Dobre vibracije
Igrani film Tanye Wexler “Histerija – tajna ženskog orgazma”
“Histerija – tajne ženskog orgazma”, britansko-francusko-njemačko-luksemburška koprodukcija u režiji Amerikanke Tanye Wexler, komedija je društveno-povijesne i ljubavne tematike, smještena u viktorijanski London na početku 1880-ih i usredotočena na položaj žena tog vremena te stanje medicinske znanosti i prakse. Glavni su oslonci narativa stvarni lik doktora Mortimera Granvillea (Hugh Dancy) te onaj fiktivni sufražetkinje i socijalne aktivistice Charlotte Dalrymple (Maggie Gyllenhaal), odnosno komplementarno feminističko-klasno i seksualno djelovanje, jer doktor Granville, naime, nije nitko drugi doli izumitelj prvog električnog vibratora. Kako je do toga došlo?
Dosadan i naporan posao
Prije nešto više od stotinu godina u medicinskim se krugovima smatralo, kao što se uostalom i danas ponegdje drži, kako se ženska seksualnost drastično razlikuje od muške te da žene seksualni užitak mogu doživjeti samo putem muške penetracije. Također, razna psihička i psihosomatska stanja, kad bi se javila kod žena, podvodila su se pod dijagnozu histerije. A histerija se, sukladno etimologiji riječi, nužno dovodila u vezu s (funkcionalnim) poremećajima maternice, stoga se u drugoj polovici 19. stoljeća kao uobičajena terapija propisivala ručna masaža stidnice. Ona je dovodila do stanja koje se nazivalo paroksizmom, a koje nije bilo ništa drugo doli orgazam.
No kako je ženski orgazam u to doba bio tabu, ako ga se uopće priznavalo, i kako se, kako rekosmo, smatralo da je nemoguće da žena doživi užitak mimo penetrativnog djelovanja penisa, vrli viktorijanski liječnici koji su masaže provodili bili su uvjereni, barem javno, da njihova terapija nema nikakve veze sa seksualnim zadovoljstvom i zadovoljenjem. Štoviše, kako to u filmu izriče poslodavac i mentor doktora Granvillea, doktor Dalrymple (Jonathan Pryce), smatrali su svoj posao “dosadnim i napornim”. Brojne pacijentice željne “relaksacije” svojih napetih živaca dovodile bi prezaposlene liječnike i do problema s karpalnim kanalima, pa je iz takvih tegoba rođena ideja o električnom vibratoru koji bi zamijenio izravno ručno djelovanje, dakako, opet bez ikakvih seksualnih primisli.
Deplasirani prigovori
Iz današnje perspektive činjenica da medicina, silno opterećena patrijarhalnim utegom, pored zdravih očiju nije mogla vidjeti ono očito, djeluje komično, pa nije čudno da je tema obrađena u žanru komedije. Pritom je prigovor feminističke kritike kako opresija nad ženskim tijelom nije komična posve deplasiran, i iz načelnih razloga (jer sve može biti tema humornog pogleda), i zbog prakse koja je već polučila komedije o holokaustu u užem (“Život je lijep”) i širem, životinjskom smislu (“Praščić Babe” 1 i 2). Drugi, pak, feministički prigovor o svođenju ženskih problema na seksualne frustracije ignorira činjenicu da film motivom seksualnog nezadovoljenja isključivo zahvaća pripadnice buržujskog sloja, odnosno da je ironija klasno plasirana. Rodno, seksualno i socijalno emancipirana protagonistica Charlotte ne samo da je izvan njezina dosega, nego štoviše, ironiju sama primjenjuje na medicinu, liječnike i njihove pacijentice, svjesna patrijarhalno-klasne logike te sprege.
“Histerija – tajna ženskog orgazma” dinamičan je i zabavan filmić koji doduše pati od nekih scenarističkih slabosti (stanovite nelogičnosti u karakterizaciji doktora Granvillea, banalizacija iznimno zanimljivo uvedenog lika Charlotteine mlađe sestre Emily u izvedbi preslatke Felicity Jones), no sjajan dizajn, odličan ritam i raspoloženi glumci većinu prigovora uspješno marginaliziraju.