Pokrajine

“Lipovljanski susreti”, manifestacija prožeta tolerancijom i međusobnim uvažavanjem

Bogatstvo društva nije u svili i kadifi

Bogatstvo društva nije u svili i kadifi, zlatnim dukatima, narodnim nošnjama ili instrumentima. Ono je u ljudima. I to u ljudima različitih vjera, nacija i kultura. Zato je naše društvo bogato, kaže Zoran Blanuša iz garešničke “Prosvjete”

Atmosfera ovogodišnjih “Lipovljanskih susreta”, prožetih tolerancijom, prijateljstvom i međusobnim uvažavanjem, nadahnula je Aleksandra Tolnauera, predsjednika Savjeta za nacionalne manjine, da multietničke susrete u Lipovljanima proglasi najvećom smotrom te vrste u Hrvatskoj. Tako je iz malog mjesta Lipovljana velikoj Europi odaslana vrlo snažna i jasna poruka o suživotu i multikulturnom bogatstvu hrvatskog naroda i pripadnika nacionalnih manjina, koje su prikazale osebujan folklor, običaje i gastronomiju matičnih zemalja.

– Bez obzira na recesiju, Vlada je prepoznala važnost postojanja i djelovanja nacionalnih manjina, pa su proračunska sredstva za ovu godinu gotovo ista kao i za prošlu. Posebno ću se založiti da “Lipovljanski susreti” postanu glavna manifestacija nacionalnih manjina u Hrvatskoj, jer su lišeni bilo kakvih negativnih naboja i netrpeljivosti, što je primjer koji prelazi granice naše zemlje i mnoge europske države imaju ovdje itekako što naučiti – rekao je Tolnauer, a njegovo obećanje popraćeno je velikim pljeskom i odobravanjem stotina učesnika.

Šeširi u zraku

Tri dana u velikom parku jedva da su bila dovoljna da se realizira predviđeni program. Prezentirani su tradicijski obrti i narodne nošnje, otvoreno je nekoliko likovnih izložbi, a okrugli stol na temu “Nacionalne manjine u uvjetima ulaska RH u Europsku uniju” okupio je brojne znatiželjnike i stručnjake. Na bini su se redom smjenjivali ansambli iz gotovo cijele Hrvatske, predstavljajući pjesme, plesove i igre matičnih zemalja, a folklornu reviju začinili su Šima Jovanovac i đakovački tamburaši. Nedjelja, posljednji dan susreta, prošao je u nadmetanjima u sportskim disciplinama, ali i u pripremanju gulaša. Čeh Josip Kupski redovan je učesnik “Lipovljanskih susreta”.

– Nas Čeha ovdje ima oko 400 i izvrsno smo prihvaćeni. Bolje ne može biti. Ovi dani su prilika da svijetu pokažemo naše običaje, nošnje, pjesme i plesove. Divan je osjećaj pokazati prijateljima, znanim i neznanim, kulturnu baštinu zemlje iz koje su došli naši očevi i djedovi – govori Kupski.

Ove godine Društvo Ukrajinaca u Lipovljanima slavi 20 godina postojanja, a tajnik Emil Ovad ne krije zadovoljstvo.

– Ovi susreti su fantastični. Sve nas, bar nakratko, vrate u Ukrajinu, zemlju odakle su naši korijeni. Moji roditelji doselili su se ovdje 1947. godine, ja sam rođen ovdje, Hrvatska mi je domovina, ali srce, tu i tamo, povuče malo prema Kijevu, pogotovo za ovakvih susreta i događanja. Naše folklorno društvo osnovali smo 1992, nastupali smo širom Hrvatske i Europe. Najviše pamtimo nastup u prepunoj Kijevskoj operi, a eho aplauza koji smo tamo pobrali i danas odjekuje u našim ušima i srcima – prisjeća se Ovad.

KUD “Moslavina”, folklorna sekcija Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta” u Garešnici, osnovana 2001, broji 40 članova u tri sekcije, a svi oni na brojnim priredbama širom Europe oduševljavaju publiku izvornim narodnim pjesmama. Koreograf Zoran Blanuša ukazuje na najveću vrijednost svog ansambla.

