Dobri duhovi Common Grounda

Ovogodišnji svjetski bijenale arhitekture, koji se u Veneciji održava sve do 25. studenog, sasvim je poseban, a hrvatski je nastup briljantan. Selektor Bijenala, svjetska zvijezda David Chipperfield, kao temu i lozinku zadao je Common Ground, što je namjerno mnogoznačno: znači i zajednički prostor, i zajednički razlog, i zajedničko polazište, i zajedničko tlo. Odazvali su se, prije svega, mladi arhitekti iz cijelog svijeta, gotovo svi ispunjeni zabrinutošću za ono što nam je od planete još preostalo i pršteći nekonvencionalnim, pametnim pristupima, rješenjima, idejama i kritičnošću.

Zadovoljan je bio Chipperfield na otvorenju. Rekao je da ga je na početku “zanimalo što dijelimo i što arhitekti daju u društvenom smislu” te da nije htio izložiti i pokazati ono što je na današnjoj sceni “vruće”. Sad, kad su pristigli odgovori, začuđen je “koliko arhitekti ipak razmišljaju o bitnim stvarima”. Britanski nepatetičan, vinuo se i do malo optimizma: da je s ovakvim radovima moguće odvažiti se i na jednadžbu da, osim zajedničkih razloga, možda postoji i zajednički cilj.

Bez trijumfalnosti

Taj njegov duh bio je dobar. Grupa američkih arhitekata napravila je od paviljona igračku, od poda do stropa ispunjenu informacijama. Primjerice, da u SAD-u postoje gradske gerile koje noću na zapuštenim površinama tajno sade vrtove, slikaju prometne znakove u korist pješaka i biciklista, organiziraju na pročeljima privatnih kuća besplatna drive-in kina.

Skupina mladih Belgijanaca napravila je izložbu o 800 godina tamošnje mreže sela i gradića, u kojima se spokojno živi i radi mimo velikih gradova i sveopćeg “napretka”. Danska i Island nisu okolišali: paviljon su posvetili činjenici da im se Sjeverni pol topi pred nosom, da je to njihova svakodnevica i naša budućnost, a ne novinska floskula o globalnom zatopljenju.

Kanada je imala najveseliju ekipu – zemlja doseljenika, u Veneciju je poslala Migrating Landscapes / Krajolike autora-doseljenika, poput Jae-Sung Chona, Bosanca Saše Radulovića i drugih “nedoseljenih” Kanađana, koji su prekrasnim drvenim modelima gradova i naselja podsjetili na potencijal toga savršenoga, humanoga i mobilnoga građevnog materijala, kojim njihova nova domovina toliko obiluje.

S druge strane, arhitekti koji su prikazali samo estetska rješenja, poput skandinavskih ili nizozemskih, djelovali su deplasirano i zastarjelo. Dosjetka irskih arhitekata, da opću nestabilnost prikažu gredama koje se zaljuljaju kad se na njih sjedne, bila je plitka i prvoloptaška, za razliku, primjerice, od Argentinaca, koji su u paviljon postavili improvizirane, naherene drvene konstrukcije, za koje se ne zna drže li nešto ili će nam se sve to, obojeno u lijepu plavo-sivu boju, srušiti na glavu.

Dakle, Venecija bez trijumfalnosti, prije sa zabrinutošću, sumnjama, strahovanjima.

Nadvijte se nad kartu

Zapanjujuće koliko smo mi toga dio. U Centralnom paviljonu velika fotografska izložba započinje jasenovačkim “Kamenim cvijetom” Bogdana Bogdanovića: zeleni travnjaci uz Savu i spomenik ljudskoj patnji raskriljen prema nebu. Novi naraštaj arhitekata nije na strani beskrupuloznih investitora i prepotentnih državnih moćnika, nego dijeli našu zebnju i nemoć.

Hrvatski odgovor na Chipperfieldovu provokaciju jedan je od najboljih u Veneciji. U toj konkurenciji to nije malo. Smješten u jednoj prostoriji u starom Arsenalu (gdje je Venecija gradila brodovlje koje je kontroliralo pola zemaljske kugle), hrvatski prilog debati radikalan je i jedan od estetski najljepših. U prostoru visi niz od dvadesetak bijelih zastora od tila, na kojima se projiciraju dramatične scene građanskih protesta: kolaž iz bitke za Cvjetni trg, pokušaji prosvjednika da prodru na Markov, radnice Kamenskog, nedavna serija pokreta za direktnu demokraciju i pravdu. Vrlo tiho, čuje se ritmičko skandiranje. Na jednom zidu dotle traje slide-show slika Siniše Labrovića pred upropaštenim i ispražnjenim tvornicama, gdje leži kao mrtav u radničkom kombinezonu. Na suprotnom zidu visi proglas o hitnoj potrebi direktno-demokratske (čitaj: političke) akcije: donji dio panoa zauzima duhovita mapa ulančanih radničkih i ekoloških katastrofa: Kamensko, Petrokemija Kutina, Jadrankamen, planirana devastacija Srđa nad Dubrovnikom… i otpora koji im se pružaju. Postavljena su i dva zemljopisna reljefa o Pulskom zaljevu, kao primjeri nečega što se upravo prepušta na milost i nemilost profitu i ekološkim rasturačima.

Poruka je jasna: nadvijte se nad kartu i gledajte kako izjedamo tisućljetno nasljeđe, kako politička kasta svih nivoa i boja prodaje “investitorima” zadnje kvadrate mediteranskih borovih šuma, dopušta unakazivanje kulturnih spomenika i pritom pljuje po stručnjacima da su “konzervatorska mafija”.

Izišli iz lakirovke

Bravo, međutim, Ministarstvu kulture! Financiralo je jedan od najboljih i vjerojatno najpolitičnijih projekta Venecijanskog bijenala 2012, dajući glas mladim buntovnim ljudima koji kritiziraju ponašanje hrvatskih vlasti. Tako smo konačno službeno izašli iz vječnih lakirovki, ali i sustavnog potiranja mladih ucjenama i pritiscima, sve dok se ne prilagode ili ne odustanu.

Još važnije od toga, promoviran je jedan generacijski pokret, skupina čija se umjetnička i društveno-politički radioaktivna jezgra zove Pulska grupa (arhitekata). Osim arhitekata, grupaciju trenutačno čine i Siniša Labrović, Boris Cvjetanović, Zoran Angeleski, Tomislav Pavelić (inače izbornik hrvatskog nastupa na Bijenalu), radnice Kamenskoga koje žele ostati anonimne, radnik iz riječkog Trećeg maja Roland Sušanj, filmaši Igor Bezinović i Hrvoslava Brkušić, Tomislav Domes, Tomislav Medak i Teodor Celakoski iz Prava na grad i mnogi drugi. Takvu talentiranu i odlučnu grupu umjetnika, arhitekata, intelektualaca i iskonski angažiranih ljudi nismo imali od vremena Exata.

Postav “Neposredna demokracija zahtijeva neposredan prostor” treba pokazati u Hrvatskoj odmah nakon Venecije; samo s prosvjednicima i otpuštenim radnicima, imao bi više nego dovoljno posjetilaca. Također, treba da ga otkupi i sačuva ili Muzej suvremene umjetnosti Istre ili zagrebački MSU, kao vrhunski estetski čin i precizan izraz duha vremena u Hrvatskoj na početku 21. stoljeća.