Montrealski odgovor liberalima

U najvećem gradu kanadske provincije Quebec i drugom najvećem gradu u Kanadi Montrealu, s početkom nove akademske godine nastavili su se studentski prosvjedi pokrenuti u veljači ove godine. Prosvjedi su usmjereni protiv politike koja dovodi do sve većeg zaduživanja studenata, no artikulirani su u obliku zahtjeva za sprečavanje rasta školarina, koje bi udvostručile visinu studentskog duga u Quebecu. Neposredni okidač novom valu prosvjeda nije bio samo početak nove akademske godine nego i kvibeški opći izbori, na kojima je dosadašnji premijer te pokrajine i predsjednik Liberalne stranke Quebeca Jean Charest ponovno bio u utrci za premijersku stolicu. Upravo je njegova stranka najavljivala povećanje školarina za 75 posto u narednih pet godina. Pobjedu na izborima, održanim 4. rujna, na kraju je odnijela Kvibeška stranka (Parti Quebecois) pod vodstvom Pauline Marois, koja se zalaže za odcjepljenje frankofonog Quebeca od ostatka Kanade.

Jesenski studentski prosvjedi nešto su manji od proljetnih, no i dalje u prosjeku broje od 100.000 do 150.000 prosvjednika.

Prosječni dug 27.000 dolara

Studenti koji ne sudjeluju u prosvjedima podigli su kolektivnu tužbu protiv 25 sveučilišta, veleučilišta i države. Državu i sveučilišta tuže za naknadu zbog štrajkom izmakle financijske koristi, koju izračunavaju u dodatnom vremenu koje će provesti na burzi, neisplaćenim plaćama, gubitku ljetnih poslova, dodatnim školarinama koje će morati platiti zbog kašnjenja s obvezama na fakultetu, izgubljenom radnom iskustvu i sličnom. Lako bi se moglo dogoditi da se slučaj vodi oko pitanja proteže li se pravo na štrajk i na studente. Sustav naplata školarina pokazuje se kao izvrsna pacifikacijska metoda za opresiju nad studentima, ne samo socijalnu i ekonomsku nego i političku, dovodeći tako u pitanje donedavno konsenzualnu funkciju obrazovnog sustava da razvija kritičko mišljenje i potiče učenike i studente na samostalno razmišljanje o društvenim, političkim i ekonomskim procesima.

Da je sustav naplate školarina ujedno i pacifikacijska metoda govori i podatak da studenti u Quebecu plaćaju gotovo dvostruko manju školarinu od svojih kolega u ostatku Kanade, odnosno u prosjeku 2.500 dolara, dok studenti u ostalim provincijama plaćaju prosječno 5.000 dolara. Quebec je također provincija s drugim najvećim BDP-om, a kanadska ekonomija deseta je najveća ekonomija na svijetu. Paralelno s tim, visina studentskog duga u Kanadi jedna je od najvećih na svijetu (uz SAD i Veliku Britaniju). Studentski dug pogađa ne samo aktualne studente nego i visokoobrazovane osobe koje su iz obrazovnog sustava izašle s diplomom. Kanadska Federacija studenata objavila je podatke prema kojima prosječni dug diplomiranog sveučilišnog studenta ili studentice iznosi 27.000 dolara. Studentski dug u Quebecu dvostruko je manji od duga u ostalim provincijama i prosječno iznosi 15.000 dolara. Ukupno je zaduženo više od 60 posto kanadskih studenata. Ukupan studentski dug u Kanadi iznosi više od 20 milijardi dolara, a zaduženo je preko dva milijuna građana. Stoga svako povećanje školarina znači dodatno zaduživanje i veće dužničko opterećenje građana. Korisna je i informacija da otprilike 70 posto poslova u Kanadi zahtijeva neku vrstu diplome.

Prvoborci protiv GATS-a

Kanadska sveučilišta mogla bi tako ponovno postati ogledni primjeri situacija koje će se uskoro početi događati i u ostalim dijelovima svijeta zahvaćenima komercijalizacijom obrazovanja i borbama protiv nje. Studenti diljem svijeta, od Quebeca, preko Velike Britanije, pa i Slovenije, Hrvatske i Srbije, do Čilea, postali su simbolom otpora neoliberalnom i korporativnom sustavu. Ukoliko se dovede u pitanje legitimnost studentskog prava na štrajk, represivni zakoni poput kanadskog Zakona 78 i policija na sveučilištima mogli bi postati svakodnevica i europskih sveučilišta.

Prije nešto više od deset godina, kanadska sveučilišta i obrazovne agencije postali su prvoborci protiv potpisivanja Općeg sporazuma o trgovini uslugama u području obrazovanja. Protiv zloglasnog GATS-a, koji je omogućio pravnu podlogu uvođenju brojnih komercijalizacijskih i komodifikacijskih praksi u obrazovne sustave diljem svijeta, tada su među prvima ustali kanadski sveučilišni profesori, potpisavši Zajedničku deklaraciju o visokom obrazovanju i Općem sporazumu o trgovini uslugama. Deklaracija potpisana 2003. definira visoko obrazovanje kao javno dobro, koje za cilj ima zaštitu javnih interesa, te se eksplicitno protivi komodifikaciji obrazovanja. Pritom se argumentacijski poziva na brojne deklaracije UNESCO-a, čije su potpisnice zemlje članice Svjetske trgovinske organizacije (WTO) koja je osmislila, provodi i utužuje GATS. Deklaracija se također zalagala za zadržavanje donošenja obrazovne politike na razini država i protivila se deregulaciji. Zanimljivo je da je Deklaracija i u Europi i u Kanadi spriječila potpuno otvaranje visokog obrazovanja slobodnom toku kapitala, koje je u sektoru obrazovanja prepoznala kao štetno, te je također zaustavila potpuno podvrgavanje obrazovnog sustava zahtjevima tržišta, stavljajući naglasak na kvalitetu, jednakost i specifičnost pojedinih obrazovnih sustava.

A kriterij uspješnosti?

Istovremeno, potpisnici Deklaracije nisu prepoznali djelovanje tržišta i komodifikacije obrazovanja u brojnim drugim odlukama za koje se eksplicitno zalažu i koje provode, poput standardiziranih mjerenja i testova, sve viših školarina i sve većeg dužničkog pritiska na studente i njihove obitelji. U konačnici, možda je najveći propust neprepoznavanje kriterija uspješnosti na kojem gotovo sve obrazovne agencije i institucije baziraju argumentaciju i samopromociju kao socioekonomsku kategoriju. Statistika može biti okrutna, a u slučaju obrazovanja ona kaže da zemlje koje kvalitetu i uspješnost definiraju kao socioekonomsku kategoriju nemaju problema sa studentskim dugom i imaju najbolje rezultate sukladne “ishodima učenja”.

Eventualni uspjeh kvibeških prosvjeda u konačnici će za veliku većinu sadašnjih i budućih studenata imati pozitivan ishod u vidu nižega studentskog duga, a možda na bunt potakne i studente u ostalim provincijama. Prema rezultatima jedne ankete, više od 60 posto studenata ostalih kanadskih provincija izjavilo je da bi aktivno sudjelovalo u prosvjedima. S druge strane, ne uspiju li prosvjedi, znatno će se povećati kreditno opterećenje studenata i delegitimizirati studentsko pravo na štrajk.