– Bogatstvo društva nije u svili i kadifi, zlatnim dukatima, narodnim nošnjama ili instrumentima. Ono je u ljudima. I to u ljudima različitih vjera, nacija i kultura. Zato je naše društvo bogato. Ponosimo se što u našim redovima imamo članova drugih nacija. Osam godina šef orkestra bio je Mađar, vrstan harmonikaš, Hrvati su nam stalni članovi, dvije Čehinje su odlične pjevačice i plesačice – ponosno kaže Blanuša.

U Lipovljanima je ovaj ansambl predstavio igre i pjesme Mačve, ali kada su njegovi baritoni i tenori na bini “razvalili” bećarac, poletjeli su šeširi, a publika se podigla na noge.

Život umjesto suživota

Slovačka nacionalna manjina u Lipovljanima broji stotinjak ljudi, a predsjednik Udruge Josip Krajči nije se dao smesti našim pitanjem.

– Mi ovdje nemamo nikakav suživot s Hrvatima, Srbima ili ostalim manjinama. Mi s njima imamo – život! I to život pun tolerancije i razumijevanja. Evo, upravo završavamo projekt slovačke etno kuće, koja će biti svojevrsni muzej naže matične domovine. U tome nam svi redom pomažu i izlaze u susret – objašnjava Krajči.

Bošnjačko folklorno društvo “Nur” iz Siska broji više od 150 članova, a tridesetak njih jedva da ide u školu. Edina Karabašić, članica društva, kaže kako je važno njegovati kulturu matične zemlje među najmlađima, jer na taj način običaji neće izumrijeti.

Nora Begić jedva da ima 12 godina, a već je nastupala u Turskoj.

– Prije dvije godine nastupili smo u Bursi, velikom gradu u Turskoj. Bilo je to nešto što se ne zaboravlja – kaže Nora.

Tradicija multietničkih susreta u Lipovljanima nije od jučer. Prvi su održani 1976. i bili su jedina manifestacija nacionalnih manjina u ondašnjoj Jugoslaviji. Nakon duge pauze, 2010. godine, na inicijativu Sisačko-moslavačke županije, ponovno je oživljena ova smotra stvaralaštva, kulture i jezika, prema svemu sudeći, jedinstvena u Europi.

– Mi smo samo inicijatori, koji zdušno pomažemo ovu reviju u Lipovljanima, moralno i materijalno, ali bez ovih divnih ljudi, njihove volje da žive zajedno u novoj domovini i njeguju običaje zemalja iz kojih su došli njihovi djedovi, ne bi bilo ništa – tvrdi Marina Lovrić Merzel, sisačko-moslavačka županica.

Ružino vreteno i preslica

U dubokom hladu parka u Lipovljanima, okružena kukuruzovinom, Ruža Ratkić iz Petrinje pokazala je svoje umijeće u izradi platna od lana. Brojni posjetitelji zastajkivali su i promatrali kako Ruža vješto, starinskim vretenom i preslicom, prede tanane lanene niti, stavlja ih na tkalački stan i završava tkanje autohtonih stolnjaka i narodnih nošnji, na način svojih prababa, koje su to isto nekada radile u Ružinoj postojbini, na planinskim vrletima Rame u Bosni. Međutim, tu iznenađenju nije bio kraj.

– Vidite, ja kod kuće, u Petrinji, posijem lan, pazim na njega i čuvam ga od nepogoda svake vrste. Kada dođe vrijeme, poberem ga, pripremim za predenje, a kasnije za tkanje. Ovi ručnici i stolnjaci koje vidite počeli su sa sjetvom lana. Ne vjerujem da to itko danas radi. Možda bi se, negdje u visokim bosanskim planinama, pronašla neka starica, no teško je u to vjerovati. Ovaj proces proizvodnje platna, od početka do kraja, za mene je više od pravljenja stolnjaka. To je dio moje povijesti i ne dam da izumre – kaže Ruža Ratkić.

Vladimir Jurišić

Nove knjige sisačkog pisca Đure Maričića

“Priče o životinjama” objavljene u Americi

Sisačkom piscu Đuri Maričiću i posljednjih nekoliko mjeseci objavljeno je ček pet knjiga. Jedna od njih je “Djetinjstvo u knjigama”, kritički osvrt na književnost za djecu, koja je nastajala 40 godina tokom kojih je pratio poeziju i prozu na prostorima srpsko-hrvatskog govornog područja.

