Operacija savski most

Obratite pažnju na Viadukt – mjesecima jedni druge upozoravaju sitni burzovni špekulanti na internetskim forumima, onim gdje se takvi lovci u mutnom roje poput djece oko igre “Monopoly”. Ali, katkad upru kursorom i na određenu relevantnu političku činjenicu. Zagrebačka građevinska tvrtka kojoj se, čuli smo, smiješi vedra poduzetnička budućnost, navodno je veoma konjunkturna. Bez obzira na to što čitav pripadajući sektor to danas baš i nije; obratimo stoga pažnju na Viadukt, zapravo na nekolicinu činjenica u vezi s njim.

Gradi se i gradit će se, naravno, i u vremenu najteže krize, a država je tu da priskoči developerima u pomoć, otvarajući prostor javnih radova u svrhu, kažu, pokretanja gospodarstva, dok se notorno farbanje tunela i slične robe ne spominju naglas. Nitko ne može poreći da bi tako i, recimo, Bosni i Hercegovini dobro došla jedna autocesta s kraja na kraj zemlje, šta košta da košta, a ista je već i nazvana koridorom 5C. Riječ je o poznatoj osovini koja bi povezala Mostar, Sarajevo, Zenicu i Doboj. No, da bi ona sjevernim krakom izbila na hrvatsku stranu i povezala se s međunarodnom autocestovnom mrežom, neophodan joj je novi most preko Save.

Zec u trci

Projekt gradnje mosta između Svilaja na hrvatskoj i Donjeg Svilaja na bosanskohercegovačkoj strani prizvao je tenderom razne kompanije, samostalno ili u konzorciju. Pobijedio je austrijski Strabag, ali je ubrzo i napustio posao – ne bez upadljive medijske čarke s investitorom, Hrvatskom te Bosnom i Hercegovinom. Strabag, globalni igrač oko čijih se dionica rado vrzma i jedan Oleg Deripaska, mezimče Vladimira Putina, prema nekim je razmišljanjima ustvari poslužio kao zec u trci koja se namješta izvjesnom pritajenom favoritu.

A taj se zove Viadukt, i skrasio se na drugome mjestu, dok hrvatski pregovarač – Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture – nije prošlog mjeseca od partnera zatražio da mu se ustupi Strabagova pozicija, odnosno prepusti posao. “Novosti” iz diplomatskih krugova doznaju kako Sarajevo zasad ustraje na stavu da bi, s obzirom na zajedničko financiranje, ugovor trebao biti sklopljen s mješovitim konzorcijem, radi pokretanja građevinske operative obiju privreda.

Druga predložena mogućnost je novi tender, ali Zagreb inzistira na dodjeljivanju posla Viaduktu koji bi, navodi se, bio zatim voljan angažirati podizvođače iz obiju zemalja, a zacijelo i Strabaga. Izuzev ako se čitava priča ne vrati baš na Strabag, uz naknadno izmijenjene ugovorne okolnosti. U tom slučaju, možda će se pokazati da onaj motivacijski zeko nije bio nužno te isključivo Strabag Viaduktu, nego – prema potrebi – i obrnuto. Bosna i Hercegovina, pak, spremna je poništiti čitav tender, ne bi li promijenila okolnosti. Trećeplasirani ponuđač, konzorcij hrvatske Đuro Đaković Montaže i bosanskohercegovačkog ŽGP-a, osim činjenice da predstavlja privrede obiju zemalja što se povezuju mostom, također posjeduje vlastitu operativu za mostogradnju, za razliku od Viadukta. I nije skuplji od njega, za most vrijedan oko 20 milijuna eura. Interes favoriziranog Viadukta navodno se ovdje sastoji prvenstveno u dogovaranju poslova s podizvođačima, što je unekoliko više mešetarska nego građevinska djelatnost. Za tretman spornog tendera, međutim, čeka se stav Europske banke za obnovu i razvoj, kreditora HAC-a koji predstavlja Hrvatsku kao 50-postotni naručitelj radova.

