Iz duše crnca, a ne Afroamerikanca
El-P: “Cancer 4 Cure” (Fat Possum, 2012)
Fat Possum je diskografska kuća koja je sredinom devedesetih objavila albume R. L. Burnsidea i Juniora Kimbrougha na kojima je bilo moguće osjetiti snagu kakvu je, možda, svojoj publici po svadbama isporučivao Charlie Patton tridesetih godina prošloga stoljeća. Burnsideovi albumi otvorili su blues mlađoj publici, njegova suradnja s Jonom Spencerom, produkcijski trip-hop zahvati, semplovi, vjerojatno su utjecali i na Goribor: malo je kada blues (možda tek tamo negdje davnih dvadesetih i tridesetih godina) zvučao tako glazbeno usklađeno sa svojim vremenom kao na Burnsideovim albumima. Pamuk i beton našli su se spojeni u jedan glazbeni amalgam i bilo je moguće pomisliti (kao ST iz Goribora) da ja imam dušu crnca.
Dušu crnca ima i Jaime Meline, aka El-P, jedan od najzanimljivijih hip-hopera i MC-ija unazad desetak godina. Dušu crnca, a ne dušu Afroamerikanca, jer je tržište još preplavljeno ispranim proizvodima, za čiju je glazbu nemoguće naći korijen, osim industrijskoga i zabavnoga, pa to dvoje nije isto.
Igrač bez predrasuda
Meline je sve samo ne zabava. Trideset sedam mu je godina, vlasnik je i suosnivač Definitive Juxa, jedne od najutjecajnijih diskografskih hip-hop kuća (koja je u međuvremenu okončala uobičajeno diskografsko djelovanje), i da je za nju objavio samo “Fantastic Damage” (2002), mjesto bi mu bilo pri samome vrhu hip-hoperske produkcije.
“Cancer 4 Cure” njegov je četvrti solo-album, osim spomenutog snimio je još i “High Water” (2004) i “I’ll Sleep When You’re Dead'”(2007), radio je na antologijskom albumu dueta Cannibal Ox “Cold Vein”, kao i na odličnom albumu Killer Mikea “R.A.P. Music”, objavljenom ove godine. Od ovih spomenutih kolaboracija možda je najdojmljivija njegova instrumentalna verzija albuma “Cold Vein”: potresno, tjeskobno, zgužvano izvješće iz samog srca kanalizacije.
El Producento je opak igrač, jedan od tragača za novim zvukom, za zvučenjem koje se poklapa sa zvukovima koji dolaze iz televizije, ulice, iz noćnih putešestvija i mora podjednako. Lišen je ladičarskih glazbenih predrasuda, nije mu strano brljanje s jazz fusionom, sound mu je moguće zamisliti i kao podlogu za kakvu mračnu SF video-igricu, sam obožava žanr SF-a i ne libi se, kako se to popularno kaže, istraživati granice glazbenih realnosti, to jest šarati po žanrovima sprejem svojih pomaknutih rima i iščašenih ritmova.
Humanoidi gube
Njegovi su roboti kombinacija vikinške odlučnosti i kibernetičke bešćutnosti, to je svijet u kojem humanoidi gube sve dok jednom potpuno ne izgube. On je glazbenik koji gleda prema naprijed, a ono što vidi nije svijetlo, nije vedro, ne ulijeva nikakvu nadu. Ljubiteljima glazbe ovog MC-ija i sjajnog producenta, s druge strane, nadu na ovom albumu može uliti nešto istaknutija samoironija i, općenito, prisutnost određenih količina humora. Kojih, naravno, nema previše jer je situacija ozbiljna i teško da može biti ozbiljnija a da sve ostane na okupu.
“Cancer 4 Cure” otvara sjajnom “Request Denied”, kojom uvlači slušatelja u svoj paranoični, uzani svijet koji glazbeno kao da je mapiran poput jake shizofrenije pred kojom i vrhunskoj medicini klecaju koljena. To je ujedno i najkonvencionalnija pjesma na albumu, s klavijaturama kao iz Uriah Heepa, koje mu valjda dođu kao ružna sjećanja na mladost. To jest, njen je prvi dio konvencionalan, onda stvari krenu prema gore i dolje. “The Full Retard” bio bi najobičniji komad repanja da nema produkcijskih kerefeka. I tako dalje.
El-P se ovim albumom nije obnovio, ali ni pretjerano ponovio. Valjda se neće sljedeći put pojaviti kao još deriviranija varijanta samoga sebe.