– Pisao sam na studiozan način o knjigama mnogih autora, a neke su bile toliko kvalitetne i inspirativne da su mi eseji o njima ponegdje prerasli u poetiku – kaže Maričić, koji je ovom knjigom, izdanoj u vlastitoj nakladi, želio pokazati kako nije samo pjesnik za djecu.

Objavio je i zbirku “Genijalni pas Siti”, na kojoj je radio pola godine, a kojom je u formi kratkih priča prikazao zbivanja u Sisku za ratnih godina.

Knjiga “Šah i stih” nastala je, pak, na neobičan način.

– Prijatelj iz Rijeke, Dragiša Laptošević, izazvao me na dvoboj u šahu i stihu. Igrali smo dopisnu partiju šaha i svaki potez komentirali provokativnim stihovima. Tako su uz svaki potez nastale po dvije pjesme – objašnjava Maričić o knjizi koju je štampao “Prosvjetin” riječki pododbor.

“Balkanska trilogija” obuhvaća tri kratka romana, koji se mogu promatrati kao zasebne cjeline, a koje je Maričić napisao tokom 2010. i 2011. Tematski su vezani uz piščevo djetinjstvo (od 1939. do 1950). Samog sebe opisao je kroz lik dječaka Dragana Savića. Prvi roman zove se “Dječak sa sunčanih brda” i opisuje idilično djetinjstvo koje prekida rat. Drugi je “Dječak pod sretnom zvijezdom”, a odnosi se na razdoblje Drugog svjetskog rata, kada je glavni lik zarobljen u logoru. Treći dio, “Dječakova sretna zvijezda”, obuhvaća sedmogodišnje razdoblje, tokom kojeg se Dragan školuje i formira kao osoba.

Krajem prošle godine u Njujorku, u izdanju firme “Ekslibris”, objavljena je Maričićeva knjiga proze “Priče o životinjama”.

– Knjigu je na engleski preveo Simo Jelača, a sam sam pronašao izdavača na ogromnom američkom tržištu, koji ju je bez problema objavio. Što se tiče budućih planova, u štampi je knjiga kritičkih osvrta na književnosti za odrasle. No, još puno toga imam napisanog, a kontinuirano pišem i dalje, svakodnevno po 14 sati – kaže Đuro Maričić.

Mirna Jasić

Nakon velikog otkrića na Turskoj kosi kraj Topuskog

Na arheološkoj karti svijeta

Ekspertiza Arheološkog instituta u Majncu potvrdila je da je u grobu sahranjena žena s jedinstvenim oglavljem, do sada neviđenim u svijetu

Kada su, prije tri godine, na arheološkom lokalitetu Turska kosa kraj Topuskog u jednom od 13 otkrivenih grobova pronađeni ostaci žene s bogatim nakitom i metalnim oglavljem iz petog stoljeća prije Krista, arheolog Lazo Čučković, kustos Muzeja u Karlovcu, koji ovaj lokalitet istražuje kontinuirano trideset godina, odmah je znao da je riječ o vrijednom nalazu. No rezultati analize ostataka, provedeni u Arheološkom institutu u Majncu, nadmašili su sva očekivanja.

Velika je rijetkost naći ostatke tijela stare više od 2.500 godina, jer u kiseloj zemlji kosti nakon 1.000 godina jednostavno nestanu.

– Brončana ogrlica spasila je od propadanja jedino zube, a ostalo je sačuvano i brončano oglavlje, po čemu smo odmah znali da nije riječ o običnoj osobi, već vjerojatno o poglavarici naselja ili ženi poglavara – kaže Čučković.

Kako je dan-dva prije ovog pronalaska Blanka Vlašić postala svjetska prvakinja u skoku u vis, princeza je dobila ime Blanka.

– Bio sam siguran da je riječ o prvim fizičkim ostacima Kolapijana, pripadnika etničke skupine uz rijeku Kupu, čije su postojanje, do sada, jedino potvrđivali zapisi starih Rimljana. Ostatke smo odmah poslali u Majnc na analizu – objašnjava Čučković.

