Strategija samoponižavanja

Dirljivo je kako je cijela Hrvatska zapljeskala ručicama na vijest da je agencija Fitch zadržala, pa čak i nešto poboljšala kreditni rejting zemlje. Radost je tolika da su se, i ne htijući, napokon u nečemu složili vlast i opozicija, iako ova druga optužuje Milanovićevu Vladu da, ni manje ni više, pretvara sveto hrvatsko tlo u umanjenu repliku ogavne Jugoslavije. Sada je šef HDZ-a Tomislav Karamarko to malo ostavio po strani i kroz tradicionalno spuštenu surlu provukao nekoliko riječi zadovoljstva jer, veli, što je dobro za Hrvatsku, dobro je i za njegovu stranku. Iako je ni jedni ni drugi ne žele blizu, pridružila se, sretno cijučući, i bivša premijerka Jadranka Kosor, pohvalivši se da je ona bila inicijator financijske discipline u državi i zemlji, koju je sada Fitch prepoznao i honorirao.

Ukratko, hrvatska državna vlast je u svim svojim vremenskim zonama – bivša, sadašnja, buduća – pala na dupe od oduševljenja zbog dobre vijesti sa svjetske rejtinške pijace, a takvo raspoloženje podijelili su, uz minimalne izuzetke, i mediji. Jedino se šira javnost, običan svijet, držala primjetno rezervirano, očito zatečena i zbunjena. Njene je dileme poslije nekoliko dana zdravorazumski uobličio dio sindikata, iz kojih je došlo otprilike ovakvo reagiranje. Čekajte malo, pa stanje u zemlji sada je lošije nego prije nekoliko mjeseci kada su Fitch i druge agencije dale posljednju procjenu, što znači da smo za njih bolji što nam je gore. I to je, naravno, glavna poanta i sva mudrost ove priče. Kreditne agencije ne procjenjuju Hrvatsku ni druge zemlje po mjeri dobrobiti njihovih građana, čak ni kada to znači obranu njihovog egzistencijalnog minimuma, nego po mjeri vlastitih financijskih interesa, tj. interesa kapitalističkih drmatora koji su ih osnovali. Da stvar bude zanimljivija, to nije ama baš nikakva novost, nego potpuno bjelodana i notorna činjenica, ugrađena u temelje kapitalističkog svijeta kakvog danas poznajemo.

Ovaj se, s izuzetkom Kine i drugih zemalja tzv. BRIC-a, invazivno okreće od materijalne proizvodnje prema financijskom i uslužnom sektoru, što je na prvi pogled logično, tu su profiti znatno veći, ali to ima i jednako visoku ili čak i višu cijenu. Ključ razvoja više nije u stvaranju “viška vrijednosti”, nego naprotiv, u “manjku vrijednosti”, preciznije u tome tko njime vlada i tko ga raspodjeljuje, a tu su veliki i bogati u presudnoj prednosti pred malima i siromašnima. I oni su mahom u dugovima (većina najbogatijih članica EU-a zaduženija je od Hrvatske), ali kako kontroliraju glavne financijske institucije, to rješavaju tako da parazitiraju na dugovima ovih drugih. To se neće bitno promijeniti ni najnovijom odlukom da se i Evropska središnja banka izravno uključi u financiranje grčkog, španjolskog, portugalskog i drugih velikih dugova. Jer, time se zapravo samo pokrivaju dugovi njemačkih, francuskih i drugih banaka stvoreni u tim zemljama. Uostalom, i pare koje će odatle dolaziti u krajnjoj su liniji pare građana, od kojih se sada u zaduženim zemljama zahtijeva spartansko odricanje koje već graniči s masovnim siromaštvom, a sutra izgledno i s glađu. Usred nikada bogatije Evrope!

I eto, to je ono na što se gledalo kod ovog Fitchovog procjenjivanja kreditnog rejtinga Hrvatske. Tom je procjenom hrvatskoj političkoj klasi odano priznanje da je pohvalno mnogo učinila na guljenju vlastitog stanovništva, čija se primanja prvi put u ovih dvadeset godina režu u apsolutnim iznosima, a usto im se zaposlenička prava toliko okljaštruju da će uskoro praktički svi biti dovedeni u situaciju latentnog otkaza. No, zato su kreditne linije za otplatu inozemnih dugova u odličnom stanju, za što su hrvatske vlasti darežljivo pomilovane po glavi, uz javno priznanje da su zemlju spasile od kreditnog “smeća”. Najpreciznije je to u prošlom broju “Novosti” opisao kolega Boris Postnikov koji kaže ovako: “Cijena toga da država ne završi u metaforičnom smeću bonitetnih agencija sastoji se u tome da po stvarnom smeću kopa dobar dio njenih građana.” Hrvatska je očito dobro napredovala u tom pravcu, toliko dobro da već može poslužiti i kao primjer nekim zemljama koje ove agencije inače stavljaju na više mjesto od nje. Pa je tom odgojnom batinom opatrnuta Slovenija kojoj sada, prema vlastitom priznanju, prijeti bankrot, iako pripada višem rejtinškom razredu (A), ali sa silaznim trendom, nego Hrvatska (B).

