Josipović je izigrao naše povjerenje

Već se godinama zalažete za povratak izbjeglih Srba i ostvarivanje prava koja su im uskraćena. Kako iz te perspektive gledate na sukob predsjednika Ive Josipovića s izabranim predstavnicima Srba u Hrvatskoj?

Ta je polemika došla neočekivano, kao grom iz vedra neba. Izbjegli i prognani Srbi iz Hrvatske dali su punu podršku izboru Ive Josipovića za hrvatskog predsjednika i izrazili svoje zadovoljstvo odlaskom HDZ-a sa političke scene. Iako ni SDP za vrijeme Ivice Račana nije pokazao interes da se uhvati ukoštac sa brojnim problemima koji muče izbjegličku populaciju, posebno u sferi povratka, očekivali smo da će dolaskom Josipovića biti otklonjene brojne barijere, prije svega oduzeta stanarska prava i Program stambenog zbrinjavanja, koji je donijela baš Račanova vlada. Na ovaj način oduzeto je više od 30.000 stanova i spriječen povratak u urbane sredine oko 120.000 Srba. Ako se ovome doda činjenica da nije do kraja provedena ni obnova oštećenih i porušenih kuća, onda je jasno da nisu stvorene pretpostavke za povratak. Prije izbora za predsjednika, Josipović je donekle pokazivao razumijevanje za naše probleme i to nas je motivisalo da mu pružimo podršku. Može se reći da je ovim sukobom Josipović izigrao naše povjerenje jer se pokazao nezahvalan prema čovjeku koji je više od njega učinio oko prijema Hrvatske u članstvo EU-a zatvarajući neka pregovaračka poglavlja, iako negdje i nisu ispoštovani interesi Srba.

Suštinsko je pitanje što je Josipovića motivisalo za ovakvo reagovanje. Mislim da je očekivao da Pupovac prisustvuje obilježavanju godišnjice “Oluje” u Kninu i tako pokaže da je to bila oslobodilačka i humana akcija kako bi Haški tribunal konačno izmijenio datu kvalifikaciju da se radi o udruženom zločinačkom poduhvatu koji je doveo do etničkog čišćenja Srba sa područja bivše Krajine. Za ovakvu rabotu pronašao je predsjednika SDF-a Veljka Džakulu kojemu je sigurno preči lični interes od interesa naroda koji bi trebao predstavljati. Ovaj Josipovićev poziv i Džakulin postupak sigurno su, što se medija tiče, doveli u drugi plan izbjegličku problematiku, kojoj se ni inače ne posvećuje adekvatna pažnja.

Podjele među izbjeglicama

Da li se slažete s izjavom predsjednika “Veritasa” Save Štrpca da su Josipovićeve izjave o Pupovcu napad na Srbe?

Očekivalo se da će Josipović kao deklarisani antifašista pokazati više senzibiliteta za Srbe koji su dali velik doprinos za vrijeme Drugog svjetskog rata, na osnovu čega im je bila zajamčena puna ravnopravnost i jednakost kao i Hrvatima. Možda je i Josipović, baš kao i Džakula, sa ovim napadom pokazao svoje pravo lice. Nije slučajno da je on bio jedan od autora tužbe protiv Srbije za genocid i to upravo u vrijeme NATO-agresije na Srbiju. Teško je objasniti i to da Josipović kao vrstan pravnik negira demokratski izabrane predstavnike i protežira neke koji pružajući “određene usluge” pokušavaju da dobiju ono što im ne pripada. Možda je Josipović i u pravu kada kaže da Pupovac “nije učinio za Srbe što se od njega očekivalo”, ali je suštinsko pitanje što čini Josipović kao predsjednik države za narod koji je izgubio svoja konstitutivna prava i sada predstavlja nacionalnu manjinu. Ovaj napad na Pupovca mogao bi se okarakterisati i kao napad na manjinska prava Srba, koja na taj način nije ugrožavala ni prethodna vlada na čelu sa HDZ-om.

Kako komentirate to što je pojavljivanje Veljka Džakule u Kninu izazvalo nepodijeljene osude i Asocijacije i Koalicije izbjegličkih udruženja, čiji su predstavnici tih dana bili na pomenima i parastosima za žrtve “Oluje”?