Ekspertiza iz Arheološkog instituta Rimsko-germanskog središnjeg muzeja u Majncu stigla je, zajedno s analiziranim ostacima, na adresu Gradskog muzeja u Karlovcu. Analizom krune zuba posmrtnog ostatka potvrđeno je da je u grobu sahranjena žena s jedinstvenim oglavljem, do sada neviđenim u svijetu. Otkriće dva pletena roga od metalnih ukrasa, okićena jantarnim i staklenim perlama, prava je senzacija u svijetu arheologije, jer ovako oblikovano ukrašavanje do sada nije pronađeno.

– Princeza Blanka živjela je u vrijeme prelaska iz brončanog u željezno doba, pa su talionice željeza i izrada oružja bile itekako strateški važne djelatnosti. Željeznim oružjem dobivali su se s lakoćom ratovi, a oruđem se zemlja bolje i brže obrađivala. Zato su, u dobro skrivenim naseljima, živjeli “metalci” koji su talili željeznu rudaču. Jedno takvo naselje je i Turska kosa kraj Topuskog. Termalni izvori zasigurno su bili razlog nastanka i razvoja velikog naselja Kolapijana, za koje pretpostavljam da je bilo u samom centru današnjeg Topuskog, na Nikolinom brdu. Prodorom rimskih legija, pola stoljeća prije Krista, Kolapijani nestaju s lica zemlje, a s njima i njihova kultura. Ipak, ostao je trag – kaže Lazo Čučković.

Vladimir Jurišić

Praznik Svete Ane u Donjoj Vrijesci kraj Daruvara

Okupljanje kraj starog manastira

Hvala Bogu da se ludilo smirilo i da opet živimo u miru. Ali više nikada neće biti kao što je bilo jer je ovaj kraj opustio. Nažalost, posla za mlade nema, pa će u zapadnu Slavoniju dolaziti samo penzioneri, da umru na djedovini, kaže Branislav Čorić

Nekada je hramska slava, uz koljivo i slavski kolač, na Svetu Anu u Donjoj Vrijesci kraj Daruvara bilo najveće okupljanje pravoslavnih vjernika zapadne Slavonije. Svake godine u kolovozu na obronak svetoanskog bila iznad rijeke Ilove dolazilo je tisuće Srba iz svih pravaca, od Virovitice i Slatine do Pakraca i Okučana. Nadaleko čuveno veselje uz muziku, pod najmanje tri šatora, privlačilo je njihove prijatelje Hrvate i Čehe. Tog vremena dobro se sjeća Jovo Krajnović iz Vrbovca kraj Daruvara, koji u svom životu nije propustio niti jedan svetoanski kirvaj.

– Bilo je veselo, plesali smo i pjevali, zabavljali se i družili – kaže nam sjetno Jovo Krajnović, kojeg ni teška invalidnost ne priječi da dođe u Donju Vrijesku, selo koje danas broji tek dvadesetak stanovnika.

Manje štandova

Jovo ne može dugo stajati, teško se kreće, hoda uz pomoć pomagala, ali uvijek nađe neku dobru dušu, prijatelja ili znanca, koji ga doveze u rodno mjesto njegove majke.

– Odrastao sam u Vrbovcu, ali sam vikende i godišnje odmore provodio kod bake. Volim Vrijesku, uvijek me vuče ovamo, a imam i još nešto rodbine koju redovito posjećujem – priča.

Ove godine u svečanoj liturgiji, koju je prevodio episkop slavonski Sava Jurić, sudjelovalo je deset sveštenika, a među njima je bio i katolički župnik Josip Košćak iz Ivanovog Sela.

Na porodična okupljanja, jutarnju i večernju liturgiji i narodno veselje došlo je stotine ljudi iz svih krajeva Europe. Najviše je automobila s tablicama srpskih gradova, od Novog Sada i Sombora do Beograda i Čačka, ali tu su bile i oznake Njemačke, Slovenije, Švicarske, Austrije. No manje je bilo štandova s đinđuvama, bižuterijom i plastikom, i tek jedan šator s janjetinom, prasetinom, sokovima, pivom i gemištom. Prodavačica na jednom od štandova ima objašnjenje.

