Intrigator

Katran & perje

Gušenje, pritisak, klasična cenzura

Pulsirajući Bilić

Da se na HRT-u događaju promjere mastodontskih razmjera bilo je vidljivo ovog ponedjeljka, kada je u novoj emisiji “Tema dana” sasvim spontano nastupio predsjednik Ivo Josipović. Predsjednik ni po čemu nije bio sudionik niti jedne teme toga dana, osim po tome što se naručio da bi odgovorio Miloradu Pupovcu koji je dan ranije nastupio u “Nedjeljom u 2”, pa je urednik novog showa okarakterizirao “prigodnim” da se baš on pojavi u premijeri novog formata. Ovako radikalne promjene najviše su razljutile legendu katedrale duha Branimira Bilića, čija je urnebesna emisija “Puls Hrvatske” – ukinuta. Tim povodom skrušeno je progovorio o vlastitom djelu.

“Ukidanje ‘Pulsa Hrvatske’ kao jednog od najrelevantnijih i najkritičkijih javnih sadržaja na HTV-u i u hrvatskom medijskom prostoru – znak je klasične cenzure, pritiska na profesionalno novinarstvo, gušenja medijskih sloboda i medijske politike straha na HTV-u”, ocijenio je skromno Bilić vlastitu emisiju te za njezino gašenje optužio “plaćenike medijskog i kriminalnog podzemlja u RH i reketarske PR agencije, uključujući i PR volonterke Vlade RH”.

Da se u Bilićevoj emisiji doista znalo lupetati svašta posve je izvjesno, kao i to da se u tom baljezganju našla poneka istina koju je trenutno teško izreći u tzv. hrvatskoj javnosti. Ukoliko svake druge večeri u “Temi dana” bude gledalo posve spontana gostovanja predsjednika i njegove svite, napaćeno gledateljstvo pustit će suzu čak i za Branimirom Bilićem, poznatim po tome što mu je Vedrana Rudan jednom prilikom u programu izrazila nezadovoljstvo jer je stalno “nadrkan i napaljen”.

Između nadrkanog urednika i napaljenih političara mogućnosti izbora su doista fantastične i svjedoče o nevjerojatnim blagodatima demokracije u kojoj obitavamo.

Petar Glodić

Čudni su bili putovi pravosudni u slučaju bivšeg kolportera Andrije Mesića

Ovršen bez znanja o postupku

Postupak započet 1998. zbog navodnog duga od 76.000 kuna zaključuje se iste godine na Mesićevu štetu a da on, kako tvrdi, za to doznaje tek 2004., kada mu na vrata dolaze ovršitelji

Kako izgleda kada vam na vrata stana pokuca sudski ovršitelj a vi pojma nemate o čemu se radi i kome ste dužni, zna najbolje Andrija Mesić iz Zagreba. Njemu su 2004. godine došli ovršitelji s namjerom da mu zaplijene pokretnine u vrijednosti od 196.201 kune.

Bez prethodno dobivene potvrde o ovrsi, neprijatno iznenađena obitelj Mesić ovršiteljima nije dopustila upad u stan. No tada se sudsko klupko staro šesto godina počelo odmotavati. Mesić kaže da je tek tada saznao da je još 1998. godine tvrtka za distribuciju tiska za koju je radio protiv njega pokrenula ovršni postupak na Trgovačkom sudu radi prisilnog ostvarivanja navodnog novčanog dugovanja u iznosu od 76.189 kuna.

Borba za preživljavanje natjerala je Mesića da 1990-ih kod te zagrebačke distributerske tvrtke radi kao kolporter, a tvrdi da se sav posao odvijao na ulici, bez potpisanog ugovora ili barem potvrde o preuzetim novinama. Postupak započet 1998. zbog Mesićeva navodnog duga tvrtki zaključuje se iste godine na njegovu štetu, a da Mesić, kako tvrdi, nije prisustvovao nijednom ročištu. Trgovački sud poslao je i rješenje o ovršnom postupku, no Mesić kaže da ga nije zaprimio i da potpis na povratnici nije njegov. I ne samo taj potpis.

On 2004. također saznaje kako se u postupku vodi da se 1998. bezuspješno žalio na rješenje i da je već 2001. bio jedan pokušaj pljenidbe pokretnina. Kada je postao svjestan u kakvoj se situaciji nalazi, već je bilo kasno da obara rješenje iz 1998.

Nakon neuspjele pljenidbe iz 2004. godine, opunomoćenik tvrtke podnio je prijedlog za ponovni popis nekretnina, ali taj je prijedlog greškom uvezan u drugi predmet istih stranaka, u kojem je već 2003. bilo doneseno rješenje o ovrsi na Mesićevoj imovini. Stoga je ovršni sudac, ne znajući za novi prijedlog o pljenidbi, donio rješenje o obustavi postupka, pa se tvrtka žalila tvrdeći da je zagubljeni prijedlog poslala u roku.