U izbjegličkom korpusu podjele su prisutne već duže vremena, od čega štetu može imati samo izbjeglička populacija. Podjele su se produbile nastojanjem nekih udruženja, okupljenih u Koaliciju izbjegličkih udruženja, da se direktno bave politikom. Članice okupljene u Asocijaciji suprotstavile su se takvim stavovima, jer prema našem statutu udruženja djeluju kao nevladine i nestranačke organizacije, a aktivno bavljenje politikom zabranjuje i konvencija UN-a. Ovo nekima nije smetalo da se zloupotrijebi peticija izbjegličkih udruženja koja je prvenstveno bila namijenjena zemljama EU-a da od Hrvatske, prije nego što postane punopravna članica, zatraže da se vrate sva prava koja su Srbi izgubili u Hrvatskoj, a koja bi trebali imati shodno Bečkom sporazumu o sukcesiji iz 2001. Nažalost, ova je peticija poslužila za koalicioni sporazum između Koalicije izbjegličkih udruženja i Srpske napredne stranke, što je rezultiralo poslaničkim mjestom u Narodnoj skupštini Srbije za predsjednika Koalicije Miodraga Lintu. Iako je i Koalicija osudila odlazak Veljka Džakule u Knin i preko Linte izjavila da ne želi da se miješa u sukob između Josipovića i Pupovca, iz njihovih saopštenja bilo je jasno na čijoj su strani. Prema njima, Pupovac je odgovoran za sve ono što se desilo Srbima u Hrvatskoj i to ne samo poslije “Oluje”, nego od njihovog dolaska na te prostore. Iz ovog se jasno vidi da, bez obzira na kritiku, ostaje na snazi potpisan sporazum između Koalicije izbjegličkih udruženja i koalicije Srpska sloga u Hrvatskoj u kojoj je jedan od najaktivnijih članova Veljko Džakula. Zato smo osudu od strane Koalicije izbjegličkih udruženja oko Džakulinog odlaska u Knin primili sa rezervom, jer nije došlo do prekida potpisanog koalicionog sporazuma.

A kako komentirate to što su žrtve masakra na žirovačkoj cesti postale žrtve političkih prepucavanja? Naime, Miodrag Linta i veteranska udruženja najavili su za 8. avgust veliku komemoraciju u Žirovcu, i to mimo organa Općine Dvor i tamošnjih predstavnika Srba. U Žirovcu se na kraju nije pojavio nitko.

Ovdje je svaki komentar zaista suvišan, ali kada se zna tko je trebao položiti vijenac, onda se ne treba čuditi. Čini se da je važnije da je javnost o tome unaprijed obaviještena nego da li će vijenci biti položeni. Uglavnom su svi pisani i elektronski mediji prenijeli ovu inicijativu, ali su zato malobrojni saopštili da do te komemoracije nije došlo. Najaviti komemoraciju bez prethodnog dogovora sa onima koji bi o tome trebali da donesu odluku i koji oko toga imaju višegodišnje iskustvo, jer se žrtve “Oluje” u Dvoru obilježavaju od 2002. godine, najbolje govori o ozbiljnosti organizatora i njegovim namjerama. Ostaje gorak ukus da je vijest otišla u eter i stigla do javnosti, pa se čini da je tako i sam cilj postignut. Ovakvo ponašanje sigurno zaslužuje osudu, jer je za organizaciju komemoracije neophodan dogovor najprije sa institucijama vlasti na terenu, a zatim i sa legitimnim predstavnicima Srba u Hrvatskoj.

Hoće li Asocijacija nastaviti komemorirati srpske žrtve iz ratova 1940-ih i 1990-ih?

Asocijacija će i dalje, u dogovoru sa svima onima koji su dobronamjerni i koji zaista istinski osjećaju svu dubinu tragedije koja je zadesila Srbe u Hrvatskoj i za vrijeme Drugog svjetskog rata, kao i za posljednjeg građanskog rata, nastaviti sa komemoracijama kako se žrtve ne bi nikada zaboravile. U okviru naše Asocijacije djeluje i Udruženje porodica nestalih “Suza” koje organizuje parastose u dane kada su se desila veća stradanja Srba na pojedinim mjestima za vrijeme proteklog rata, od Miljevačkog platoa preko Maslenice i Medačkog džepa do “Bljeska” i “Oluje”. Ovi se komemorativni skupovi uglavnom organizuju u crkvi Svetog Marka u Beogradu. Asocijacija svake godine organizuje i crkveno-narodni krajiški sabor “Krušedolska zvona” kod manastira Krušedola na Fruškoj gori, a povod je progon Srba iz zapadne Slavonije u akciji “Bljesak”.

Teško je prihvatiti činjenicu da Hrvatska još uvijek veliča i slavi “Oluju” dok u isto vrijeme njeni građani srpske nacionalnosti pale svijeće i oplakuju više od 2.000 poginulih i nestalih u toj zločinačkoj akciji. Ako Hrvatska želi da postane članica EU-a u punom smislu te riječi, onda mora i da poštuje standarde koji vrijede u svim civilizovanim zemljama svijeta. Asocijacija zajedno sa SNV-om iz Zagreba i Udruženjem “Jadovno” iz Banjaluke organizuje i komemoraciju na stratištu Jadovno u Lici, a u dogovoru sa Odborom za Jasenovac, koji djeluje pri Patrijaršiji u Beogradu, organizovaće odlazak na komemoraciju u Jasenovac.

Hoćete li doći u Varivode, Gošiće i Golubić, mjesta pogibije srpskih civila nakon “Oluje”?

U dogovoru sa SNV-om i drugim organizatorima, predstavnici naše Asocijacije doći će na sva ona mjesta gdje se bude održavala komemoracija, jer to je najmanje što možemo učiniti.

