Širenje horizonata

RTL DANAS

Ana Brdarić je ljuta kao ris! Iz najave koju čita saznajemo i zašto. Hrvatske željeznice smanjuju plaće, imaju 167 milijuna gubitka u prvih pola godine, otpuštaju 2.700 radnika, ali direktoru ipak kupuju ganc novi “Passat CC”, vrijedan 320.000 kuna… To je na većini hrvatskih portala udarna vijest, šlager dana. Slijedi prilog u kojem predstavnici HŽ-a daju nemušta objašnjenja o tome kako je limuzina kupljena na operativni lizing, što je puno povoljnije nego da su, bidni, uzeli neki polovni auto. Bla-bla, truć-truć… Ukratko, ima se, može se. Reporter Vrdoljak na kraju priloga diskretno sugerira stvarne motive tisućitog skandala te vrste. Direktori ovakve limuzine kupuju na račun javne tvrtke, a onda ih, na kraju operativnog lizinga, otkupe za sebe. Budzašto, dakako. Ukratko, operativni lizing je operativni pušing, promatrano sa stajališta poreznog obveznika.

Hrvatska je vladajuća klasa i dalje pijana od obijesti, i to je najgori zaključak iz ove vijesti. U jednom intervjuu danom ovih dana Radimir Čačić zapitao se je li najveći problem ove države u automobilima. Ismijao je novinare koji su kritizirali nabavu šest skupih limuzina u njegovoj energetskoj agenciji. Čačićevo pitanje je trebalo biti retoričko, ali nije. Odgovor je, naime, drugačiji no što on misli. To jest najveći problem ove države ako skupe limuzine uzmemo kao metaforu mahnite potrošačke sklonosti naše menadžerske takozvane elite, koja ne zna proizvesti njemačku efikasnost, ali zna zahtijevati njemačko prometalo, sa xenon svjetlima, orahovinom i alu-felgama, usput budi rečeno, na namještenom natječaju. Sve je to dogovorna privreda. Nije li nas takav životni i upravljački stil i doveo u ovu septičku jamu? U čemu je razlika između namještenog natječaja za “Passat CC” i skupih satova, “Brioni” odijela i slika Ive dr. Sanadera? Samo u tome što je Sanader bio veći. Racionalnom i pametnom direktoru, sklonom “protestantskoj etici i duhu kapitalizma”, bio bi dobar i duplo jeftiniji “Hyundai”, ali naš se diša mora pojaviti u svom zaseoku s njemačkom krstaricom, inače – uzalud vam trud svirači.

A evo kako to rade siromašni i neuspješni Francuzi. Novi predsjednik Francois Hollande – piše portal Vijesti.ba – u tri mjeseca mandata ukinuo je sva protokolarna vozila i prodao ih na dražbi, kako bi od novca zarađenog na automobilima za guzonje financirao projekte u predgrađima, tamo gdje žive Afrikanci i Arapi. Svim državnim poduzećima također ukida službena vozila. Hollande tvrdi da svaki privrednik koji zarađuje 600.000 eura godišnje ili više može sam kupiti auto. Ako to ne učini, ili je škrt ili nesposoban ili korumpiran, a državnim poduzećima ne trebaju takvi ljudi. Tako će dobiti 345.000.000 eura, koji će biti utrošeni u nove istraživačke institute modernih tehnologija, a zaposlio je i 2.560 mladih naučnih istraživača. Crkvi je ukinuo potporu od 2,3 milijarde eura. S tim novcem će graditi 4.500 državnih dječjih vrtića i 3.600 osnovnih škola. Predsjedničkim dekretom, za 75 posto povećao je porez svim obiteljima, ne pojedincima, čiji neto godišnji prihod premašuje pet milijuna eura. Tim novcem ove će godine zaposliti 60.000 nezaposlenih obrazovanih kadrova u državnim obrazovnim institucijama. Snizio je plaće svim državnim službenicima za 25 posto, do 33 posto poslanicima u parlamentu, a drugim visokim državnim službenicima, koji zarađuju više od 800.000 eura godišnje – za 40 posto! S četiri milijarde uštede Hollande će financirati socijalne kategorije. Samohrane majke će imati olakšice za prvih pet djetetovih godina, a druge, s malo starijom djecom, tri godine. Dobivat će redovan zajamčeni dohodak, bez zahvata u proračun. Hollandeove mjere, međutim, niti jedan naš medij ne objavljuje, što možemo tumačiti strahom, provincijalizmom ili provincijalnim strahom, u sve tri verzije nečim sasvim neprihvatljivim.

