Breivikov patriotski akt

Na netom završenom suđenju u Oslu Andersu Breiviku – na kojem je dobio 21 godinu zatvora za prošlogodišnji masakr (77 smrtno stradalih) koji je počinio na otoku Utoyi i za postavljanje auto-bombe ispred zgrade norveške vlade – vrlo je brzo postalo jasno da se cijeli slučaj pokušava depolitizirati, odnosno deideologizirati. Na koji način? Prije svega, tako što je dobar dio desetotjednoga sudskog postupka potrošen na, posve očito, suvišno dokazivanje da je Breivik mentalno zdrav. Otpočetka je bilo jasno, a i sam je glavni akter to ponavljao, da on nije neki konfuzni lunatik, nego višegodišnjom indoktrinacijom izdresirani desničar, istrenirani “vitez koji se bori za evropske vrijednosti”.

Neki komentatori odmah su primijetili da se nikada ili praktički nikada pitanje mentalne poremećenosti ne postavlja kad, opasan bombama, nevine žrtve u smrt odnese neki ubojica koji, umjesto na kršćanskom, svoju ideologiju temelji na islamskom fundamentalizmu. Patologiziranje jednog par excellence političkog čina doprinosi samo daljnjim zbunjujućim komentarima, posebno u mainstream medijima.

Širokopojasni terorist

Bilo kako bilo, nakon jednogodišnjeg odmaka od norveškog dana strave, iskristaliziralo se nekoliko stvari vezanih uz taj događaj. Najprije, utvrđeno je da je Breivik djelovao sam, dakle da je bio ono što teorija obično naziva “usamljenim vukom”. Posrijedi je vrsta terorizma bez vođe, samo s jednim članom ili tek s jednom malom ćelijom. Taj tip terorističkog soliranja posebno je popularan među desničarskim milicijama u Americi.

Drugo, Breivik je tip “širokopojasnog terorista”, onoga kojem su prezentacija i samopromocija na internetu važne podjednako kao i sam teroristički čin. U Breivikovom slučaju čak bi se moglo reći da je sam masakr na otoku bio dobrodošla uvertira za kasniju propagandu njegova Manifesta. Ideje iz Manifesta prezentirane su tekstualno i vizualno, a i sama sudnica je korištena za dodatna pojašnjenja. Osim toga, internetske desničarske zajednice putem društvenih mreža daju potencijalnom teroristu kuražu potrebnu za poduzimanje konačnog akta.

Ono što takve tipove ekstremista posebno ohrabruje, a na kraju natjera i na akciju, jest to da su teme koje ih zanimaju odavno zadobile pravo građanstva u medijima i javnosti. Srednjostrujaški evropski mediji praktički ne prestaju pisati protiv tzv. imigrantske opasnosti, posebno iz muslimanskih zemalja, a čitavi novinski koncerni, poput Murdochovog britanskog medijskog carstva ili Springerovog njemačkog carstva, profit ostvaruju praktički na višedesetljetnom hejtanju protiv useljeništva s istoka te na kampanjama protiv onih ideja koje Breivik u svom Manifestu naziva “kulturalnim marksizmom”. Mediji, dakle, lukrativnim biznisom legitimiraju raspravu na desnici i time ohrabruju radikale. Uostalom, nisu li svoj obol o multikulturalizmu dali i oni na najvišim adresama, poput njemačke kancelarke i engleskog premijera, kad su unisono objavili povratak uskim nacionalnim vrijednostima i raskid s tzv. multi-kulti društvom u Europi?

Veza između američkoga 11. rujna 2001. i norveškoga 20. srpnja 2011. praktički je direktna: uz neke ograde, možemo reći da su upravo nova desna stremljenja u svjetskom društvu poslije 11. rujna izrodila i masovnu likvidaciju laburističkog podmlatka na norveškom otoku. Naime, tendencije nastale poslije zabijanja aviona u njujorške nebodere danas se obično supsumiraju pod nazivom “antidžihadizam” – naziv koji je mainstreamu manje-više prihvatljiv, pa čak i sadržaj – dok istodobno desnici i radikalnoj desnici služi kao glavna platforma s koje propagiraju ograničavanje useljavanja stanovništva iz islamskih zemalja, s koje se bore protiv svakog oblika kulturne heterodoksije te s koje se protive politici lijevih vlada koje se glede tih pitanja, prema interpretaciji desnih radikala, postavljaju previše permisivno i mlako.

Restorativna pravda

Nakon završetka suđenja, odmah se postavilo pitanje kakva će biti Norveška poslije Breivika. Prvo, norveški pravni sistem u velikoj mjeri prakticira, pa je tako bilo i u ovom slučaju, ono što se obično naziva restorativnom pravdom. Takav koncept puno polaže na prava žrtava i na pokušaj popravljanja štete, a manje na sam efekt kazne. S tim u vezi je i relativno mala maksimalna kazna od 21 godine za najteže zločine, koju poznaje norveško zakonodavstvo.

Drugo što je važno jest da se norveško društvo i politika pred ovim zločinom nisu povukli u sebe. Kad smo prije godinu dana pisali na istu temu, pribojavali smo se repatriotizacije norveškog društva ili, kako je tada bilo napisano u ovim novinama, da bi “norveško društvo moglo biti bitno distanciranije i rezerviranije prema vrijednostima poput tolerancije, suradnje i solidarnosti sa strancima”. Međutim, svega dva dana nakon zločina, predsjednik norveške Vlade Jens Stoltenberg dao je jasan naputak, kojeg se drži do danas, kako postupati u ovakvim situacijama: “Još smo šokirani, ali nikako ne planiramo odustati od naših vrijednosti. Naš odgovor mora biti više demokracije, više otvorenosti i više humanosti. Ali ne i naivnosti.”

Sličan događaj, napad iz 2001., u američkom je političkom establišmentu izazvao samo bijes i nagon za osvetom, a u konačnici je proizveo svojevrsnu institucionalizaciju linča. Vjerojatno je da će se norveško društvo izvući iz ralja netolerancije, no Breivik je globalno značajan događaj. Pitanje je, dakle, kako će se Evropa nositi s tim nemilim nasljeđem.