Zašto Evropa (ni)je ujedinjena

Broj 663, str. 15

Hrvatska politička kasta sa sve većim nestrpljenjem očekuje svoj (a, nadajmo se, i nacionalni) Dan D – najavljeni ulazak u Evropsku uniju 1. srpnja iduće godine. I nije stoga nikakvo čudo što je hrvatska vanjska politika svojim prioritetnim zadatkom u preostalih manje od dvanaest mjeseci proglasila ratificiranje našeg pristupnog sporazuma s EU-om u onim zemljama-članicama koje to još nisu učinile – a gotovo polovina nije. Na stranu što ćemo u tom razdoblju vjerojatno doživjeti i neka neugodna iznenađenja, primjerice od naših susjeda Slovenaca, a nije isključeno ni od nekih drugih “starih” članica; nas u ovom trenutku zanima pitanje je li Hrvatska, ona politička Hrvatska, doista svjesna u što to mi iduće godine ulazimo? Da li netko od odgovornih zaista gaji iluziju da će Hrvatska ući u nešto, što zavređuje ime “ujedinjena Evropa”, ili je poneko možda ipak svjestan činjenice da ulazimo u nedovršen, nesavršen projekt koji, neki tako procjenjuju, upravo u završnim trenucima hrvatskog evropskog puta balansira na samom rubu između opstanka i propasti?

Drugog puta nije bilo

Da ne bi bilo zabune. Za samostalnu Hrvatsku drugog puta osim onoga koji je vodio u Evropsku uniju nije bilo. On je i logičan i potreban. I sve ono što smo, ponekad i škripeći zubima (riječ je o dijelu političke scene, ali i dijelu javnosti), napravili kako bismo ispunili evropske kriterije i uklopili se u evropske standarde, bilo je nužno potrebno. Ne da bismo postali normalna evropska zemlja jer, nažalost, Republika Hrvatska to ni danas još do kraja nije, nego da bismo se tome cilju približili toliko da on postane ostvariv. Stoji, naravno, argument da je Hrvatska – takva kakva jest – i danas primjerenija Evropskoj uniji od nekih njezinih novih članica. No, slaba je to utjeha. Nama, ako nismo do kraja zaboravili što znači vlastiti interes, evropska je Hrvatska prije svega i iznad svega potrebna zbog nas samih. Sređeno pravosuđe, depolitizirane oružane snage, demokratski ustroj, politički pluralizam koji se neće ogledati samo u broju uspješno održanih višestranačkih izbora, vladavina prava, borba protiv korupcije i organiziranog kriminala, ljudska i manjinska prava, sve je to ponajprije potrebno nama samima, potrebno je Hrvatskoj – ako se želi izvući ispod tereta što su joj ga na pleća navalile prve godine (odnosno gotovo puno jedno desetljeće) samostalnosti. Dakle, Evropska nam je unija potrebna i o tome rasprave nema.

No, znamo li mi što je Evropska unija zaista i – možda još važnije – znamo li mi kakvu ulogu u toj Uniji želimo igrati? Jer, ako će se sve svesti na to da će nam – a ovo je samo jedan primjer – nacionalna (javna!) televizija sugerirati kako za projekte od vitalne važnosti za našu budućnost moramo najprije dobiti dopuštenje Bruxellesa jer “morat ćemo se pomiriti s time da od sada o takvim stvarima nećemo odlučivati samostalno”, loše nam se piše. Evropska unija, to što se danas naziva Unijom, daleko je od onoga što su na umu imali njezini preteče i osnivači. Prije svega, oni su govorili o tome da će ujedinjavati ljude, a Unija danas kaže da ujedinjuje države. A to je bitna razlika koju, kao, nitko ne primjećuje. Drugo, Unijom upravlja činovnički aparat, glomazan i dobro plaćen, koji se skrasio u Bruxellesu i koji vodi, odnosno državama-članicama nameće, ono što bi bilo najkorektnije nazvati tehničkom politikom (u svojem karikaturalnom obliku ona se ogledala u propisivanju veličine i oblika krastavaca, od čega se u međuvremenu, za divno čudo, ipak odustalo). I kao treće, a to je najbitnije, zajedničke vanjske i sigurnosne politike Evropske unije nema. Naprosto – nema, bez obzira na to što postoje ovi ili oni povjerenici ili dužnosnici sa zvučnim titulama. Na djelu tzv. ujedinjena Evropa ni u jednom važnom slučaju nije pokazala ni volju ni sposobnost da na polju vanjske i sigurnosne politike govori jednim jezikom i da onda to, što kaže, zaista i provede. Zato evropska politika i jest ono što diktiraju činovnici, ona jest, a drugo i ne može biti, činovnička. A to znači da Evropska unija u važnim segmentima međunarodnih odnosa, a to vanjska i sigurnosna politika nesumnjivo jesu, nije relevantan partner ni sugovornik.

Jednostavna formula

I toga Hrvatska, kao buduća država-članica, mora biti svjesna. Ne na način da se s time miri, da kaže: Pa eto, stvari su takve kakve jesu i mi ćemo sada onako kako nam kažu. Upravo suprotno, Hrvatska mora u Uniju ući s jasnim pojmom o tome što u Uniji ne valja, dapače sa spoznajom što bi u onome što se naziva politikom Unije za nju moglo biti čak i štetno, i mora ući s vizijom što bi trebalo napraviti da se takvo zatečeno stanje počne mijenjati.

Daleko smo od pomisli da bi Hrvatska sama nešto mogla, čak i da bi nešto trebala sama poduzimati. Sama – nikako. No, u Uniji postoji niz manjih zemalja, i novih i starih članica, koje sadašnjim stanjem nisu zadovoljne, koje su svjesne potrebe institucionalnih promjena i kojima se ne sviđa da nekoliko velikih zemalja (ma koliko važne bile), polazeći od svojih nacionalnih interesa, nameće ostatku Unije svoju politiku. Hrvatska u EU-u može, a i mora pomoći, da se čuje glas manjih i malih i – nadasve – da se počne probijati svijest o zajedničkom, evropskom interesu koji neće biti kompromisima političkih elita ad hoc skalupljena platforma za ovu ili onu priliku, nego će biti dugoročni, promišljeni i razrađeni koncept doista zajedničke politike za volju koje će svatko ponešto žrtvovati, ali koja se neće formirati tako da će bilo tko morati na oltar zajedništva žrtvovati svoje vitalne interese i ugroziti egzistenciju svojih građana (kao što se, primjerice, sada traži od Grčke, pri čemu svjesno zanemarujemo korijene krize u toj zemlji).

Evropska unija, takva kakva je danas, teško da može opstati. Ne samo zbog gospodarske krize i zbog krize eurozone, nego prije svega zato što nema zajedničku politiku koja bi bila osnova za njezino nastupanje na međunarodnoj sceni u ulozi globalnoga igrača. Te činjenice Hrvatska, ma kada ušla u Uniju, mora biti svjesna. I mora, kao članica, raditi na promjeni takvog stanja. Jednostavna formula koju će biti sve prije nego jednostavno ostvariti.