Hrvatski turizam i druge bajke

Ministar turizma Veljko Ostojić imao je pravi razlog da priupita za zdravlje prvog potpredsjednika Vlade, ali izabrao je potpuno krivi. Upravo onaj, gdje je gospodin Radimir Čačić potpuno u pravu. Iz godine u godinu javnost zapljuskuju dobro orkestrirane vijesti o golemom uspjehu hrvatskog turizma. Te je sezona rekordna, bolja nego ikada prije, te je Hrvatska malne prvak Mediterana, te je zarada od turizma sedam milijardi eura itd. itd. Pritom nitko, pa ni resorni ministar, ne upozorava na to da je riječ o ukupnom prometu, a ne o zaradi. Da je zarada (ili kako neki vole reći, “turistička žetva”) tolika, promet bi morao biti barem dvadeset puta veći! Ali mistifikacije odgovaraju svima, a posebno vlasti, bez obzira na to tko trenutačno sjedi u Banskim dvorima. Nešto je, ipak, i kod na sjajno. Sada je, međutim, potpredsjednik Čačić pokvario veselje i rekao da je car gol.

“Sadašnji rezultati u turizmu nisu ništa novo ni revolucionarno”, prenosi Čačićeve riječi “Jutarnji list”, “jer se posljednjih šest godina vrtimo oko iste dobiti.” Cijeli turistički lobi, navikao da ga se smatra najboljim što hrvatska ekonomija ima, sasvim je sigurno protrnuo od nelagode. Ako itko, ti ljudi znaju istinu o hrvatskoj turističkoj bajci i njenim čudima i čudesima. Javno je reagirao, vjerojatno po zapovjednoj odgovornosti, ministar Veljko Ostojić, ustvrdivši kako Čačić “ne zna čitati brojke”.

Sezonska djelatnost

Ali nakon te šuplje optužbe, rasprava je skrenula na pravu temu. Ništa se ne može razvijati bez investicija, a njih u turizmu nema otkad postoji samostalna Hrvatska. Zvuči tragikomično kad se čovjek sjeti svih onih nacionalističkih priča o zapostavljenom turizmu, da je sve što Hrvatska ima, svi tzv. turistički kapaciteti, sagrađeno još u vrijeme Jugoslavije. Nije obnovljeno ni sve ono što je uništeno u ratu (u prvom redu, na dubrovačkom području), kao ni hoteli koje su opljačkali i razvalili lokalni “poduzetnici”, čim im se pružila prilika.

Prvog potpredsjednika Vlade trebalo je, dakle, pitati zašto u njegovom programu investicija nema turizma. Zašto su se autori tog programa dosjetili da oživljavaju ekonomiju obnovom zapuštenih fasada, a ne i pokretanjem zapuštenih investicija u hotele i pansione? Tim više što su te investicije nemoguće bez masivne državne pomoći. Za to je više razloga.

Turizam je sezonska djelatnost i tu činjenicu ne može promijeniti dosadno bajanje o produženju sezone, kojim mnogi eksperti zarađuju plaće već skoro pedeset godina. U tri se mjeseca ne može zaraditi isto kao da se radi cijele godine. Sličan je slučaj i s poljoprivredom, zbog čega mudraci koji zagovaraju turizam i poljoprivredu kao osnovu razvojne strategije zapravo osuđuju zemlju na siromaštvo. Sljedeći je razlog turističke neatraktivnosti za investicije veliki udio troškova za skupe građevinske i infrastrukturne zahvate, a vrlo mali za suvremenu tehnologiju. U turizmu roboti i drugi strojevi ne mogu zamijeniti čovjeka. A taj čovjek radi na poslovima koji traže malo znanja, pa donose i malu dodanu vrijednost.

Turizam, ukratko, ima nepovoljan kapitalni koeficijent, što znači da je rok povrata uloženog novca duži nego u drugim djelatnostima. Zato su i normalni krediti za turizam uvijek preskupi, a investitori koji traže profit neće tu uložiti svoj novac. Ali turizam, ipak, ima veliku važnost za nacionalnu ekonomiju. On zapošljava mnogo ljudi, makar i sezonski, omogućava razvoj obiteljskih poslova, donosi znatan devizni priljev, povećava tržište za domaću robu itd. Zato zemlje koje imaju turističke potencijale pronalaze različite načine da financiraju izgradnju turističkih objekata. Na primjer, u Italiji, na drugoj strani Jadrana, nastao je niz turističkih mjesta na način o kojem sami Talijani pričaju s blagim osmijehom.

