Imperijalistička renta

Pišući povodom današnjeg značenja u 1960-im, a nešto kasnije i u nas, objavljene knjige Barana i Sweezyja “Monopolni kapital”, afrički marksistički ekonomist i politolog Samir Amin hvali to djelo koje je utjecalo i na njegov rad, zbog hrabrosti da se krene od Marxa, ali da se na njemu ne ostane. Ne toliko zbog potrebe za nekom revizijom, već više za proširenjem tema i načina njihove obrade s obzirom na promjene u svijetu. Ukratko, zbog hrabrosti da se ne zagovara “marksistička” egzegeza klasika, bez želje da se na pitanja svoga vremena pokuša odgovoriti jednako inventivno kao što je to svojedobno Marx činio. Zamršena dijalektika između “povratka korijenima” i inovacije u marksizmu izraz je i zbrke, namjerno i slučajno proizvedene, oko kontinuiteta i diskontinuiteta epoha u kojima djelujemo. Izraz je “viška” konceptualizacija imenovanih kao moderna i postmoderna, fordizam i postfordizam, prijelaz od industrijske prema ekonomiji znanja itd. i sl. (sve do marksizma i postmarksizma). Svemu tome često jednostrana (ili čak nepostojeća) “ostavinska rasprava” jugoslavenskog marksizma u novonastajućim srpskim, hrvatskim, slovenskim itd. ljevicama (gdje tu staviti navodnike?) sigurno ne pridonosi velikom jasnoćom i razgovjetnošću.

Tako je cijela, više no jedna, struja mišljenja iz 20. stoljeća, ona koja raspravlja o imperijalizmu u njegovim različitim pojavnim oblicima, o monopolskom stadiju kapitalizma, kolonizaciji i dekolonizaciji, “akumulaciji kapitala u svjetskim razmjerima” (Amin), u nas, sada kada je način naše uključenosti u dijalektiku centra i periferije dramatičniji no ikada, potpuno odsutna. Iznimke, naravno, postoje. No, one pate ili od “zapadanja u apstraktno” (sterilni akademizam kulturalnih, ženskih i postkolonijalnih studija) ili od zapadanja u konkretno (nekritičko praćenje ekonomskih politika evropskih i domaćih institucija). Ono na čemu smo mi najviše deficitni su neki srednji slojevi refleksije, posredovanja između visoke teorije i profane prakse, koje – i teoriju i praksu – sve više samo uvozimo, stalno smanjujući svoju sposobnost njihove prerade. Jasno je i zašto je tome tako – na te teme piše Amin, ali i brojni drugi teoretičari – budući da je dekontekstualizacija znanja i moći ujedno posljedica i preduvjet razvijanja odnosa rastuće ovisnosti spram centara kapitalske moći. U toj situaciji mi ne samo da ne živimo u “društvu znanja”, u “kapitalizmu znanja” (ono ne postoji ni u središtima moći), niti u društvu neznanja, već baš u nekom “znanju kapitalizma”, kao prilagodbi logici kapitala, u kojoj većina stanovništva, usprkos toj “prilagođenosti”, a još točnije baš zbog nje, stalno gubi bitke. Samo jedna sutrašnja, iz temelja preobražena socijalistička ekonomija – govori Amin kritizirajući Negrija i slične apologete umreženog društva, kao već oslobođenog – moći će uistinu biti “ekonomija znanja”. U današnjim društvima – svi mi, više ili manje, imamo ta radna iskustva – realizacija kapitala događa se na zatiranju stvarne kreativnosti rada i uništavanju njegovih oslobodilačkih potencijala. I to zatiranje sve je više, a ne sve manje, u središtu pravaca razvoja društva. Pravaca koji i nekada od kapitala slobodnije sfere, poput javnih usluga i kulture, sada podređuju cijeđenju profita.

