Spaladiumu palac dolje

Na državnom zemljištu u splitskoj Lori upisane su hipoteke od 54 milijuna eura, koje bi prema ugovoru o financiranju gradnje Spaladium arene, sklopljenom između dviju austrijskih banaka i konzorcija Sportski grad TPN, Grad Split najvećim dijelom morao nastaviti otplaćivati čak i u slučaju da ta tvrtka, koju su osnovali Konstruktor inženjering, Institut IGH i Dalekovod, zapadne u poslovne teškoće.

Gradnju Spaladium arene 2008. godine financirale su sa 46 milijuna eura Bank Austria Creditanstalt i Erste Bank der Österreichischen Sparkassen, osiguravši se nizom mehanizama koji im omogućuju ne samo da nastave potraživati mjesečne rate od Grada Splita, nego i da u slučaju potrebe u potpunosti preuzmu tvrtku Sportski grad, zajedno s cijelom njenom imovinom i potraživanjima. Ugovor o gradnji arene nikada nije objavljen, a splitske gradske vlasti, pravdajući se njegovom kompleksnošću, medijima uporno ne žele rastumačiti njegove odredbe ni danas, kao da im odgovara situacija u kojoj javnost zbog nedostatka ključnih informacija nije u mogućnosti zauzeti stav o tome na koji bi način sadašnju krizu odnosa između javnog i privatnog partnera trebalo razriješiti.

Zatajene odredbe ugovora

Javnosti je potpuno nepoznat i položaj banaka u tom odnosu, no “Novosti” su iz financijske dokumentacije tvrtke Sportski grad doznale neke činjenice o poslovanju arene, kao i o mehanizmima kojima su banke osigurale svoje ulaganje. Tu je vidljivo da je konzorcij gradnju arene u početku financirao s devet milijuna eura vlastitih sredstava, a 2008. uzeo spomenuti kredit austrijskih banaka, iz čega proizlazi da je u objekt ukupno uloženo 55 milijuna eura ili oko 412 milijuna kuna.

Dok je ugovor s Gradom Splitom sklopljen na 30 godina, tako da Grad preuzima arenu 2037. godine, otplata austrijskih kredita sklopljena je na 18 godina, s početkom otplate 2010. i završetkom 2028. godine, dakle devet godina prije isteka aranžmana s Gradom. Očigledno, konzorcij je financiranje postavio tako da većinu troškova gradnje servisira u prvih 20-ak godina aranžmana s Gradom, dok bi tek u preostalih desetak godina zatvorio sve svoje obaveze i postepeno došao do dobiti.

Austrijske banke kredit su osigurale bjanko mjenicama i zadužnicama na račune konzorcija, uz zalog bankovnih računa i poslovnih udjela, što znači da su dvije banke u slučaju potrebe naplate potraživanja u mogućnosti u potpunosti preuzeti Sportski grad TPN u svoje vlasništvo. Nadalje, na pravu građenja na zemljištu u Lori, koje je Grad Split ustupio konzorciju na 30 godina, banke su zasnovale spomenutu hipoteku prvog reda, a s konzorcijem je ugovoren i ustup svih potraživanja po tom projektu, uključujući i potraživanja od Grada Splita.

Sportski grad kasnije je podigao osam milijuna eura kredita Zagrebačke banke radi financiranja redovnog poslovanja, s korporativnim jamstvima i zalogom drugog reda na zemljištu, no bez ostalih mehanizama kojima su se osigurale austrijske banke. Iz svih tih mehanizama osiguranja jasno proizlazi da u slučaju stečaja Sportski grad TPN preuzimaju austrijske banke, koje nakon toga nastavljaju potraživanja prema Gradu Splitu, ne samo za kredit dan konzorciju do 2028. godine, nego za cijelu otplatu dvorane do 2037. godine, što poziciju Grada u ovom projektu bitno ne mijenja, odnosno financijski je ne pogoršava niti popravlja.

Grad bi svoju poziciju mogao popraviti kada bi sam preuzeo Sportski grad. U tom se slučaju postavlja pitanje cijene preuzimanja i razrješavanja odnosa s konzorcijem koji je prekršio ugovorne odredbe po kojima je uz arenu već trebao sagraditi i poslovno-garažni kompleks s uredskim tornjem, hotelskim, trgovačkim i drugim komercijalnim sadržajima.