Sve to silno je ohrabrilo Banske dvore da još priležnije prionu mjerama koje su u očima moćnog svijeta tako dobro prihvaćene. Slavko Linić odmah je zaprijetio smanjenjem plaća od deset prosvjetarima u slučaju nepotpisivanja kolektivnih ugovora, a u skidanju gaća ne bi htio zaostati ni HDZ. Preko svog sada glavnog čovjeka za zdravstvenu politiku, Ante Ćorušića, čak se pojavio s idiotskom idejom da bi ubuduće veću i bolju zdravstvenu zaštitu trebali uživati oni koji više izdvajaju za zdravstvo. Sirotinju, baš tako ju je nazvao, utješio je time da ni njoj ne bi bila uskraćena osnovna liječnička njega, valjda tek toliko da baš ne crkne od prve bolesti koja je pošalje u krevet.

Očito, interese hrvatskih građana zastupaju obične štetočine, a od njih ih brane još veće štetočine, što je zatvoreni krug iz kojeg bi izlaz mogao naći samo netko treći. Ali njega nema. To nisu mediji, čija personifikacija, EPH, i kada napiše nešto istinito, uvijek imaš nepogrešiv dojam da je to samo pokriće za novu laž koju će izreći. A nisu, bogami, ni razvikani Lesarovi laburisti, koji su plaho pristali na formulu fleksibilizacije rada, a još plahije odbijaju, prema vlastitom priznanju baš u ovom tjedniku, da su protiv kapitalističkog sistema. Pa ne znaš čemu su zapravo opozicija. Ničem vrijednom spomena, rekao bih.

Srećom, ima ipak netko tko uspješno oponira vladajućoj paradigmi SDP-HDZ. To su oni sami. Vidjelo se to lijepo iz ove svađe da li Hrvatsku podijeliti na dvije (Vlada) ili više statističkih regija (HDZ), pri čemu nijedna strana ne vidi da je to zapravo isto. U oba slučaja Hrvatska se pojavljuje kao aspirant za pomoć iz fondova EU-a, dakle praktički kao prosac, što ovu nekada respektabilnu srednje razvijenu industrijsku zemlju stavlja u istu poziciju u kojoj su prema njoj bili Kosovo i Bosna i Hercegovina. A sjetite se s koliko je prezira ona na njih gledala. Danas je, međutim, samu sebe dovela u istu takvu poziciju prezrenog parije, i još se ponosi ako u tom svom samoponižavanju ne padne, kao sada u slučaju Fitcha, sasvim na dno. Ima ovakvih nehotičnih, nenamjeravanih istina čak i unutar Kukuriku koalicije, ali samo kada prevagne neki osobni interes. Tako Čačić govori istinu kada se ruga Linićevom financijskom redu riječima da najveći red vlada na grobljima, jer sadašnja porezna politika, unatoč pohvalama iz svijeta, zapravo baš zbog njih, zbilja tamo vodi, ali to je kazao samo zato što je ovaj kritizirao njegovu investicijsku politiku. I Linić govori istinu kada kaže da teret krize požrtvovnije nose sindikati i njihovo članstvo nego poslodavci, iako ih je ova vlast rasteretila gdje god je stigla, ali to je rekao samo zato što su mu se ovi zamjerili očijukanjem s HDZ-om. Da nije toga, Linić bi najvjerojatnije šutio, kao što bi šutio i Čačić da nije izazvan, pa odmah vidiš da tu nitko ne gine za principe, dapače, pokopat će ih prvom lopatom koja im se nađe pri ruci. HDZ se upravo žestoko suprotstavlja najavi Vlade o davanju autocesta u koncesiju, za što ima dobrih razloga jer time pada jedna od zadnjih barijera invazivnom ulaženju privatnog u javno, a izraz “monetizacija” usto govori i o antiproizvodnoj ekonomskoj filozofiji koju sam spomenuo. Ali, kada je bio na vlasti, i HDZ je planirao ovakvu koncesiju, dok je Kukuriku bio tvrdo protiv, da bi sada zamijenili mjesta iz razloga koji nitko ni ne pokušava objasniti.

Zato potražimo vlastito objašnjenje. Hrvatska ima slučajnu političku elitu, da se poslužimo izrazom premijera Milanovića, koja ne sudjeluje u stvaranju današnjeg svjetskog poretka, a ne trudi se ni da ga shvati, i zbog toga joj se sve događa slučajno. Osim jednog. To je stalno samoponižavanje, koje je toliko ustrajno i konzistentno da je postalo neslužbena državna strategija.