U takvoj situaciji, u na sve novije načine istom monopolnom kapitalizmu, u kojem danas više no ikada živimo, problem nije samo manjak sredstava za život, koji pogađa većinu. Problem je, doduše manjine, i kuda, u stagnantnim privredama centra, kada se u (domaću) industriju ne isplati previše ulagati, s viškom prikupljenim iz sve više sfera, u sve globalnijim “poopćenim monopolima”. Činjenica da više novca cirkulira danas na periferiji no u starom centru vladajuće trijade (SAD, Zapadna Evropa, Japan), čineći ekonomije Kine, Indije, Rusije i Brazila brže rastućima od zapadnih, ne smije nas zavarati na zaključak da se tamo događa neki razvoj, od kojeg će većina imati koristi (statistika koja govori o povećanju dohotka “po glavi stanovnika” zavarava kao u Dedićevoj pjesmi; a koliko tek zavarava BDP kao mjera vrijednosti života!). Socijalizam nije bolji kapitalizam! Ista proizvodnja profita, samo s više redistributivne pravde, kako se čini dok čitamo analize i proglase ekonomicističke socijaldemokratske ljevice. On je i promjena u načinu upravljanja društvom, upravo promjena upravljanja u samoupravljanje (proces dijametralno suprotan kontrarevolucionarnom čišćenju ostataka “socijalističkog mentaliteta” koji je kod nas na djelu). Lako je vidjeti koliko sfera života, zbog svoje potpuno katastrofalne podređenosti zaradi manjine (najurgentnije: hranjenje, stanovanje, zdravlje), služi samo “besmislenom” kruženju kapitalskih viškova, dok istovremeno ne uspijeva zadovoljiti osnovne potrebe većine ljudi.

I upravo tu se – u poremećenom odnosu sfera – ogleda, u jednoj drugoj terminologiji kazano, kolonizacija svijeta života, koja ima i svoje “geopolitičke” posljedice. Ova kolonizacija ima veze sa starim, ali još više s obnovljenim imperijalizmom monopolnog kapitalizma današnjice. Današnji globalni kapitalizam – tu su “trećesvjetski” teoretičari još uvijek, točnije na drugi način, ponovno u pravu – neodvojiv je od imperijalističke eksploatacije svojih periferija od strane centra. Pod monopolnim kapitalizmom, pod kojim živimo, ta eksploatacija preuzima sve više oblik monopolne rente. Jer, to bi bio korektan prijevod – piše Amin – u svakodnevnoj svijesti prisutnog znanja o ekstraprofitima multinacionalnih korporacija. Svi smo mi, a ljudstvo na periferiji više no u centru, zarobljenici imperijalističkih renti – a to je prava adresa bezličnog (a ne samo osobnog) profitiranja od našeg “dužničkog ropstva”. Nadnice najamnih radnika ne rastu, a eksploatacija se, ne samo kroz rad, povećava. Tako stvoreni viškovi – koji se ne socijaliziraju – moraju se negdje potrošiti. I to stvara začarani krug sve većih razlika, ne samo između bogatih i siromašnih unutar jednog društva, već i sve odsudnije, između globalnog Sjevera i Juga. Globalni monopolni kapital u potrazi, a točnije u nasilnom stvaranju pomoću svoje vojne i političke moći “jeftinijeg rada” na periferiji, tu ostvaruje viškove, koji se kao imperijalna renta slijevaju u središte. U čemu su tzv. multinacionalne korporacije – sa svojim opjevanim menadžerskim heroizmom – tek puki posrednici u tom nasilju. Ovako stvoreni ekstraprofiti danas pomažu stagnaciji, a ne razvoju, i u privredama centra, koja se unutar strukturne krize kapitalizma nejednakog razvoja ne može prevladati. Nejednako razdijeljeni između lumpenburžoazija centra i periferije, ovi ekstraprofiti – kojima stalno dajemo svoju radnu sadašnjost i budućnost – za posljedicu imaju svjetski lumpenrazvoj.

Je li naša sudbina da mu doživotno služimo? Hoće li generacije biti i ostati zarobljenicima imperijalističke rente? Ili postoji alternativa takvom stanju stvari? Odgovor na to pitanje ne može biti samo teorijski. U slici popularnoj u današnjim novim pokretima rečeno: put pravimo hodajući.