DNEVNIK HTV-a

Kad Branko Nađvinski vodi Dnevnik, specijalni prijevod za gluhonijeme nije potreban jer čovjek to radi kao da igra pantomimu! Diže i širi ruke, miče ih lijevo i desno, gore i dolje, u svim mogućim smjerovima, nalik na vjetroelektranu s rotirajućim postoljem. Zašto ga režija ne stavi u krupniji plan, nije sasvim jasno: vjerojatno je to urednik patentirao kao svoj individualni stil. No dobro, možda se to nekome i dopadne, nama nije. Bitnije od toga je da je Nađvinski, na dan kad je na svim domaćim televizijama kupnja skupocjene limuzine za guzonje iz HŽ-a odjekivala relativno senzacionalno, tu temu naprosto – zanemario. Ništa. Ni slova. Javna televizija nije obavijestila naciju o najvećem skandalu javnog sektora toga dana, što se može tumačiti ili ignorancijom i neznanjem ili strahom od vlastodržaca, a u oba slučaja izdajom javnog interesa. Ukoliko postignu visoku gledanost zahvaljujući mahanju ruku, neka to patentiraju, ali mi nekako sumnjamo u uspjeh te zamisli. Promjena kulisa, nove scenografije, novi ljudi, sve je to uzalud ako medij iznevjeri svoje osnovno poslanje: da otkriva, objavljuje, raskrinkava ono što želi ostati skriveno.

HORIZONTI

Vanjskopolitička emisija Ivane Dragičević – jedne od uzdanica jesenje sheme javne TV – na dva je načina ono što je trebalo Hrvatskoj televiziji. U prvom redu, to je klasična vanjskopolitička emisija u kojoj je tematiziran svijet kao takav, a ne tek svijet u relaciji spram Hrvatske. To je izvanredna vijest, jer se Hrvatska, više no ikad u svojoj povijesti, zatvorila u granice vlastitog atara. U drugom redu, riječ je o pravom političkom magazinu, profesionalno uređenom, dobro vođenom, pametno posloženom, gdje se velike teme – Sirija, Grčka, Španjolska – odlično nadopunjuju malim fleš vijestima. Vanjskopolitička redakcija HTV-a je, inače, usporediva s avijacijom u vojskama s ovih prostora. Svatko može navući uniformu, uzeti puškomitraljez i glumiti Ramba tri, ali za sjesti u avion treba znati nešto matematike, fizike, engleskog… Zato talibani nijedne denominacije nikad nisu osvojili prostor vanjskopolitičke redakcije HTV-a, iako je katkad pokoji pješak zalutao i u to minsko polje. Bilo bi lijepo da bar dio novih emisija dosegne taj standard.

FOTOGRAFIJA U HRVATSKOJ: MILAN PAVIĆ

Dakle, to se zove osvježenje u shemi. Kratki, većim dijelom crno-bijeli dokumentarac posvećen jednom od doajena hrvatske fotografije, Milanu Paviću, u popodnevni termin legao je k’o budali šamar. Milan Pavić karijeru je započeo 1934. godine u zagrebačkim “Novostima”, s Franjom Fuisom (legendarnim Fra-Ma-Fuom), a najpoznatiji je po snimkama ulaska partizana u Zagreb 1945. Te je fotografije Pavić izložio tek četiri desetljeća kasnije. Užitak je gledati njegove slike trgova, gromača, planinskih krajolika, portrete…

Čini se da će obnova ezoteričnijih kulturnih sadržaja na HTV-u biti glavni kratkoročni domet nove ekipe. Izbor nekih filmova (ziherica “Balkanski špijun”, ali i klasični, mada u Hrvatskoj zaboravljeni partizanski vestern “Most” Hajrudina Šibe Krvavca) mali su, ali zapaženi pomaci koji bi, nadamo se, krunu ipak trebali dobiti na novom, za kulturu specijaliziranom kanalu HTV-a. Na njemu će, nadamo se i od srca veselimo, biti puno ovakvih sadržaja, premda će i pojava Hloverke u “Pola ure kulture” zacijelo značiti kulturnu i informativnu renesansu.

TEMA DANA

Igor Duić, popularni Štreberko, dobro je, baš pomalo štreberski, odradio “Temu dana” u subotu, nakon neslavne izvedbe Štimčeve ekipe s Makedonijom (1:0). Duić nije zaboravio primijetiti osnovni paradoks: da bi “kolega komentator Igor Štimac” – na mjestu komentatora pun briljantnih ideja tipa “loptu treba dodati kvalitetno” ili “igra mora biti visoka” – samome sebi dao negativnu ocjenu, da se mogao, kao barba Luka Bebić, “makniti jedno petnajest, šesnaest meteri, pa pogledati samega sebe sa strane…” Teško je reći da je Duić Krunu Jurčića izrešetao neugodnim pitanjima, ali ga je na pristojan način pitao sve što je trebalo: zašto je izvedba bila tako loša, nije li Štimac ljuto pogriješio kad je najavio da će Hrvatska biti druga Španjolska te, sumarno, nemamo li nakon Francuske 1998. nerealna očekivanja. Sugovornik u studiju i sugovornik u Splitu (Zdravko Reić) uvjeravali su štovano gledateljstvo da to baš i nije tako, ali nisu se ubili od uvjerljivosti, to ne.