Pragmatizam vs. hladnoratovska retorika
Nakon što su na Floridi i u Sjevernoj Karolini održane konvencije Republikanske i Demokratske stranke uoči predstojećih predsjedničkih izbora u SAD-u, dobar dio javnosti i dalje nije siguran kakvu će vanjsku, odnosno sigurnosnu politiku imati sljedeći predsjednik Amerike.
Nepostojanje dovoljno razrađenih smjernica buduće vanjske politike republikancima se zamjera od prvog dana objave informacije da će njihov predsjednički kandidat biti Mitt Romney, kulturni konzervativac i bogati biznismen koji je u politiku ušao s gotovo 50 godina. Kao najslabiju točku američki mu komentatori navode upravo manjak znanja i iskustva u vanjskoj politici, što je, doduše, na početku mandata vrijedilo i za sadašnjeg predsjednika Baracka Obamu. Kada je za svog potpredsjednika izabrao Paula Ryana, 42-godišnjeg predsjednika Kongresnog odbora za proračun, dojam da su republikanci prekinuli višedesetljetnu tradiciju forsiranja proaktivne obrambene politike bio je potpun. Kulminirao je na konvenciji u Tampi, na kojoj nijedan od njih nije spomenuo ratove u Iraku i Afganistanu, niti se obratio ratnim veteranima ili govorio o terorizmu.
Velika Amerika
Iako u ključnim pitanjima vanjske politike nisu ulazili u detalje, republikanski predstavnici ipak su rekli dovoljno da se može zaključiti kako bi njihov predsjednički mandat mogao podsjećati na vladavinu Georgea W. Busha, iako u prilično promijenjenim okolnostima, prije svega odsustvu neposredne terorističke prijetnje. Nju je zamijenila hladnoratovska retorika prema protivnicima od kojih su se neki, poput Rusije, smatrali davno zaboravljenima. Time su izazvali posvemašnji podsmijeh demokratskih rivala, ali i pokazali da, iako još nisu sasvim odredili nove frontove, nisu ni odustali od militantnog pogleda na svijet koji i dalje funkcionira na principu dihotomije i u kojemu se države s kojima Amerika nije u sukobu otvoreno nazivaju neprijateljima.
Dan ranije, na konvenciji veteranske organizacije Američka legija, Romney se ostrvio na Obamu tvrdnjom da će, za razliku od njega, predsjednik “smanjiti proračun za obranu za gotovo bilijun dolara”. No nije spomenuo da je odluka o uštedi 487 milijardi dolara tijekom deset godina temeljena na zakonu izglasanom zahvaljujući glasovima republikanaca, dok je drugih pola bilijuna dolara rezervni plan uštede. Romney je spomenuo iranski i sjevernokorejski nuklearni program, radikalni islam, nestabilnost u Pakistanu i nasilje u Siriji, rekavši i da je Obama u Afganistanu “dopustio da naše vodstvo oslabi”, iz čega bi se moglo iščitati da se protivi povlačenju američke vojske iz te zemlje planiranom za kraj 2014.
Na konvenciji u Tampi Romney je nešto detaljnije objasnio kako bi se on nosio s navedenim neprijateljima. Budući da Obami zamjera što je “htio razgovarati s Iranom”, može se pretpostaviti da bi prema toj zemlji zauzeo stav koji nadilazi ekonomske sankcije, dok bi normalizaciju trgovinskih odnosa s Rusijom uvjetovao “zabranom izdavanja viza za političare koji krše ljudska prava”, jačao bi veze sa srednjoazijskim državama, podržao europske zemlje u smanjenju njihove ovisnosti o ruskim energentima te najvažnije, revidirao izgradnju proturaketnog štita u Europi od kojega je Obama odustao.
O republikanskim vanjskopolitičkim stavovima ponešto su rekli i ugledni gosti konvencije. Cijelim događajem dominiralo je spominjanje američkog individualizma i “iznimnosti”, a najčešće su se čule fraze poput one da “prava dolaze od Boga, a ne od države”, da “mir i sloboda svijeta zahtijevaju da se veličina Amerike obnovi” ili, pak, Romneyjeva da “kada svijet treba nekoga da napravi doista veliku stvar, onda zove Amerikanca”.
Dominacija neokonzervativaca
Uz Clinta Eastwooda, iz čijeg nastupa vrijedi izdvojiti jedino činjenicu da je iza njega stajala njegova golema fotografija u ulozi kauboja koji s puškom u ruci donosi pravdu, ondje je govorila i Bushova državna tajnica Condoleezza Rice, poznata i po tome što je tadašnjem direktoru CIA-e osobno uručila dopuštenje da se nad osumnjičenicima za terorizam provodi tortura. Ipak, torturu, Irak i Afganistan nije spominjala, nego se držala općih mjesta, poput onog da se “svijet pita gdje je Amerika u situaciji kada diktatori u Iranu i Siriji masakriraju građane, a Kina i Rusija to dopuštaju”. Rekla je i da će, ako Obama ostane predsjednik, “vakuum ispuniti netko drugi i nastat će kaos”. Ponovila je neke osnovne teze Projekta novog američkog stoljeća, think-tanka koji je izvršio značajan utjecaj na Bushovu politiku, rekavši da republikanci podržavaju “slobodne ljude i slobodna tržišta”, da “mir proizlazi iz snage” te da se “ne može voditi iz pozadine”, čime se referirala na oblik intervencionizma koji je ustoličio Obama, a koji se temelji na prepuštanju glavne uloge NATO-saveznicima, kao primjerice u Libiji.