Legitimni predstavnici Srba

Kako iz aspekta sjećanja na ratne žrtve komentirate Džakulinu izjavu da mu je “mitova, prekopavanja kostiju i parastosa preko glave”?

Što se tiče izjave Veljka Džakule, mislim da je sramna i da zaslužuje svaku osudu. Kada ovako govori o mrtvima, kakvu podršku može očekivati od živih, a pogotovo onih koji su izgubili svoje najmilije? Umjesto da se zalaže da se sazna istina o svim zločinima i da počinioci takvih nedjela s bilo koje strane budu sankcionisani, on želi da sve to prepusti zaboravu.

Očekujete li da će nova vlast u Srbiji nastaviti rješavati položaj izbjeglih Srba i da će nastaviti s onim aktivnostima koje su dogovorene na Sarajevskoj konferenciji?

Bilo bi dobro kada bi nova vlast učinila i više od prethodne. Ostali su neriješeni mnogi problemi koji su navedeni u peticiji izbjegličkih udruženja. Budući da je oko peticije postignut dogovor između Koalicije izbjegličkih udruženja i SNS-a koji je sada u vlasti, ne bi trebalo biti problema oko realizacije tih zahtjeva. Ukoliko do toga ne dođe, moći će se govoriti o manipulaciji u predizborne svrhe i sigurno će oni koji su u tome učestvovali morati snositi određene konsekvence. Naša Asocijacija će i dalje nastaviti da konstruktivno sarađuje sa državnim institucijama koje se bave ovom problematikom, kao što smo radili i do sada, a posebno sa Komesarijatom za izbjeglice Republike Srbije. Očekivanja od Sarajevske konferencije su velika, kao i od sredstava koja su tamo obećana, ali realizacija još nije na pomolu. Iako je Sarajevska konferencija uvažila naše potrebe, izostala su naša prava koja smo donošenjem više diskriminatornih zakona izgubili u Hrvatskoj. Asocijacija će nastaviti da sarađuje sa SDSS-om i SNV-om u Hrvatskoj kao jedinim legitimnim institucijama Srba, kao i zastupnicima sa liste SDSS-a u Saboru, kako bismo ubrzali rješavanje onih pitanja koja su od suštinskog značaja za povratak ili poštovanje oduzetih prava. Ukoliko se bitno ne unaprijedi položaj Srba u Hrvatskoj, teško je govoriti i o pomirenju i boljim odnosima između Srbije i Hrvatske, što je za nas od posebnog interesa.

Koji su prioriteti u ostvarivanju prava Srba u Hrvatskoj?

Prioritet je da se ispoštuje Bečki sporazum o sukcesiji, prema kome bi trebala da budu vraćena imovinska i druga prava na stanje od 31. decembra 1990. Iako je Hrvatska ovaj sporazum ratifikovala 2004. u Saboru, do sada nisu donesena odgovarajuća podzakonska akta, što u praksi onemogućuje njegovo sprovođenje. To znači da bi trebalo vratiti oduzeta stanarska prava, jer se pokazalo da Program stambenog zbrinjavanja ne može biti supstitucija za oduzeta stanarska prava. Ovdje je važno spomenuti da je ovaj štetni program zaživio zahvaljujući upravo aktivnoj ulozi Veljka Džakule u Zagrebu i Miodraga Linte koji je na čelu SDF-a u Beogradu. Bilo bi humano da se penzionerima isplate penzije koje nisu primali za vrijeme rata, kao i da se vrati dinarska i devizna štednja. A posebno je bolno pitanje sudbina nestalih i porodica koje godinama čekaju da dođu do posmrtnih ostataka kako bi mogle sahraniti svoje najmilije. Uostalom, u periodu monitoringa do sredine sljedeće godine, kada se očekuje ulazak Hrvatske u EU, bilo bi normalno očekivati da se ovi problemi riješe. Ukoliko se ne ponište rezultati etničkog čišćenja, ostaće činjenica da se zločin isplati, što neće doprinijeti normalizaciji odnosa i miru u regionu.

S obzirom na to da u redovima Asocijacije nema poslanika vladajuće koalicije, očekujete li da će njen položaj biti pogoršan?

Asocijacija djeluje prema svom statutu kao nevladina i nestranačka organizacija i zato se ne može očekivati da ima svoje poslanike u Narodnoj skupštini Srbije. Na izbjegličkoj problematici ne bi smjelo biti podjela, morao bi postojati konsenzus svih političkih stranaka. Bez ovakvog pristupa teško je očekivati rješenje brojnih problema. Asocijacija, koja okuplja više od 30 izbjegličkih, zavičajnih i drugih udruženja, uvijek će u interesu izbjegličke populacije sarađivati sa institucijama države, a posebno sa onima koje se bave ovom problematikom. Očekujemo da ćemo u rješavanju navedenih problema imati punu podršku i nove vlasti u Srbiji.