Taj je kompleks po izvornom ugovoru trebao biti završen do kraja 2010, a po izmjenama ugovora koje je konzorciju odobrio bivši HDZ-ov gradonačelnik Ivan Kuret do kraja 2012. godine. Sredstva za 30-godišnju otplatu projekta u početnom iznosu od tri milijuna kuna mjesečno, koja popola osiguravaju Grad Split i Vlada, trebala su stajati na izdvojenom računu sve do završetka komercijalnog dijela projekta, no Kuretovim izmjenama ugovora isplata je krenula odmah po dovršenju arene.

Kerumove kombinacije

Kriza odnosa između Grada Splita i konzorcija nastupila je kada privatni partner gradnju komercijalnog dijela nije završio ni do kraja prošle godine, zbog čega je gradska uprava Željka Keruma početkom ove godine obustavila plaćanje. Kerum je plaćanje svakako mogao obustaviti i ranije, s obzirom na to da gradnja komercijalnog dijela projekta nikada nije ni započela. No u prvom dijelu gradonačelničkog mandata vjerojatno mu nije odgovaralo da naruši odnose jer je tada obavio određene krupne privatne poslove s članicama konzorcija, kao što je zamjena projekata u Zagrebu i Splitu između njegove tvrtke Kerum i Instituta IGH. Zamjena projekata omogućila mu je da u privatno vlasništvo, gdje umjesto Keruma kao investitor figurira njegov nećak Igor Sapunar, dobije zemljište na splitskoj Kili, koje je ranije bilo u vlasništvu IGH-a i Konstruktora. To je zemljište predviđeno za poticanu stanogradnju, pri čemu Kerum kao gradonačelnik ima u svojim rukama sve procedure za povoljno odvijanje projekta, s obzirom na to da Grad Split definira listu kupaca stanova i vrši organizacijske pripreme.

No u međuvremenu je Kerumova vlast dovela gradske financije do ruba, tako da je Grad Split u srpnju bio prisiljen uzeti 30 milijuna kuna kredita od Hipo banke jer ranije preuzete obaveze nije mogao isplaćivati iz redovnih prihoda. Stoga je Kerumovoj gradskoj upravi vjerojatno odgovaralo da zategne odnose s konzorcijem i privremeno obustavi plaćanje tvrtki Sportski grad, pri čemu je na svom računu zadržao i Vladin dio sredstava, koliko god da je bilo jasno da Grad bez raskidanja ugovora svoju financijsku obavezu na koncu ne može izbjeći. Kada je početkom prošle godine obavio svoje privatne poslove s članicama konzorcija, gradonačelnik Kerum paralelno je s njima dogovarao nastavak projekta u Lori, pri čemu bi došlo do bitnih izmjena u odnosu na raniji ugovor. Razgovaralo se o mogućnosti da Grad preuzme 75-postotno vlasništvo u projektu, a da se u komercijalni dio kompleksa, kojem pripada i projektirani stometarski toranj s uredima, presele sve gradske službe i komunalna poduzeća.

Zbog izbijanja krize koja je teško pogodila građevinski sektor, članice konzorcija izgubile su sposobnost da preuzmu kredite potrebne za dovršetak ovog dijela projekta po ranije ugovorenom modelu javno-privatnog partnerstva, a po kojem bi one 30 godina eksploatirale i sagrađene komercijalne sadržaje, nakon čega bi ih preuzeo Grad. Stoga je od Vlade, na čelu koje je tada bila Jadranka Kosor, zatraženo da država svoje vlasništvo nad zemljištem u Lori prebaci na Grad Split, kako bi se banke koje bi sudjelovale u budućem kreditiranju nastavka projekta mogle bezuvjetno osigurati.

Razgovori o tome nastavljeni su i s novom državnom vlašću, pa je u lipnju bio održan sastanak s potpredsjednicima Vlade Radimirom Čačićem i Brankom Grčićem, koji su načelno pristali na prenošenje vlasništva, ali su od Kerumove administracije i predstavnika konzorcija tražili da predlože financijski održiv projekt. Grad Split osnovao je tada povjerenstvo na čelu sa zamjenikom gradonačelnika Jurom Šundovom, koje bi trebalo provesti sporazumni raskid ugovora o javno-privatnom partnerstvu i dogovoriti modele buduće suradnje s konzorcijem i bankama.