– Vladika traži po sto kuna za maltarinu, što nam je u ovim kriznim vremenima puno, a čula sam da mu baš i nije milo prekomjerno uživanje u hrani i piću ispod šatora na svete dane, što nije u redu jer je ovo ljudima jedinstvena prilika da se vide i druže – kaže nam prodavačica.

Osamdesetogodišnji Ilija Bojčić iz Daruvara ovdje je posljednji put bio prije 30 godina. Možda ne bi došao ni ove godine da njegova kći, koja već više od dva desetljeća živi u Smederevu, nije poželjela vidjeti manastir Svete Ane iz 1412. godine.

Pavlini i kaluđeri

– Sjeli smo u auto i evo nas ovdje – kaže nam taj umirovljeni vozač saniteta, potvrdivši navode s početka priče kako je ovdje nekada dolazilo mnogo ljudi iz cijelog okruga.

Iako oronulo i u završnoj fazi propadanja, zdanje u šumi sjeverno od sela izaziva divljenje. U gotičkom stilu sagradio ga je vlastelin Benedikt Nelepić za monaški red pavlina, ali je prilikom obnove u 18. i 19. stoljeću promijenilo prvobitni izgled. Bila je to za slavonske pojmove relativno velika građevina sa svetištem dugim osam i brodom od 14 metara. Uz crkvu se danas nalazi zvonik, čiju težinu građevina ne bi podnijela, pa stoji kao spomenik vremenu. O povijesti crkve priča nam Branislav Čorić iz Beograda koji se, iako ekonomist po struci, historijskim temama bavi cijeli život.

– Crkva je nakon odlaska Turaka bila posve zapuštena, gotovo da nitko za nju nije ni znao. Prvi je na njene ruševine došao patrijarh srpski Arsenije Čarnojević, a 1730. pakranski kaluđeri, na čelu s igumanom Nićiforom Jovanovićem. Oni su uz pomoć Srba iz okolnih sela prvo morali prokrčiti put jer je manastir zarastao u gustu šumu, a stabla su rasla i u samom manastiru – govori nam Branislav, koji ljeta provodi u obližnjem selu Removcu.

Na blagdan Svete Ane u Donju Vrijesku dolazi zajedno s rođakom Milanom Matićem, koji već 37 godina živi i radi u Ljubljani, i to od 1998. godine, kada se prvi put nakon rata vratio u rodni kraj.

– Hvala Bogu da se ludilo smirilo i da opet živimo u miru. Ali više nikada neće biti kao što je bilo jer je ovaj kraj opustio. Nažalost, posla za mlade nema, pa će u zapadnu Slavoniju, koju su u vrijeme Austro-Ugarske zvali “Mala Srbija”, dolaziti tek penzioneri. Da umru na djedovini – zaključuje Čorić.

Goran Gazdek

Neobičan postupak Crvenog križa iz Topuskog

Nagrđeno kulturno dobro

Mjesna organizacija Crvenog križa prikovala je na Molinarijevo vrelo, inače zaštićeno kulturno dobro, neukusnu mramornu ploču sa znakom koji zbunjuje žedne putnike namjernike

Kada je general Molinari, boraveći u Topuskom 1877. godine, oduševljen prirodnim ljepotama kraja odlučio u šumi sagraditi vrelo, nije ni slutio da će, gotovo 150 godina kasnije, ono izazivati nedoumice i zbunjivati žedne putnike namjernike. Naime, obnavljajući prije desetak godina ovaj izvor pitke vode, posebno označen i ucrtan na svim turističkim kartama Topuskog, mjesna organizacija Crvenog križa prikovala je nasred vrijednog kulturnog dobra neukusnu mramornu ploču s podacima kako je “mladež Crvenog križa obnovila vrelo”.

Uzalud su se Topuščani i njihovi gosti žalili na ovaj svojevrsni kulturocid, što u dobroj mjeri remeti građevinsku decentnost autorova djela, koji je, poklanjajući Topuščanima novi izvor, na njemu, skromno i jednostavno, napisao: “Molinari 1877”. U općinskoj organizaciji Crvenog križa ostajali su gluhi i nijemi na sve prigovore i primjedbe.

