Nezavisni umjesto nesvrstanih?

Kada se idućega tjedna u Teheranu okupe čelnici Pokreta nesvrstanih zemalja (a ostaje tek da se vidi koliko će ih biti, s obzirom na položaj Irana u međunarodnoj zajednici), nužno će se – još jednom – postaviti pitanje kakva je svrha toga Pokreta danas, kakav smisao imaju njegova načela i, napokon, ima li u bitno promijenjenim svjetskim okolnostima uopće mjesta za nešto poput Pokreta nesvrstanih. I neće to biti prvi put da se ta pitanja postavljaju, ali – tako nam se čini – ovaj put ona su doista na mjestu.

Pokret nesvrstanih, nastao u ranim šezdesetim godinama prošloga stoljeća, kao odgovor na blokovsku podjelu svijeta i na sve opasnosti što su proizlazile iz te podjele, u današnjem svijetu doista nema smisla ni svrhe postojanja. Blokovi su nestali, svijet je od bipolarizma (dvije supersile) preko unipolarizma (SAD kao jedina svjetska supersila) došao u razdoblje multipolarizma (stare supersile uz rastuće nove velesile, poput Kine, Indije, Brazila itd.), proces dekolonizacije (onaj formalni) je završen, utrka u naoružanju nije neposredna opasnost za mir u svijetu. Dakle, ono što su bili neposredni povodi stvaranja Pokreta nesvrstanih, inauguriranog na povijesnoj konferenciji u Beogradu godine 1961, to danas više ne postoji. Međutim, to ne znači kako nema potrebe da se velik broj zemalja tzv. Trećeg svijeta, manjih zemalja i onih u razvoju ne nađu na nekoj novoj osnovi kako ne bi – prepuštene svaka sama sebi – postale lak plijen predatora koji kroje svjetsku scenu.

Glajhšaltovanje svijeta

Pokret nesvrstanih treba, dakle, redefinirati, i to radikalno i temeljito. Do te mjere temeljito da treba preispitati i njegovo sadašnje članstvo, odnosno utvrditi nove kriterije članstva, a sve to zasnovano na novoj definiciji i zadaći toga globalnog okupljanja. Jednako kao što je Pokret nesvrstanih nastao kao reakcija na svijet šezdesetih godina 20. stoljeća, tako taj novi, redefinirani pokret mora biti i reakcija i odgovor na svijet s početka 21. stoljeća. Jer, niti je onaj bio idealan, niti je ovaj. I onaj je krio ozbiljne opasnosti za mnoge zemlje svijeta i za svijet u cjelini, a i ovaj današnji nije takvih opasnosti (samo drugačijeg karaktera) lišen.

Da budemo do kraja jasni. Jednako kao što je svijet u vrijeme rađanja Pokreta nesvrstanih karakterizirala podjela na dva suprotstavljena vojno-politička saveza, bloka, naoružana do zuba i krajnje nepovjerljiva jedan prema drugome, tako i današnji svijet obilježava nova podjela što se sve oštrije ocrtava na međunarodnoj sceni. Danas smo, to se bez ikakvog pretjerivanja može reći, svjedoci podjele, s jedne strane, na one koji svoj poredak bez ikakvih skrupula, često koristeći kao paravan i humanitarne razloge, nameću drugima i, s druge strane, na one koji pokušavaju odoljeti takvim pritiscima i ostati takvi kakvi jesu – dakle, nezavisni. Uvjetno rečeno, mi danas živimo u svijetu u kojem djeluje više-manje organizirana skupina država intervencionista nasuprot mnogo većoj, ali neorganiziranoj skupini nezavisnih zemalja.

Politika uniformiranja (ili glajhšaltovanja) svijeta po uzoru na jednu zemlju ili skupinu zemalja unaprijed je osuđena na propast, ali – na dugi rok. Ono što se traži, to je snaga koja će joj se moći oduprijeti sada, odmah. Ako su i uspon nacifašizma i krvavi raspad Jugoslavije pokazali koliko je nedostajalo i volje i sposobnosti za preventivno djelovanje, te do kakvih je tragičnih posljedica to dovelo, onda današnja situacija samo još jednom potvrđuje kako je takvo djelovanje opet itekako potrebno, ali ga nema (još!). Naime, apsolutno je nedopustivo, ma koliko da se to provodi pod maskom uvođenja demokracije i uspostavljanja ljudskih prava, vojnom silom neskriveno podupirati unutarnje pobune u bilo kojoj državi, bez obzira na njihove uzroke. Da ne govorimo o tome kako ti isti koji bombama šire demokraciju ne oklijevaju kada pendrecima, zatvorom, pa i mecima treba zaustaviti one koji u njihovim sredinama pokušavaju prosvjedovati protiv vladajućeg poretka.

Ovdje, u osnovi, vrijede ista načela kojima se svojedobno Hrvatska vodila pri donošenju odluke da neće vojno sudjelovati u rušenju režima u Iraku (zapravo okupaciji te zemlje). Za svako vojno djelovanje potrebno je zeleno svijetlo Ujedinjenih naroda. Bez toga – ništa! A oni koji upravo sada tako zapjenjeno napadaju i Rusiju i Kinu, što ih sprječavaju da rezolucijom Vijeća sigurnosti dobiju takvo zeleno svijetlo za promjenu režima u Siriji, morali bi najprije odgovoriti na pitanje tko to već godinama postavlja prepreke svim ozbiljnim naporima da se Svjetska organizacija reformira kako bi se mogla nositi s izazovima današnjice i sutrašnjice. To svakako nisu (bile) zemlje kojima metu vjetrovi raznih “proljeća”, ostavljajući iza sebe nered i pustoš.

NATO kao gvozdena pesnica

Gvozdena pesnica intervencionista postao je, nažalost, Atlantski pakt, u čijem je članstvu i Hrvatska. Utješno je ipak što ni Pakt u toj intervencionističkoj politici nije jedinstven, pa se događa da je nešto što se svijetu predstavlja kao operacija tog vojno-političkog saveza zapravo tek akcija nekoliko njegovih članova (utjecajnih i jakih, doduše). I kakav zaključak slijedi iz svega toga?

Što se Pokreta nesvrstanih tiče, on bi morao podvući crtu pod svoje djelovanje, koje je ionako od kraja Hladnoga rata više životarenje i povremeno zajedničko glasanje u UN-u nego igranje utjecajne uloge u međunarodnim odnosima. Dakle, napraviti bilancu i okrenuti stranicu, što podrazumijeva formulirati nove osnove okupljanja onih zemalja koje istinski žele sačuvati svoju nezavisnost u današnjem globaliziranom svijetu. A to, prije svega i iznad svega, znači reafirmirati nezavisnost i pravo svakoga naroda da bira svoj put i gradi sustav u kojem će živjeti prema svojim željama, a poštujući vlastite specifičnosti. Nova crta podjele ide i kroz nekadašnje blokovske, kao i nesvrstane zemlje. To je realnost i na toj realnosti treba graditi, pa i izgraditi neki novi pokret koji će svojim zemljama članicama dati onu težinu koju je, s pravom, svojedobno u svijetu imao Pokret nesvrstanih.

Dakle, pokret nezavisnih zemalja!