Za ljubitelje americane
Band of Horses: “Mirage Rock” (Columbia, 2012)
Četvrti album bradonja iz Seattlea, grupe Band of Horses koja je karijeru započela odličnim albumom “Everything All the Time” i nastavila nešto slabijima “Cease to Begin” i “Infinite Arms”, zadržava se u okvirima “nešto slabijeg ali prihvatljivog”. Sličnu glazbu poput ove koju rade Band of Horses godinama je rasviravao sastav Nadine, samo što on nikada nije došao tako blizu prvoj ligi kao ovi momci. Njih je odmah krenulo i s novcem, pa su zarana prešli iz nezavisne u veliku diskografsku kuću, gotovo odmah se počeli vući po onim listama najboljih albuma godine, a sve to, pogotovo s obzirom na prva slušanja prvog albuma, uopće nije bilo nezasluženo.
Vječno prisjećanje
Band of Horses u stanju su ubosti dopadljivu pjesmu ukrašenu dopadljivim refrenom, a sve po mjeri treće generacije hipika iz zabiti. Što će reći da im je zvuk posve nagnut na retro-stranu, da im je ključna šifra melankolija, da nisu izgubili vjeru u petrolejsku svjetlost koju oko sebe širi zvuk gitare. Oni su kao stari “Cadillac” iz filmova Davida Lyncha, nešto što može biti i cool iako je teško točno reći zašto, jer podsjećaju na toliko toga što više uopće nije cool. Poplava bendova (npr. My Morning Jacket) koji zvuče kao da su album snimili 1970. godine uklapa se u osnovnu atmosferu koja lebdi oko rock glazbe. Grobljansku atmosferu vječitih karmina.
Dovoljno je da uzmete u ruke časopise “Uncut” ili “Mojo” i shvatit ćete o čemu se radi: o vječnom prisjećanju koje se reklamira pod sve većim brojem imena. Rock je uspomena, kao i swing, kao jazz, kao, uostalom, ozbiljna glazba. I pojavljuje se u sve recikliranijoj formi. Ono po čemu se izvođači razlikuju, njihov je osjećaj za pop u rocku, za pjesmu koja bi mogla konkurirati puštanjem na kojoj od retro radijskih postaja. Nitko velik kao R.E.M. (u tom radijskom smislu) nije se pojavio godinama. A recept se čini jednostavnim: malo Neila Younga i njegovih masnih gitara, malo Genea Clarka i nebeskih harmonija, neizostavne karirane košulje i općenito musav izgled koji treba naglasiti kako se ovdje radi o ljudima koji preziru svaku formalnost. Pjesma “Dumpster World” kao da je utekla s albuma “A Horse with No Name” grupe America, osim srednjeg dijela u kojem Konji pokažu zube.
Nekoliko upozorenja
Općenito, na cijelom albumu više im je bilo do lakih nota, nije ih intrigirala brijačina. To je glazba koja idealno funkcionira uz logorske vatre, glazba došljaka na mitski Zapad, glazba ljudi koji će, unatoč indijanskom imenu sastava, ubijati crvenokošce. Bjelački južnjački snake-rock. Lynyrd, Allmani, općenito južnjački hard rock je u temelju zvuka Band of Horses. Primjese countryja, folka, rocka, nekoliko kapljica bluesa, tek da se pokaže kako i bijelac poznaje tugu. Tako da se radi o sastavu koji svira prije svega žanrovskim ljubiteljima, nešto slično kao što je Walter Hill “Geronima” snimio prije svega svima onima koji vole ambijent i atmosferu vesterna, kao žanra koji je dobar samo ako je u konstantnom pokretu.
“Mirage Rock” će fanovima valjati kao što su im bili dobri drugi i treći album grupe, dok će ravnodušnije prema ovakvom zvukovlju i bandu ostaviti po strani, na mjestu na kojem su bili i prije ovog albuma. Jer, on nije ništa promijenio u pristupu, u zvuku, u obliku pjesama, u žanrovskoj jednodimenzionalnosti. Ovo nisu nipodaštavanja solidnog albuma, nego upozorenja. Album cilja prema aficionadosima, ne kritičarima, zaljubljenicima americane, ne “objektivnim” slušateljima. Oni prvi mogu na albumu čuti odličnu Youngovu pjesmu koju nije napisao Young – “Long Vows”. I još dosta toga.