Rastuća kompanija

Viadukt je rastuća kompanija s poslovima na više strana svijeta, nedavno oglašena kao prvi domaći subjekt koji se vratio u Libiju nakon rata. Ne treba se zavaravati, nije tu presudila samo njihova kvaliteta, nego i politički dogovor – sjećamo se da je i Hrvatska poslala svog predstavnika u logistički centar NATO-a za intervenciju u Libiji. A tamo Viadukt ima i tvornicu bitumena, što ga čini značajnim sudionikom poslova u gradnji ili popravku cestovne mreže.

No, u nešto bližoj Bosni i Hercegovini već imaju i ponešto drukčije iskustvo s Viaduktom. Proljetos je upravo na jednoj dionici koridora 5C ta firma diskvalificirana iz natječaja, budući da je kasnila s već obavljanim radovima na dionici Kakanj – Bilješevo. Razne veće građevinske firme obično se nalaze u više poslova na određenom tržištu i često se međusobno prestrojavaju nalik kartama iz istog špila u više dijeljenja – Viadukt i ŽGP bili su zajedno na tom natječaju. Sarajevski mediji tada su pisali o dospijevanju Viadukta na “crnu listu” zbog neprimjerenog ponašanja u pregovorima oko dionice Kakanj – Bilješevo. Političko inzistiranje da se Viaduktu dodijeli posao na mostu preko Save može se protumačiti kao nastojanje da se kompenzira ta diskvalifikacija. I doista je teško načelno zamjeriti nekoj vlasti na podršci jakim privrednim subjektima, no čini se da u slučaju Hrvatske i Viadukta to prerasta u armiranobetonsku simbiozu.

Odnos hrvatske državne vlasti i privatnog poduzeća Viadukt dobro se ogleda na primjeru radova oko fantomskoga Pelješkog mosta. Viadukt je u novije doba raskinuo ugovor s državnim naručiteljem, jer mu se više nije isplatilo petljati s tim nemogućim projektom. Ali, čini se da je Pelješki most – čak i ako nikad ne bude sagrađen – već poslužio da se premoste određene udaljenosti između javnog budžeta i privatnih, korporacijskih računa. I tako je Viadukt ostao u plusu.

Farbanje mora

Nalik ranijim poslovima Jure Radića na tome projektu, gdje su iscurili pusti milijuni kuna samo za uvodnu projektnu dokumentaciju, Viadukt je za potrebe gradnje mosta i dizanja podmorskih stupova na kojima bi isti stajao, prošle godine naručio – pozivajući se na ugovor s državom – izradu specijalne građevinske teglenice s dizalicom. Posao je povjeren 3. maju, na opće zadovoljstvo, a ceh je iznosio oko 100 milijuna kuna, od čega je veći dio plaćen za dizalicu.

Prilikom raskida ugovora, država je Viaduktu priznala njegov trošak za tu investiciju, ali je teglenica ostala u vlasništvu Viadukta. Pritom je riječ o jedinstvenom takvom sklopu na većem dijelu Mediterana, koji će biti unajmljivan i korišten faktički non-stop. Hvalevrijedan je to poslovni uspjeh za Viadukt, mada inzistiramo na specifičnoj, presudnoj ulozi države koja tako nesebično izlazi ususret biranim privatnim firmama – Viadukt ni u ludilu nije prvi. Štoviše, to podsjeća baš na rečeno farbanje tunela, osim što su ovdje farbali more sinje, i na njem prikazu jednog političkog mosta.

Tim povodom, predsjednik Viaduktove uprave Joško Mikulić izrazio je novinarima zadovoljstvo postignutim dogovorom s državom, te napomenuo da ne brinu za teglenicu, jer već postoje zahtjevi oko njezina angažmana. Prateći fluidni trag novca u državnim nastupima, ostaje nam zaključiti kako čitava ta visoka politika i ne služi ničem doli namještanju tokova budžetskih sredstava u krupno-privatnu korist. Sirotinji nešto kruha od bauštele do bauštele, a vlasnicima i menadžerima – jedni su te isti u ovom slučaju – višak javnog uloga.