Borba za partijski tron

U Beogradu je već prilično otrcan vic da se Tito i Tadić razlikuju po tome što se Josip Broz znao na vrijeme riješiti svog Đilasa (Milovana), a Boris svog (Dragana) nije. Naravno, ono što se danas događa na političkoj sceni Srbije potpuno je neusporedivo sa situacijom otprije gotovo 60 godina i takva vrsta analogije ne drži vodu, unatoč tome što zvuči efektno.

“Novosti” su među rijetkim balkanskim medijima u kojima se proteklih godina o Borisu Tadiću moglo pisati kritički, bez zazora – mnogo se češće govorilo da je on “kul tip”, dobar sa svima u regiji, a naročito s Ivom Josipovićem. Teško je negirati očite stvari, ali se moglo zaključiti da je to, zapravo, bio odnos bez sadržaja, sračunat da ostavi dobar utisak u Briselu i Vašingtonu, i ništa više. No, čim bi se počeo analizirati sadržaj onoga što doista donose ti formalni i neformalni susreti te što na unutarnjem, srbijanskom planu, čini čovjek koji je neformalno a stvarno, pa onda i neodgovorno i neustavno, držao sve poluge partokratske vlasti, prigovarači s obje strane granice odjednom bi zastali.

Bol za vlašću

Tadić je izgubio izbore, najprije parlamentarne, potom i predsjedničke. U ove druge je ušao kao potpuni politički narcis, jer je imao još cijelu godinu mandata. No, mislio je da pored Tomislava Nikolića, koga je dvaput dobivao, ne samo da može dobiti treći, neustavni mandat, nego da će njegova Demokratska stranka (DS), pogurana tim izborom, doći do parlamentarne većine i njega u sljedeće četiri godine zadržati kao neprikosnovenog vladara bez formalne odgovornosti. Naravno, računao je na koaliciju sa Socijalističkom partijom Srbije (SPS), s kojom je napravio deklaraciju o historijskom pomirenju i “diobi bola” za bivšim liderima obiju partija.

Samo da se podsjetimo: lider SPS-a bio je Slobodan Milošević, a DS-a Zoran Đinđić. Takvu sramotnu “diobu” potpisao je vlastohlepni Tadić, tim činom odustajući i stvarno se odričući Đinđića i vrijednosti za koje se on zalagao, istovremeno afirmirajući njegovu antitezu, ratnog zločinca Miloševića. Biračko tijelo u Srbiji to je prepoznalo i Tadić je ostao “suv, a mokrih opanaka”. Izgubio je od gorega i dobio lekciju i definitivni, politički crveni karton.

Sada se vodi velika borba oko toga tko će biti glavni u DS-u, važnoj, bogatoj i velikoj stranci. Iako je trostruki gubitnik, Tadiću ne pada na pamet da podnese ostavku. Najprije je o tome pričao kao o nečem normalnom, u stilu “izgubili smo izbore, ali ćemo biti konstruktivna opozicija”. Za šefa poslaničke grupe imenovao je kućnog prijatelja i prvog predsjednika DS-a, 82-godišnjeg Dragoljuba Mićunovića. Mićunović ima veliko političko iskustvo, ali je već odavno politički umirovljenik i Tadićeva je namjera očito da ga angažira kao čuvara statusa quo dok ne nađe neko rješenje. Onda je, očito bježeći od toga da razgovara o izbornom porazu, otišao do Visa.

Đilasov ustanak

No, u stranci su se dosjetili jadu. Dragan Đilas – koga je Tadić doveo u DS (za Đinđićeva vakta to nije dolazilo u obzir!), postavio ga za svog zamjenika i progurao na važnu poziciju beogradskog gradonačelnika – ustao je protiv njega, rekavši da “nakon izbornog poraza niko nema pravo da bude u kupaćim gaćama”. Đilas nudi Tadiću, s obzirom na njegovu političku narcisoidnost, potpuno neprihvatljive uvjete: predložit će ga, kao, na izbornoj skupštini za predsjednika, a Tadić to neće prihvatiti, nego će njega, Đilasa, predložiti za tu funkciju…

Očito je da je Tadićeva pozicija neodrživa – njegova politička penzija bila bi dobro rješenje. No, kada bi se to i dogodilo, ne znači da bi borba za vrh DS-a bila manje nemilosrdna. Ipak, stranka bi se održala bez velikih problema i uz manje značajne strančice koje bi iz nje proistekle. Međutim, čini se da Đilas to neće: legitimirajući se beogradskim rezultatom i vezama po beogradskim odborima, od sujetnog Tadića traži neprihvatljive stvari. Kako Tadić to najvjerojatnije neće prihvatiti, a Đilas nije siguran da bi ga mogao pobijediti na stranačkim izborima, moglo bi se dogoditi da osnuje vlastitu stranku, oslonjenu na bivše demokrate. Sigurno je da je Tadićevo vrijeme bespovratno prošlo, pa taman se DS raspao na dva, tri ili četiri dijela.