Neki dan je grupa poljskih turista iz Krakova ostala žedna kraj najpoznatijeg topuskog izvora, jer su simbol Crvenog križa na Molinarijevom vrelu shvatili kao upozorenje, misleći valjda da će, ako se napiju vode, završiti na Hitnoj. No, čini se da ni ovaj slučaj nije dovoljan ravnatelju Crvenog križa Topusko Željku Rukavini, da barem razmisli o drugom rješenju.

– Ne vidim problem. Ako gospoda iz Poljske ne razumiju što piše, neka onaj kome to smeta postavi još jednu tablu kraj ove, gdje će se, na nekoliko jezika, objasniti da je voda pitka – zbori Rukavina.

U Konzervatorskom odjelu u Sisku iznenađeni su činjenicom da je netko na zaštićeno dobro nalijepio nekakvu mramornu ploču bez njihova odobrenja.

– Čudi me da nas još nitko nije izvijestio o ploči Crvenog križa. Za sve radove na zaštićenom kulturnom dobru, a to je svakako čuveno Molinarijevo vrelo, treba naše odobrenje i odobrenje Ministarstva kulture. Odmah ćemo poslati na teren naše stručnjake da utvrde stanje i da se ta ploča ukloni – kategorična je Ivana Miletić Čakširan, pročelnica Konzervatorskog odjela.

Vladimir Jurišić

Velike vrućine izazvale požare i u unutrašnjosti

Gorjelo na Kordunu

Najveći je požar bio na području Perjasice – gasilo ga je preko 80 vatrogasaca. Izgorjelo je više od deset napuštenih kuća i gospodarskih objekata

Požari su zahvatili i neke dijelove Karlovačke županije. U Ličkoj Jasenici u općini Saborsko gorjelo je nekoliko dana, i to u blizini željezničke pruge za Split, pa je promet u nekoliko navrata bio prekinut. Gorjeli su nisko raslinje, šikara i šuma. Opožarena je veća površina, a vatrogascima je u gašenju pomogla nedjeljna kiša, koje je na širem karlovačkom području palo oko 20 litara po kvadratnom metru.

Nekoliko dana gorjelo je i u općini Barilović, na potezu Donja Perjasica – Kestenak. I tu su se zapalili nisko raslinje, trava i bjelogorica. Požarom je bila obuhvaćena površina od desetak kvadratnih kilometara. Taj su požar gasili pripadnici javne vatrogasne postrojbe iz Karlovca i Ogulina, a pomagali su im dobrovoljni vatrogasci iz okolnih mjesta, Barilovića, Siče, Krnjaka, ali i iz Zagreba, odnosno ukupno 84 vatrogasca. Da i na tom području kiša nije pala pitanje je kako bi sve završilo, usprkos pomoći helikoptera.

Prema riječima Ivane Volović, dežurne za komuniciranje sa medijima prošlog vikenda u Državnoj upravi za zaštitu i spašavanje, pomoćnik glavnog vatrogasnog zapovjednika za kontinent Mladen Vinković obišao je vatrogasce na Kordunu i uvjerio se u razmjere požara. U karlovačkoj su Javnoj vatrogasnoj postrojbi rekli da su sve raspoložive snage na terenu, a ništa više informacija nismo uspjeli saznati ni u karlovačkoj službi 112.

U Donjoj Perjasici izgorjelo je više od deset napuštenih kuća i gospodarskih objekata. Inače, to je područje sada uglavnom pusto jer se malo ljudi vratilo nakon “Oluje”. Točni uzroci ovih požara još se ne znaju, ali se može pretpostaviti da je netko palio korov i da je vatra izmakla kontroli. U Donjoj Perjasici je tako proljetos, paleći korov, smrtno stradao 84-godišnjak.

Inače, proteklih je dana zbog strahovitih vrućina i jakog južnog vjetra na karlovačkom području zabilježeno 39 otvorenih požara, bili su ugroženi benzinska pumpa i motel “Žganjer” na Slunjskim brdima, a bila je zatvorena i državna cesta D-1.

M. Cimeša

In memoriam: Mićo Gledić (2. jula 1921. – 13. avgusta 2012)

Antifašist i privrednik

Poznati karlovački privrednik i bivši direktor Jugoturbine Mićo Gledić preminuo je 13. avgusta, u 92. godini.

