Artizam s pokrićem

“Samo vjetar”, igrani film Benedeka Fliegaufa

Uz Györgyja Pálfija (“Taxidermia”), Benedek Fliegauf međunarodno je najistaknutije ime današnje mađarske kinematografije. Pročuo se 2004. filmom “Dealer”, ultrastiliziranim prikazom dana u životu raspačivača droge, ostvarenjem s očitim osloncem na liniju Antonioni – Tarkovski – Tarr. Spor ritam dugih, pomno komponiranih kadrova, uporaba simbola i metafora, meditativno-metafizička sugestivnost, velika uloga prostora i autorske distanciranosti u kreiranju atmosfere – sve to bile su odlike donedavno najnagrađivanijeg Fliegaufova uratka. Kritičkije nastrojeni gledatelji bili su, međutim, dojma da Fliegauf ispod blistave fasade stila kao dizajna nudi tek opća mjesta nadobudnih, no ne i kompletno stilsko-sadržajno kapacitiranih autora.

Šest godina potom autorov anglofoni debi “Womb” s Evom Green kao ženom koja klonira voljenog preminulog muškarca kako bi rodila i odgojila njegovu kopiju, izazvao je velike kontroverze, da bi povratak domaćem tlu u ostvarenju “Samo vjetar” Fliegaufu donio najveći uspjeh u karijeri – Srebrnog medvjeda u Berlinu i nepodijeljena priznanja kritike.

Potmula napetost

“Samo vjetar” kao polazište uzima stvarne događaje od prije nekoliko godina, kad su nepoznati počinitelji noću napadali romske obitelji u njihovim domovima i tom prilikom ranili i ubili nekoliko desetaka osoba. Fliegauf je temu obradio u svom stilu – radnja se, s izuzetkom epiloga, odvija u jednom danu, a kamera, gotovo isključivo iz (vrlo) blizih planova, prati protagoniste: majku Romkinju, njezinu tinejdžersku kćer i nešto mlađeg sina; dijaloga je vrlo malo, konkretnih izvanrednih događaja nema, tek dnevna rutina majke koja sukcesivno obavlja dva posla, kćeri koja odlazi u školu, sina koji luta prašnjavim drumovima i šumom. No ova nedogađajnost konstantno je prožeta potmulom napetošću, jer netko je nedavno pobio susjednu obitelj pa čitav romski kvart, na rubu šume nekog provincijskog mjestašca, strepi i sprema se na organiziranu samoobranu.

Najzanimljiviji postupak u koncipiranju filma kombiniranje je uobičajene Fliegaufove autorske distanciranosti s “prisnom kamerom”, fizički maksimalno bliskom likovima. Kombinacija polučuje osobit učinak, a atmosferu obogaćuje iznimna vizualna osjetljivost za detalje – ponavlja se prizor šume koja se snimana kroz prozor autobusa u vožnji pretvara u brišuće zelenilo, uočava puž na okviru kućnih vrata i naglašava mutnom bojom obilježena tekstura prozorskog stakla, dok scena kupanja na jezeru završava hvatanjem vira sapunske pjene u najbližem planu.

Diskretna poezija

Fliegauf se i ovaj put potvrđuje kao izraziti vizualni artist, no sada taj artizam nije ispražnjena pretenciozna ljuštura kao u “Dealeru”, nego nedjeljiv dio gotovo savršeno sklopljene cjeline. Nju remeti tek jedna od dviju elaboriranih dijaloških scena filma – ona u kojoj policajac promovira ideologiju “progresivne” desnice koja ne bi ubijala Cigane kao takve, iz rasne mržnje, nego samo “parazite” među njima – te kasnija scena s agresivnim Ciganima koji napadaju slučajnog prolaznika i čija je uloga da kontrira mogućem (posve pogrešnom) prigovoru o idealiziranju Roma. Obje scene – iako je prva sama po sebi zanimljiva – svojom eksplicitnošću remete uspostavljeni kontekst poetično-naturalističkog art filma, čiji su vrhunci kćerino jezersko kupanje s anđeoskom djevojčicom Zitom, te sinovo sućutno pokapanje umrlog praščića koji na neki način simbolizira Rome.

Diskretna, no dirljiva poezija tih prizora ionako dojmljiv film odvodi do antologijskih prostora, a onda, naravno, i do kvalitativnog vrha ovogodišnje hrvatske kino-ponude.