Slijede godine tišine i Mesići su već smatrali da je agonija gotova. Međutim, nakon šest godina, sudac 2011. zakazuje prvu raspravu i usvaja prijedlog odvjetnika tvrtke da se nastavi ovršni postupak nad pokretninama i započne ovrha mirovine. Rješenje o ovrsi mirovine stajalo je osam godina skupljajući kamate koje su sada veće od glavnice.

Iako je ovaj predmet na kraju stigao i do Visokog trgovačkog suda, eventualno pozitivno rješenje Mesiću je mala utjeha, jer mu se od travnja ove godine uzima polovina mirovine. Tvrdi da čak ni ovaj put nije dobio rješenje o ovrsi.

– Bez ijednog rješenja u rukama i dokaza da sam dužan stigao sam u pakao hrvatskog prava i sustava. Kao mali čovjek nemoćan sam u toj borbi. Ne vjeruju mi da nisam primio i potpisao sve te povratnice rješenja koja su mi navodno stizala na adresu. Zašto bih to prešućivao, pravio se godinama lud i stavljao sebi omču oko vrata? Pitam se zašto sud nije pristao da se potpisi grafološki vještače – kaže ovaj bivši kolporter.

Paulina Arbutina

Predsjednikov prijatelj u intervjuu “Aktualu” nudi da će svojim kineskim vezama spasiti Hrvatsku

Investicijska ofenziva Marka Ce-tunga

“Ja poznajem Yu Longa, dirigenta kineskog simfonijskog orkestra koji je prijatelj s Hu Jintaom, predsjednikom Kine, kao što sam ja prijatelj s Josipovićem”, pojasnio je Marko Vojković kako se u njegovom svijetu posluje

Dok je trajala trotjedna kampanja predsjednika Ive Josipovića protiv “Novosti” i njihovog izdavača, predsjednikov prijatelj Marko Vojković mudro se držao po strani, iako je kao čovjek kojem je Josipović svojevremeno dodijelio unosne poslove sa ZAMP-om trebao biti u središtu priče.

Predsjednikov napad trebao je priču o ZAMP-u natkriliti otvaranjem suvišnog političkog obračuna, pa je Vojković planski trebao šutjeti i ne privlačiti pozornost na sebe. No nakon što je Josipović u ponedjeljak dao naslutiti da se njegova kampanja iscrpila, osvanuo je već sutradan Vojković s ekskluzivnim intervjuom u tjedniku “Aktual”.

Ni tu on nije previše pričao o aferi ZAMP, već je glavnina razgovora bila posvećena njegovim razgranatim kontaktima u Kini, pomoću kojih lako dopire do vrha vlasti. Doznali smo da je u posljednjih desetak godina u Kini boravio više od 40 puta i svoje kontakte, a među njima je bilo i “recimo, vlasnika kompanija koje godišnje okrenu 70 milijardi dolara”, uvijek nastojao zainteresirati za ulaganje u Hrvatsku. Kaže da u tome nema nikakav osobni interes, “osim što bi htio da ovoj državi bude bolje”. Pojasnio je da za Kineze treba osmisliti jedan veliki paket projekata u koji će oni uložiti, za što hrvatske vlasti dosad nisu imale volje, i dodao da su mu Kinezi rekli da samo dovede 20 naših predstavnika na jedan forum te da će oni odmah odrediti tvrtke i banke koje će dati novac. “I riješen problem.”

Iako hrvatske vlasti ranije nisu iskoristile njegove kontakte, već u listopadu on nudi novu priliku jer će biti na večeri s kćeri nekadašnjeg kineskog vođe Denga Xiaopinga. Inače ide u sklopu jednog hrvatsko-kineskog projekta koji nema nikakve veze s državom, “iako Josipović zna neke detalje”. Potom će dovesti Kineze u Hrvatsku, pa bi volio uoči puta u Kinu razgovarati s nekim iz naše vlasti. “Dakle, ja mogu sa sobom povesti nekog ministra da napravi dogovor oko nečega što državi treba”, ponudio se Vojković, pojasnivši da na taj način funkcionira sklapanje poslova u Kini.

Dok novinari, koje on naziva bolesnicima, propituju njihovu poslovnu suradnju, Vojković je intervjuom poručio kako je veza između njega i Josipovića zapravo ključna za sudbinu zemlje, jer bi kineske investicije mogle spasiti Hrvatsku. Snagu svojih veza ilustrirao je i time što je prilikom Josipovićevog posjeta Šangaju sredio da ga primi kineski potpredsjednik.

“Do susreta nije došlo slučajno niti zahvaljujući zamolbi našeg Ministarstva vanjskih poslova. Ja poznajem Yu Longa, dirigenta kineskog simfonijskog orkestra koji je prijatelj s Hu Jintaom, predsjednikom Kine, kao što sam ja prijatelj s Josipovićem”, pojasnio je Vojković.