Gledić je rođen 2. jula 1921. u blizini Vrginmosta. Bio je nosilac partizanske spomenice 1941. godine. Završio je Visoku privrednu školu u Zagrebu. Bio je direktor Oglasnog zavoda Hrvatske i Narodne štampe u Zagrebu, predsjednik Narodnog odbora kotara Karlovac (1955 – 1961), poslanik Privrednog vijeća Savezne skupštine (1965 – 1969), generalni direktor Jugoturbine (1962 – 1973) te predstavnik Privredne komore u Poljskoj.

Karlovčanima će najviše ostati u sjećanju kao generalni direktor Jugoturbine, u koju je došao 1. januara 1962. Zadaci su mu bili sanirati gubitke i poduzeće iz vojnog pretvoriti u civilno, a oba je uspješno izvršio. Najviše je radio na razvoju novih proizvoda, proširenju tržišta, novoj unutrašnjoj organizaciji i na kadrovskom jačanju tvornice. Jugoturbina je postala združeno poduzeće, a pored proizvodnje parnih turbina i dizel motora osnovane su jedinice: Tvornica pumpi, Istraživanje i razvoj, Jugoturbina-komerc, 8. mart Vojnić i Talionica. U njegovo su se vrijeme gradili stanovi za radnike, izgrađeno je odmaralište u Puntu na Krku i stipendirani su studenti.

Mićo Gledić sahranjen je 16. avgusta u Velikoj Gorici, gdje je i živio.

M. C.

Stogodnjak (126)

31. 8. – 7. 9. 1912: nova zagrebačka kazališna sezona počela je premijerom Nušićeve “Protekcije”. Ta “starija komedija omiljenog i poznatog autora osvojila je auditorij”, piše kazališni kritičar “Srbobrana”, pa nastavlja: “Tako je Nušić, koji spada u najmilije poznanike zagrebačke publike doživio i s ovim komadom vanredan uspjeh. Komad doduše nosi na sebi pečat početničkih radova, no tako je pun Nušićeva humora i duha, da pozorišna uprava doista nije pogriješila, što ga je stavila na repertoar. Prelazeći sa strpljenjem preko tehničkih nedostataka, kao što su neke solo-scene, pisanje molbi, prazne pozornice, malo poteškog i otegnutog raspleta, publika se upravo savijala od smijeha. Glumilo se veoma dobro. Najbolji su bili Rašković i Frajdenrajh. Rašković je opet pokazao, kako stalno napreduje i kako se usavršava. Poslije gubitka pok. Dimitrijevića, kao da će naša pozornica opet dobiti mimičara prve kvalitete. Frajdenrajhovu igru kvari izgovor, zapravo rđavo akcentovanje. Danas se u Zagrebu pretežno govori u štokavskom narječju, sav javni život je pod tim utjecajem, pa je zapravo čudnovato i ono strahovito rđavo njakanje nekih glumaca na pozornici. Binički je bio, iako mu je kratka uloga, također izvrstan. Za Pavića je bila sinoć upravo sreća, što je ulogu veoma dobro naučio. Jednako savršeno su igrale gđa. Mihičić i Savić. Gđica Muha pokazala je lijep glumački talenat. Kretnje su joj ležerne i gipke, glas čist i jasan. Biće dobra glumica. Ukratko, glumilo se veoma dobro, šteta samo što se na nekim baš revizorskim mjestima prešlo u karikiranje i to bez potrebe…”

* Jefto Dedijer, docent beogradskog Univerziteta, koji je zbog sumnje u špijunažu uhapšen i pritvoren u Šibeniku, pušten je iz zatvora, ali pod uvjetom da se ne udaljava iz grada, sve do početka suđenja.

* Pravu senzaciju u Zagrebu je izazvala vijest lista “Policija” iz Beograda da se tu “jedna gospođica, u najvećoj diskreciji, sa puno volje i energije, volonterski odala policijskoj profesiji. Gospođica hoće da postane detektiv. Neke zagrebačke novine zagovaraju ideju da bi nešto slično bilo zgodno i u hrvatskoj metropoli”.

* “Dva đaka ili dvije djevojčice primaju se na stan i cijelu opskrbu u bolju srpsku obitelj. Uz srpsku je potrebna i njemačka konverzacija”, stoji u oglasu broj 582, objavljenom u zagrebačkom “Srbobranu”.

Đorđe Ličina