Glumac je danas izvođač radova

Foto: Jovica Drobnjak

Jedan od najznačajnijih glumaca hrvatskog i južnoslavenskog prostora, 85-godišnji Pero Kvrgić, nije čovjek od velikih riječi. Ipak, i u takvoj samozatajnosti njegove misli i zapažanja začas poprime notu lucidnosti, iz koje nanovo ožive svi oni tragikomični i groteskni, pomalo klasični a pomalo apsurdni likovi koje je u više od 60 godina dugoj karijeri odigrao na kazališnim daskama HNK-a, “Gavelle” i mnogih drugih teatara. Glumac-institucija, glumac s puno lica i glumac za sva vremena, samo je dio epiteta o stilu i prirodi Kvrgićeve glume; mnogi su od njih preneseni u monografiji “Kazališno doba Pere Kvrgića”, opsežnoj teatrološkoj studiji Hrvoja Ivankovića, a izrekli su ih i napisali glumčevi suvremenici i poštovatelji Branko Gavella, Kosta Spaić, Božidar Violić, Georgij Paro, Jozo Puljizović…

Iako odavno u formalnoj mirovini, Kvrgić se u razgovoru za “Novosti” prisjeća bogate karijere koja još traje.

Jednom ste kazali da ste živjeli u pet država a da se niste pomaknuli s mjesta, da je bilo teško ostati zdrave glave, da u svemu tome čovjek ne poludi. Zdrave glave ste nesumnjivo ostali, pa nam sad recite u kojoj je državi glava najmanje boljela?

Imao sam sreću da sam se glumi posvetio još u mladim danima, tako da sam sve svoje doživljaje iscrpio u tom poslu. Želim se ispraviti – zaboravio sam na talijansku okupaciju, tako da sam zapravo živio u pet i pol država. U zadnjoj državi, bivšoj Jugoslaviji, postigao sam najviše uspjeha. Bilo je teško ostati zdrave pameti i s obzirom na to da je naša povijest puna osveta, razočaranja i odustajanja od života. To je tada živjelo u meni, a živi i danas. Tako da sam tu ironiju, smijeh i razočaranje preko glume naprosto unio u sebe i to me spasilo.

Sretno djetinjstvo do 1941.

Postoji priča iz vašeg djetinjstva, iz očeve gostionice koja je bila na željezničkom kolodvoru u vašim rodnim Srpskim Moravicama i u koju su svraćali razni ekscentrični likovi: skitnice, bogalji, propalice, ljudi s dna života, čije ste kretnje neposredno upijali i koji su vas oduševljavali. Koliko je taj komični i tragični svijet utjecao na vaš razvoj?

Moravice su bile tranzitno mjesto, mjesto proputovanja. Ti su likovi imali na mene velik utjecaj i kao dijete sam u stopu pratio neke od tih malih, pomalo nastranih ljudi. Sjećam se dvojice čudaka, zvali su ih Mimo i Simo. Ljudi su često tukli tu dvojicu i okrutno ih izazivali. Taj Simo je stalno držao ruku na ustima i ja sam išao za njim, interesiralo me je kada će spustiti ruku. Pošao sam za njim na bunar, no nisam uspio vidjeti je li spustio ruku dok je pio vodu. Znate, u gostionici mog oca Milana katkada bi sijevnuli i noževi, svakojakog svijeta je tu bilo.

Imali ste, dakle, sretno djetinjstvo, koje je prekinuto obiteljskom tragedijom, kada ste kao četrnaestogodišnjak izgubili oca?

Kao dječak sam bio vezan uz oca, iako je on bio stroži od majke; pamtim da smo jednom u Zagrebu prenoćili u hotelu na mjestu današnje ugostiteljske škole u Frankopanskoj, pored današnje “Gavelle”, dok još nisam ni slutio da ću biti glumac… U selo su 1941. upali ustaše, ja sam tada bio u školi u Ogulinu. Pavelić je svima poklonio spomen-svjedodžbe, s njima su svi prošli razred, a s tim sam se čak pohvalio ocu. Još sam u Ogulinu doznao da su mi uhapsili oca, pa sam otišao u žandarmeriju, gdje je bio među drugim ljudima, Srbima iz sela. Onda su ih vodili dva kilometra do željezničke stanice. Nakratko su ga pustili da popije kavu. Kazao sam mu da pobjegne u šumu koja je bila pored kuće. Otac mi je na to rekao da neće bježati jer nije ništa učinio. Pamtim njegov pogled kroz rešetke stočnog vagona u koji su ih ugurali, taj njegov zlatni zub… Majka je nekoliko puta nakon toga pisala ustaškim vlastima, raspitujući se za oca, ali uzalud. I danas čuvam ta pisma. Da, moje djetinjstvo je bilo sretno do te 1941.

U partizane vas nisu htjeli primiti jer ste bili “sićušni, neugledni i slabo obučeni” te, budući da ste u školi nastupali kao recitator, najprije završavate u lokalnoj glumačkoj družini, a onda ipak u partizanskoj kazališnoj trupi “Ivan Goran Kovačić”. Koliko je taj trenutak bio odlučujući za vaš kasniji glumački poziv? Ili da citiramo riječi Božidara Violića, koji u monografiji kaže da ste u svijet glume ušli na mala vrata, kao epizodist problematične darovitosti?