Kako je to radila Italija…

Država je, naime, osigurala povoljne kredite, s malim kamatama i dugim rokom otplate za nerazvijeni jug, ali je zatvarala oči kad su se oni koristili i za ulaganja na drugim područjima. Primjerice, u Riccioneu, na nama susjednoj obali Jadrana, uz stotinjak hotela izgrađeno je i oko tisuću obiteljskih pansiona sa po 60 do 80 ležajeva. U pravilu ih vode obitelji vlasnika, čiji članovi zimi uređuju i popravljaju objekte te kuhaju i zamrzavaju dio hrane za ljeto. Ljeti, zna se, oni su konobari, kuhari, sobari itd. Tako su zaposleni cijele godine što im je, zapravo, najvažnije. Dakle, ne brzi profit, već siguran posao za cijelu obitelj. U Riccioneu, uz dugu pješčanu plažu romanjolske rivijere, nalazi se i stotinjak pravih hotela, od kojih samo jedan ima pet, a njih 29 četiri zvjezdice. U nedalekom i znatno većem Riminiju, od preko 400 hotela samo su dva s pet zvjezdica.

Tako izgleda turizam u starim i jakim turističkim zemljama, u koje se dolazi na ljetovanje. Skupi i luksuzni hoteli moraju poslovati cijele godine, pa im je mjesto u velikim gradovima ili na destinacijama kao što su Monte Carlo ili Las Vegas.

Skoro svi hoteli koji danas postoje u Hrvatskoj nastali su također na specifičan način, uz jaku podršku države. Njen glavni motiv pritom su bile devize. Naime, bivša Jugoslavija bila je, za razliku od današnje Hrvatske, proizvodno i izvozno orijentirana zemlja. Nestašica deviza bila je posljedica njihove birokratske distribucije, ali i velikog uvoza opreme i strojeva za rastuću industriju. Zato nije moralo proći dugo da, uz sva međurepublička prepucavanja, turizam postane državni miljenik. Prvo mu je ostavljeno 40 posto takozvane retencione kvote. To je značilo da svako poduzeće smije zadržati toliko od onih deviza koje je evidentiralo kao svoj priljev. Evidentirali su se, zapravo, strani gosti a ne devize, jer su oni mogli bilo gdje promijeniti svoj novac u dinare, kojima će platiti hotel. Jednostavno rečeno, evidentiralo se što se htjelo, samo da previše ne bode oči, a država Jugoslavija na to je žmirila, kao i Italija kad su se turistički krediti za jug trošili na bogatom sjeveru. Tako stečene devize hotelska su poduzeća slobodno prodavala i to najskuplje što su mogla (to se zvalo šticovanje), a kupac je bila industrija koja se razvijala. Za turizam – lova do krova.

…a kako Jugoslavija

Ali pravo ubrzanje turističke su investicije dobile tek kad je uveden sustav beneficiranih kamata za kredite. To je funkcioniralo ovako. Savezna je država sklopila sporazum s velikom Poljoprivrednom bankom da kreditira turističke investicije po posebnim uvjetima. (Poljobanka je izabrana zbog prirodne veze turizma s poljoprivredom. Tad se, naime, nije sve uvozilo.) Ti su uvjeti bili i više nego povoljni. Banka je davala novac na 15 do 20 godina, a kamate na kredite plaćala je država. I to odjednom i unaprijed, jer banka u suprotnom ne bi mogla financirati sve one koji su krenuli u izgradnju. Kako su ukupne kamate na rok od dvadeset godina iste ili veće od glavnice, Jugoslavija je, zapravo, iz saveznog budžeta financirala turistički razvoj. Hotelska su poduzeća, doduše, otplaćivala glavnicu, ali bez ikakve revalorizacije, pa bi ona, kao na primjer i stambeni krediti, zahvaljujući inflaciji ubrzo postajala zanemariv trošak. I to je, uz ostalo, omogućilo zadnjem jugoslavenskom premijeru Anti Markoviću da uvede konvertibilnost dinara.

Za razliku od Jugoslavije, Hrvatska danas ima dovoljno deviza, doduše ne zarađenih, već od inozemnih kredita (i devizne rezerve su stvorene na kredit), ali joj investicije i radna mjesta trebaju ne danas, već jučer. Zašto to nije potaknulo ministra turizma Veljka Ostojića na kritiku prvog potpredsjednika Vlade i njegovog programa investicija? Potpuno je nevažno kako tko čita brojke i divimo li se dovoljno turističkim postignućima. Jedino je bitno da razvoja nema, ni u turizmu ni u drugim dijelovima nacionalne privrede. A za razliku od velikih i skupih infrastrukturnih objekata, koji se grade dugo i zapošljavaju malo ljudi, turistički se objekti završavaju do sezone i radna se mjesta u njima otvaraju odmah. Po talijanskom modelu obiteljskih pansiona, to bi se dogodilo uz cijeli Jadran, a i u mnogim mjestima na kopnu. Ali pustimo modele. Ako je vjerovati u poslovnost i kreativnost kojima se hvali prvi potpredsjednik, o tome ne treba brinuti.