasnije, čitati ne samo izjave sudionika nego i komentare o značenju Occupy pokreta, jer su barem neki od elemenata toga gibanja postali baštinom pobune posvuda. Je li to uopće bio ljevičarski pokret, koja je bila njegova ideologija? Što danas uopće znači biti marksist ili anarhist i na što takve identifikacije one koji ih hoće nositi obavezuju? Ako na to nije jednostavno odgovoriti u jednoj ili nekoliko rečenica, dobro je pogledati kako su sve doživjeli neprijatelji. A njih je, jer je medijski i ideološki mainstream i u SAD-u i u EU-u i u nas desni, bilo u izobilju.

Tako je za neke “konzervativce” sasvim očito da je agenda Occupy pokreta marksistička, da iza nje stoji potpora reizboru Baracka Obame, a financiraju ih smutljivci poput Georgea Sorosa te sindikati koje bi ionako bilo najbolje zabraniti. Nije li to “program” koji je i u nas mnogima blizak i prihvatljiv? Ono što naša bebava desnica (možda zbog sjećanja na svoju nedavnu “revolucionarnu” prošlost?) još otvoreno ne izriče, jest da se u ime snaga reda i poretka treba spriječiti već svako zazivanje radikalne društvene promjene, svako pozivanje na revoluciju. A kako ono, barem u zadnjih nekoliko desetljeća, počinje? Pa, tako što se srednjoklasne mase birača skreće s njihova jedino ispravnoga izborno-parlamentarnog puta i krivce za lošu situaciju traži u bankarima, korporacijama, načinu proizvodnje društva samog. Zahtjevi koji više-manje spontano nastaju u okupljanjima poput Occupy Wall Sreeta, idu jasno za tim da svi ljudi imaju pravo na život, pa onda i na osiguranje materijalnih uvjeta za njega, bez obzira na to jesu li zaposleni ili ne. Da imaju pravo na zdravlje, koje ne smije postati običnom robom među robama na tržištu. Da imaju pravo na besplatno školovanje, bez obzira na svoj ekonomski status. Da žele obustaviti ekološki štetne proizvodnje i industriju pokretanu primarno fosilnim gorivima. Da se protive privatizaciji javnih dobara. Zauzimaju se za rodnu jednakost. Otvorene granice, koje će omogućiti da svatko živi i radi gdje hoće. Uvesti strože nadzore nad izbornim procesom u tzv. starim demokracijama. Početi provoditi restrukturiranje i oprost dugova, kako među državama, tako i između građana i banaka i osiguravajućih društava. Socijalizirati politiku kredita i kreditnih rejtinga. Pa, što je sve to ako ne socijalna revolucija, pitaju se zabrinuti konzervativci. A od kuda mladima takve ideje, tko ih kvari i navodi na grešni put društvene pobune? Mnogo je tu odgovornih, no ponajprije je to obrazovni sistem, taj veliki izvor marksističke i socijalističke indoktrinacije. Otamo mladi buntovnici, jer o njima je uglavnom riječ, crpe svoje znanje o marksizmu i anarhizmu.

Kako je moguće da mlada inteligencija, oni koji bi trebali biti sposobni misliti kritički i svojom glavom te sutra voditi ova društva, ponovno nasjedaju propalim idejama i projektima jednog Marxa i Lenjina? To je moguće stoga – kaže konzervativna kritika – što su naše obrazovne ustanove loše i zapuštene, pa su mladi ljudi lak plijen ljevičarskih smutljivaca među profesorskim kadrom. U nas nema tako otvoreno klasno-svrstane argumentacije pri “reformiranju” visokog školstva i njegovom usklađivanju s “potrebama tržišta” (da nas sve obogalje i opljačkaju, čekajući novi investicijski ciklus), no rezultati su slični.

Ljevica koja misli preuzeti aktivniju ulogu u nastupajućim zbivanjima klasne borbe u nas, pritisnuta je, a bit će i više, na oba nivoa koja smo na početku spomenuli. Ona se tako mora boriti protiv desnice za dušu radničkih masa, ali i za interpretaciju te borbe.

U pravu su oni koji upozoravaju da tu svaki antikapitalizam sada više nije dovoljan. Jer, govoriti fraze kako trebamo u prvi plan staviti ljude, ispred profita, lako može postati parolom prihvatljivom i svakom desničaru. Samo što on, poput desnih aktivista u Grčkoj, koji sada od posljedica ekonomske krize žele karitativno pomoći samo “pravim Grcima”, pod pojmom ljudi misli na “svoje” ljude. Neće pomoći ni novinarsko inflatorno zgražanje nad svakim izgubljenim radnim mjestom, koje si opet umišlja, kao i kada se “avangardno” upreglo u uvođenje kapitalom vođene privatne privrede (i njoj odgovarajuće javnosti), da stoji na braniku društva, svojim cendravim rekvijemom za radničku klasu (u kojoj se napokon, kao ugroženi, prepoznaju i novinari). Sve više ljudi prepoznaje da ova kriza nije kriza jedne točke, pa onda i jednog zahtijeva ili, naprosto, zbroja više njih. Kriza je sistemska, ona je razgolitila cara, ali i činjenicu da je car gol. Zasigurno, potrebna nam je nova i stara kritika političke ekonomije, ali u oba značenja te riječi. Dakle, trebamo se vratiti ekonomiji, uz istovremeno insistiranje na njenoj političkoj kritici. Inače ćemo imati neki čudan ekonomistički marksizam s jedne i jednu marksizmom nedotaknutu politiku s druge strane. Da tomu ne bi bilo tako, moramo se istovremeno boriti i protiv kapitalista i protiv njihove slike svijeta. A u toj borbi potrebne su nam, uz spontani i organizirani pokret na ulici, i naše političke institucije.