“Koji je prijatelj s Hu Jintaom, predsjednikom Kine, kao što sam ja prijatelj s Josipovićem”, valja pustiti njegovu izjavu još jednom, jer nas, eto, uči kako se u njegovom svijetu posluje: ja sredim predsjednika tebi, ti središ predsjednika meni, kakvi dopisi preko ministarstava, kakve službene zamolbe.

Nikola Bajto

Koprivnička udruga branitelja traži da škola ne počinje zdravstvenim nego domovinskim satom

Umjesto stomatologije još malo ideologije

Koprivnička Udruga branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata Podravke (UBIUDR) u pauzama između napada na Srbe pozabavila se i uredovanjem u nastavnim programima. Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta predložila je da “prvi školski sat u školama počinje podsjećanjem na stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, odnosno na Domovinski rat”.

“Ove godine djeca do četvrtog razreda osnovne škole prve će školske satove potpuno posvetiti zdravstvenom – građanskom odgoju. Znači, učit će i o pranju zuba! Nemamo ništa protiv da se i o tome uči u školi, ali već sada ispada da će ovaj predmet po satovima umnogome nadmašiti njihovo učenje o stvaranju hrvatske domovine, odnosno o suvremenoj hrvatskoj povijesti, što je za svaku osudu”, ističe UBIUDR.

Uvođenje rečenih predmeta ministar Željko Jovanović opravdao je činjenicom da su hrvatski učenici od 11 do 15 godina po debljini na sedmom mjestu u svijetu, da sve više djece svakodnevno puši i pije, da svako peto dijete nikad ne pere zube, da 66 posto djece ne jede voće i povrće te da su u porastu debljina i šećerna bolest sa svim tragičnim posljedicama. Ako tome dodamo porast seksualnog zlostavljanja djece, spolnih bolesti i infekcija te pojavu već zaboravljenih nametnika, uvođenje zdravstvenog odgoja postaje nužda kako bi se spriječile bolesti, loša stanja, pa i karijes od kojeg nije pošteđen nitko iz učeničke populacije.

Iako se neki oko ovih ministrovih mjera spore, jasno je da uz već određen broj sati u nastavnim programima i uz sve moguće knjige, časopise i emisije o ratu nije baš nužno da tim temama počinje školska godina, što UBIUDR predlaže umjesto pranja zuba.

Nenad Jovanović

Kratko & jasno

Dušan Lopušina, Inicijativa mladih za ljudska prava

Vukovaru treba dijalog

Koja je osnovna poruka druženja mladih aktivista Hrvatske i Srbije prošle sedmice u Vukovaru kada su radili na obnovi dvorišta Evropskog doma i u centru grada održali zajednički čas istorije?

– Sav teret nedavne prošlosti i nedostatka dijaloga u Vukovaru najviše snose mladi koji su u Vukovaru odvojeni od vrtića, a ovde su mladi ljudi iz Vukovara, iz Hrvatske i Srbije, zajedno učestvovali na času na kom se pričalo o istoriji i nedavnoj prošlosti u Vukovaru. Najvažnije su poruke o saradnji mladih i o dijalogu o prošlosti. Dijaloga u regionu generalno nedostaje, jer čim se pomenu reči kao što su “genocid” ili “Srebrenica”, ljudi odmah reaguju, naprave gard i ne ulaze u dijalog. Tako je i u Vukovaru, pa je važno da se tamo otvoreno priča o prošlosti, pogotovo što mladi u Srbiji ne znaju i nemaju odakle da saznaju šta se u tom gradu dešavalo 1991.

Smatrate li da bi se takvi zajednički časovi istorije trebali organizovati i u nekim drugim mestima?

– To bi itekako imalo smisla, pogotovo što mladi ne znaju šta se dešavalo u ratovima 1990-ih. Akcija u Vukovaru nastala je kao ideja u okviru projekta kulture sećanja, u kome učestvuje i Inicijativa. Nadam se da ćemo u budućnosti iskoristiti priliku da organizujemo nešto u drugim gradovima.

Kako ste zadovoljni podrškom vlasti, stranaka, medija i javnosti te kasnijim reagovanjima?

– Akcija je imala podršku gradskih vlasti i stanovnika. Došla je zamenica gradonačelnika Danijela Stanković koja nas je podržala, kao i generalni konzul Srbije u Vukovaru Živorad Simić. Akcija je dobro popraćena u medijima obe zemlje. Ipak, koliko znam, niko od lokalnih političara nije došao u ime svoje stranke. Reakcije na licu mesta bile su pozitivne, ali je na portalima bilo raznih komentara, pa i nekih negativnih u smislu ismevanja akcije kao novog bratstva i jedinstva ili iz ugla raznih stereotipa.

Nenad Jovanović