Spadam u izbrisana sjećanja

U sklopu ljetne škole, koja je pod nazivom “Umjetnici u egzilu” a u organizaciji Centra za mirovne studije održana u Kuli Stojana Jankovića u Islamu Grčkom, gostovala je i glumica Mira Furlan. Dva tjedna odmora u Hrvatskoj iskoristila je i za posjet prijateljima u Zagrebu.

Kako je došlo do vaše suradnje s Centrom za mirovne studije?

Bila sam pozvana u ovu ljetnu školu i poziv mi se odmah učinio zanimljiv, jer se radi o tematici koja je moja sadašnjost već dugo vremena – egzil i emigracija. To mi je prva radionica tog tipa. Potpuna mi je novost na taj način, zajednički, govoriti o iskustvima koja sam prošla, i to s ljudima koji su se našli u istoj situaciji. Dosad to nisam radila, jer u Los Angelesu gdje živim nemam mnogo veza s emigrantskim krugovima iako, naravno, imamo prijatelje koji su iz zemalja bivše Jugoslavije. Ovo je za mene posve novo i veoma interesantno iskustvo. Bilo mi je izuzetno zadovoljstvo susresti se sa svim ovim talentiranim, pametnim i zanimljivim ljudima s kojima dijelim tzv. životno iskustvo. Pritom je bilo lijepo i to što se okupljanje događalo u ovom predivnom prostoru, na zaista čarobnom mjestu, s toliko povijesnog značenja. Osobito mi je značilo da sam na mjestu vezanom uz pisca Vladana Desnicu, čiju sam knjigu “Proljeća Ivana Galeba” jako voljela u mladosti.

Nedostaje mi kazalište

Nakon tekstova iz “Ferala” okupljenih u knjizi “Totalna rasprodaja”, što sada pišete?

Pišem ili, točnije, pokušavam pisati nešto kao autobiografiju. I u tom mi je smislu bilo važno čuti druga iskustva. Čovjeku je, naravno, uvijek drago da vidi da nije sam. Već prvi dan kada sam došla i čula priče ljudi slične mojima, pomislila sam: to su rečenice koje ja izgovaram svakodnevno. Čovjeku je potrebno da vidi da nije jedini koji prolazi kroz ovakve ili onakve priče, jer u protivnom gubi perspektivu i vrlo lako se prepušta toliko neodoljivom osjećaju samosažaljenja. Taj osjećaj je strahovito autodestruktivan i pokušavam se protiv njega boriti koliko god mogu.

Kakvi su vam glumački planovi?

Američke nove poslove tek treba pronaći, što znači da ponovno treba ići na audicije i uključiti se u sistem. Neki zanimljivi projekti na domaćem terenu su mogući, ali još su neizvjesni. U ovoj je profesiji opasno govoriti o budućim poslovima, jer oni nisu sigurni sve dok se čovjek ne nađe pred kamerom i ne snimi prvi kadar, a i onda se vrlo često projekti otkazuju zbog milion razloga. Što se tiče kazališta, ono mi jako nedostaje. Ako postoji nešto što sam osjećala kao svoj dom, onda je to bilo kazalište. Taj me “dom” s velikom lakoćom izbacio takorekuć na ulicu, koja me, eto, odvela sve do Los Angelesa. LA, nažalost, nije kazališni grad, pa sam se tako s vremenom udaljila od nečega što je najvjerojatnije bio moj unutrašnji centar. Kazalištu se ipak povremeno vraćam i to ću pokušati činiti i u budućnosti. I tu i tamo.

Sedmog septembra u Islamu Grčkom proslavili ste rođendan. Što ste poželjeli?

Prije svega, željela bih se manje uzrujavati, manje se bojati budućnosti. Želim biti mirna sama sa sobom. Naravno, želja mi je prvenstveno da moj sin bude veseo i zdrav. Vrijeme prolazi strahovitom brzinom, pa želim iskoristiti period života koji mi je još preostao, da mi bude dobro, da budem radosna, ako je to uopće moguće. Čovjeku može popucati mozak od brige za budućnost, što vlastitu, što opću. Svijet momentalno nikako nije sretno i zdravo mjesto. Uostalom, vrlo ozbiljni ljudi, uključujući fizičare i astronome, govore o 21. decembru ove godine kao realnom datumu promjena. Već se sada događa pomjeranje magnetskih polova, pa ćemo imati prilike na vlastitoj koži iskusiti to što su Maje predvidjeli.

Živjeti između dva svijeta

Kakav je vaš stav prema egzilu? Kako se osjećate kada se osvrnete unazad?

Kada sam pakirala stvari, kada sam se odlučila za odlazak, nisam mislila da zauvijek odlazim i da je riječ o egzilu. Htjela sam sačuvati zdravu i živu glavu. Nisam više mogla podnijeti da živim u toj bolesti koja se u to vrijeme širila svuda oko nas. Nisam ni mogla ni htjela živjeti u svoj toj mržnji i paranoji, u toj apsolutnoj strahoti u kojoj se tada živjelo, uz nemilosrdnu, bespoštednu, odvratnu ratnu propagandu koja nas je zasipala sa svih strana. Živeći između dva grada, Zagreba i Beograda, imala sam tu nesreću – a možda i privilegiju – da budem svjedok obje propagandne mašine. Kažem “privilegiju” zbog toga što mi je ta dvostruka izloženost vrlo vjerojatno pomogla da bolje i jasnije vidim stvari. Kada je krenula hajka na moju osobu, tada sam tek počela misliti kako više nema povratka i kako ga možda nikada neće ni biti. Uvreda koju sam tada osjećala, kako to već biva, s vremenom se donekle potrošila, intenzitet osjećaja je izblijedio, pa sam se vraćala i ponovno igrala, iako vrlo rijetko, osobito u Hrvatskoj. Ja na ovim prostorima spadam u izbrisana sjećanja, na čemu je ratna i poratna propagandna mašina tako zdušno i tako predano radila. Ipak, kada dođem u ove krajeve neprestano mi prilaze tzv. obični ljudi koji me se itekako sjećaju, i to po dobru, barem mi tako kažu. To me jako veseli, jer vidim da brisanje memorije, taj užasni brainwashing koji je izvođen u ovim predjelima svih ovih godina, ratnih i poratnih, ipak nije potpuno uspio. Osim kod tzv. kulturne elite, kod koje je propaganda postigla najviše rezultate.

Kako sada doživljavate život “negdje drugdje”?

U posljednje vrijeme živim i radim na obje strane, moj se život odvija “negdje između”. Možda je to i jedina mogućnost za ljudsko biće, neprestano se izmicati i premještati kada te sredina počne gušiti. Da citiram libanonskog pisca Amina Maaloufa koji je u vezi emigracije rekao otprilike, citiram po sjećanju: “Živjeti između dva svijeta koja oba podjednako obećavaju i razočaravaju…” Tako nekako.