Da je Amerika “uvijek vodila na čelu, a nikada iz pozadine” rekao je i bivši predsjednički kandidat i vijetnamski veteran John McCain, koji je predsjedniku zamjerio da je zemlju “udaljio od tradicije globalnog vodstva” te zaključio da će, ukoliko ona ne bude vodila, “svijet biti siromašno, mračno i mnogo opasnije mjesto”.
Govorima u Tampi republikanci su demonstrirali prethodna nagađanja da ta stranka prolazi kroz frakcijsku borbu u kojoj će, kako se pokazalo, umjerenjaci izvući deblji kraj, a dominirati neokonzervativci.
To je demokratima omogućilo da zauzmu “pragmatični centar”, što se najbolje vidi kroz Obaminu transformaciju iz “mekanog” liberala u realista. Ta se transformacija sastoji iz balansiranja između popravljanja štete koju je Bushova administracija napravila politikom unilateralizma, primjerice povlačenjem iz dvaju ratova, promoviranjem diplomacije i “vođenjem iz pozadine”, i pragmatičnosti koju je demonstrirao rasturanjem Al-Kaide, zadržavanjem zatvora Guantanamo i prebacivanjem metode ratovanja na specijalne operacije (SOCOM) i nove tehnologije. Uz širenje upotrebe bespilotnih letjelica i tzv. terorističke utorke u kojima Obama osobno naređuje likvidacije mogućih terorista, specijalne operacije mogle bi biti pokazatelj na koji će se način ubuduće voditi američki ratovi. Baš kao i upotreba “dronova”, i specijalno ratovanje doživjelo je renesansu upravo u vrijeme Obame, pa se njihov proračun u posljednjih deset godina učetverostručio, a broj ljudi udvostručio na 66.000. Za razliku od regularne vojske, SOCOM uživa maksimalnu autonomiju od Kongresa i javnosti, prisutan je u više desetaka zemalja diljem svijeta, a planiraju se i novi regionalni centri. Državna tajnica Hillary Clinton u svibnju je najavila čvršće povezivanje specijalnih operacija i diplomatskih predstavništava, što upućuje na svojevrsnu militarizaciju diplomacije.
Bog i Jeruzalem
Demokratska platforma zato je pokušala balansirati između liberalizma i realizma, ustvrdivši da američka moć i utjecaj u svijetu rastu, da se “plima rata povlači” i da zemlja ide u novu budućnost u kojoj se “fokus okreće prema Aziji, a resursi vraćaju u zemlju”. Obami se odaju priznanja za završetak rata u Iraku, skorašnje povlačenje iz Afganistana, likvidaciju Osame bin Ladena, intervenciju u Libiji i podršku disidentskim grupama u Iranu i Siriji, a kao aktualna sigurnosna pitanja navode se nuklearno širenje, kibernetički napadi, biološko oružje, klimatske promjene i prekogranični kriminal.
Obama, i naročito senator John Kerry, ismijali su Romneyjevu opsesiju Rusijom, rekavši mu da ima hladnoratovski mentalni sklop, tim više kada se zna da su SAD i Rusija prije dvije godine potpisale “povijesni” START sporazum o djelomičnom nuklearnom razoružanju. Romneyju, “najneiskusnijem kandidatu u nekoliko desetljeća”, Kerry je zamjerio česta kolebanja i promjene mišljenja oko važnih pitanja, poručivši mu na kraju da, prije nego krene napadati Obamu, “prvo zaključi diskusiju sa samim sobom”.
Značajan detalj koji je obilježio demokratsku konvenciju bio je i u zadnji čas ubačeni amandman da stranka glavnim gradom Izraela smatra Jeruzalem te dodavanje riječi “Bog” u tekst platforme. Prvi amandman ubačen je na insistiranje izraelskog lobija, a drugi na zahtjev vjerskih zajednica. Onaj o Jeruzalemu izazvao je poprilične kontroverze, ne samo zato što su demokrati dosad uvijek insistirali da je pitanje statusa toga grada predmet pregovora između Izraela i Palestinske samouprave, nego i zato što su delegati glasali aklamacijom, i to triput, pri čemu se jasno moglo čuti da je protivnička strana svaki put bila glasnija, ali je unatoč tome amandman proglašen dvotrećinski podržanim.