Raslojavanje radničke klase
“Snjegovi Kilimandžara”, igrani film Roberta Guédiguiana
“Snjegovi Kilimandžara” znamenita su Hemingwayeva priča. Ipak, istoimeni francuski film nema direktne veze s Hemingwayem: svoj naslov duguje francuskom šlageru Pascala Danela iz 1967., koji zapravo sažima oporu Hemingwayevu priču provučenu kroz filter zaslađene holivudske ekranizacije iz 1952. Međutim, iako film naslov posuđuje od Danelova šlagera, njegov autor Robert Guédiguian na odjavnici kao inspiraciju navodi Hugoovu pjesmu “Siromasi”. U njoj slavni romantičar pjeva o ribarevoj ženi koja olujne noći, dok strepi hoće li joj se dobri muž vratiti kući, pod svoj krov dovodi djecu netom umrle susjede. Ribar se srećom vraća, pa iako mu je ulov skroman i iako je svjestan što, uz petoro vlastite djece, znači dobiti još dvoje nove, prihvaća da će se i za njih skrbiti.
Radnički milje Marseillea
Guédiguian iz Hugoove pjesme preuzima motiv supružničke privrženosti i ženine inicijative za skrb o tuđoj djeci ostaloj bez staratelja, dok je primorski i nižestaleški milje stalno mjesto njegovih filmova. Naime, Robert Guédiguian jedan je od najpoznatijih francuskih ljevičarskih sineasta, a veliku većinu filmova smješta u radnički milje rodnog Marseillea, nerijetko bračno-obiteljske priče garnirajući kriminalnim natruhama kao sredstvom zaoštravanja prikaza klasnih odnosa. Također, velika većina filmova obilježena mu je suradnjom s glumcima Ariane Ascaride (koja mu je i supruga), Jean-Pierreom Darroussinom i Gérardom Meylanom.
Tako i u “Snjegovima Kilimandžara” Guédiguian tu glumačku trojku smješta u radnički milje Marseillea: dvoje prvospomenutih tumače Michela i Marie-Claire, par koji obilježava tridesetu godišnjicu braka, za koju su im djeca i njegovi radnički sudruzi poklonili putovanje u Tanzaniju te prikupili lijepu svotu novca. Međutim, opljačka ih otpušteni mladi radnik, kako bi mogao platiti najamninu za skroman stan u kojem živi s dvoje mlađe braće.
Jedan je od ključnih motiva filma raslojavanje radničke klase, praćeno i podjelom na dionike tekovina šezdesetosmaške revolucije i novi deprivirani radnički naraštaj. Ovi drugi one prve vide kao privilegirane, a u ovom konkretnom slučaju otpušteni mladić u Michelu i njegovima vidi buržoazirano radništvo koje živi u vlastitim stanovima, a čak i kad ostane bez posla, poput Michela, materijalno je osigurano.
Dokumentaristička tekstura
Štoviše, i sam Michel u dilemi je nisu li on i njegova obitelj poburžujeni, iako im se imovina i način života ne razlikuju bitno od onih nekadašnje radničke klase u socijalističkim zemljama. Dio odgovora leži u činjenici da najveći dio i socijalističke i kapitalističke radničke klase nije ni želio drugo nego da se buržoazira. Revolucionarni potencijal radništva limitiran je njegovim čvrstim prianjanjem uz tradicionalne erotsko-obiteljske obrasce, bez čije je mijene nemoguće uzdrmati stupove buržujskog sistema, neovisno o tome naziva li se on kapitalističkim ili socijalističkim. Uostalom, porodični odnosi središnjeg filmskog para i njihov tradicionalni erotizam to jasno potvrđuju.
Inače, Guédiguian svaku stranu u višestrukim problemskim sukobima opskrbljuje snažnim argumentima, u najboljoj tradiciji grčke tragedije, no mjestimično je odveć školski eksplicitan, a slijed zbivanja pomalo je surealan u filmu koji se izrazito oslanja na realističko postuliranje. No baš zbog toga “Snjegovi Kilimandžara” dobivaju osebujniju notu, a njihovoj neospornoj vrijednosti, pored dojmljive dokumentarističke teksture i odličnih glumaca, ključno pridonose vrsno profiliranje likova i interesantan tretman prostora, koji se magnetski sidri uz vizure mora i luke kao izvore biološkog i ekonomskog života.