Dalje od toga očigledno se nije otišlo, a ovog ponedjeljka na sastanku potpredsjednika Vlade Grčića s predstavnicima Grada i konzorcija nije se razriješilo ništa drugo osim što je Šundov obećao da će konzorciju uplatiti sredstva, koja je iz nekih razloga uskraćivao od početka godine. Njegovo objašnjenje da je ta sredstva uskraćivao zato što je strahovao da će uplaćeni novac završiti u stečajnoj masi zbog ugroženog poslovanja konzorcija čini se da ne drži vodu, jer se iz spomenutih mehanizama osiguranja može samo zaključiti da bi ionako završio kod austrijskih banaka koje bi tada preuzele i ostatak potraživanja konzorcija prema Gradu Splitu.

Nerentabilna arena

Zbog činjenice da je konzorcij prekršio uvjete ugovora neko će se rješenje u narednom vremenu morati pronaći, pri čemu je Vlada jasno dala do znanja da ne želi ishod u kojem bi vlasnici Sportskog grada (Konstruktor 45 posto, IGH 40 posto, Dalekovod 15 posto) kao veliki poslodavci pretrpjeli financijsku štetu od koje bi se urušilo njihovo ionako poljuljano poslovanje. Zadatak da koordinira rješenje dopao je potpredsjednika Vlade Grčića, inače čovjeka koji je prije pet godina kao SDP-ov ekonomski stručnjak u nizu istupa upozoravao javnost da je gradnja arene po ugovorenom modelu za državu i Grad neisplativa.

Iz financijske dokumentacija Sportskog grada vidljivo je da ta tvrtka nije godišnje od Vlade i Grada Splita primala puni iznos od 36 milijuna kuna, kojim barataju mediji, već od približno 22 milijuna kuna, no iz Grada nisu nikada pojasnili plaćaju li umanjeni iznos zbog toga što nije dovršen cijeli projekt ili iz nekog drugog razloga. Troškovi servisiranja kredita uzetih za realizaciju dvorane iznosili su, s druge strane, oko 25 milijuna kuna godišnje, pa proizlazi da bi se Sportski grad trebao dodatno zaduživati da pokrije razliku kako bi tek nakon 2028. godine, kada isplati austrijske banke, mogao povratiti ulaganje sredstvima koja bi mu Grad Split uplaćivao još devet godina. Sportski grad doista se dodatno zadužio, putem spomenutog kredita Zagrebačke banke.

Vidljivo je, također, kako je mimo tog financijskog dijela priče, arena od poslovanja godišnje zarađivala između tri i 6,7 milijuna kuna, a imala troškove poslovanja između 10,6 i 24 milijuna kuna, što pokazuje koliko je sama po sebi nerentabilna. Najmanji poslovni gubitak zabilježila je lani, kada je odnos prihoda i rashoda bio minus od šest milijuna kuna.

Dakle, Grad Split i država trebali su cijeli iznos uložen u tu dvoranu otplatiti s kamatama, pri čemu im se ulaganje nikada neće vratiti, već će im dvorana najvjerojatnije stvarati ozbiljne gubitke i nakon što je konačno otplate i preuzmu u svoje vlasništvo. Kao što je vladu Ive Sanadera tada upozoravao upravo Branko Grčić, riječ je o bacanju dragocjenog novca na nepotreban objekt, umjesto kojeg je u splitskom slučaju za potrebe Svjetskog rukometnog prvenstva 2009. bilo dovoljno malim sredstvima obnoviti postojeću dvoranu Gripe.

Gradnja Spaladium arene bila bi promašena čak i u slučaju da je konzorcij na vrijeme dovršio komercijalni dio projekta, koji bi pozitivnim efektima od komunalnog doprinosa, komunalne naknade te poreznih i prireznih prihoda od uredskog i trgovačkog poslovanja posredno punio gradsku blagajnu. Tu su, naime, stvari logički krajnje jednostavne: komercijalni dio projekta bio bi još isplativiji da je bio izgrađen bez nepotrebne dvorane.