Taj me trenutak odredio u tom smislu što je to bilo uzbudljivo razdoblje života: stalno mijenjanje položaja, bježanje pred neprijateljima… Igrali smo predstave u stalnoj opasnosti od tenkova, bilo je to za mene, mladog čovjeka, uzbudljivo vrijeme. Da, već tada sam odlučio postati glumcem, bio je to ulazak na mala vrata. U početku sam imao problema s glumom, trebao sam dobiti otkaz u HNK-u jer nisam dobivao uloge ili sam igrao samo male uloge i na tu je vrstu darovitosti, pretpostavljam, mislio Violić. Kasnije sam imao sreće da sam s nekolicinom drugih bio među osnivačima Zagrebačkoga dramskog kazališta, današnje “Gavelle”. Bili smo nezadovoljni u HNK-u, tamo su djelovali veliki glumci, a mi smo htjeli stvoriti ansambl zajedništva: bili su tu Mladen Škiljan i Kosta Spaić, pa nas je i to motiviralo.

Đavo je u detalju

Osim Škiljana i Spaića, ubrzo ste radili i s Brankom Gavellom i Titom Strozzijem. Koga od njih možete izdvojiti kao svog mentora, onoga kojem dugujete današnji status čovjeka koji je više glumio nego živio?

Dugujem svim spomenutima, a naročito Gavelli, jer sam s njim radio neke od najznačajnijih uloga: Kir Janju Sterije Popovića i Poljskog Židova, ulogicu u Krležinoj drami “U logoru”, koja je odjeknula… Tražili smo jedan jidiš, izmišljen jezik, koji nismo znali. Na kraju smo, na čudan način, došli do rezultata. To je bila uloga u prolazu, išao sam rubom pozornice, to je fantastična, nadrealistička uloga koja je publiku impresionirala.

Vaša glumačka osobnost proizlazi iz neposrednog promatranja života. Koliko je za glumca važno znati promatrati i koliko je danas takvih pojava na sceni?

Gluma je život i život je gluma, to je jedinstven fenomen. Neposredno promatranje života, kao što kažete, jedna je od bitnih glumačkih osobina. Danas je drugačije vrijeme i drugačiji teatar, promijenila se terminologija. Ne govori se više o predstavi nego o projektu. Glumac je danas izvođač, izvođač radova (smijeh), kao građevinar. Režiser je preuzeo ingerenciju autora, koji se mijenja, dodaju se tekstovi, oduzimaju i bacaju. Promatranje životnih detalja jako je važno, jer kažu: “Bog je u detalju i đavo je u detalju.” Preko detalja se otkrije osoba i tako sam ja pristupao. I onda sam u detalju otkrivao pojedine osobe i unosio ih u uloge. Danas glumac služi režiseru kao izvođač radova ili kao njegov rukopis.

Dakle, pristupi teatru i njegova estetika uvelike su se promijenili od doba kada ste vi studirali glumu?

Danas postoji pojam režiserski teatar, dok su prije režiseri bili puno skromniji. Gavella je govorio da on nije nikakav režiser, nego da je kritičar koji je bio i prevodilac, i filozof, i pedagog. Nije sebe smatrao velikim, važnim ni presudnim, nego je smatrao da je režija u prostoru glume, da je gluma važnija od njega. Danas se ne radi toliko na glumi. No, moram reći da i danas ima izvrsnih glumaca i dobrih predstava. Recimo, predstave koje radi Tomaž Pandur, možda zato što sam sudjelovao u njegovoj adaptaciji “Rata i mira”. Interesantan je i Oliver Frljić, ta njegova provokacija.

Od 1948. do danas odigrali ste, uključujući televizijske i radijske uloge, gotovo 200 različitih rola. Za informaciju mlađim generacijama, kažite nam kako je bilo raditi s velikim imenima poput Gavelle ili Škiljana?

Vidite, prema Škiljanu je najveća nepravda učinjena, valjda zato što je bio politički izložen, što je bio idealist. On je bio inicijator i inovator mnogih stvari. Izmislio je Becketta, Ionescoa, originalnog Dunda Maroja, napravio je jednu koreodramu. Veliki filozof i književnik Radomir Konstantinović jednom je prilikom u svojim pismima Beckettu poslao slike s predstave koju je Škiljan radio po njegovu predlošku. Beckettu su se jako svidjele i dao je pozdraviti Škiljana i ansambl. Škiljan je bio skroman, slava ga nije nimalo interesirala. Ne sjećam se da je ikada dao intervju.

Što mlađi starac

Nije Beckett jedina svjetski poznata ličnost koja vas je dala pozdraviti. Svojedobno vam je srdačno zahvalio i bivši češki predsjednik Vaclav Havel?

Da, da, bio je to Havel. Bio je to jedini put da se predsjednik države zahvalio glumcu. Bilo je to u Dubrovniku, kada je Jiri Menzel režirao predstavu “Nemoćnik u pameti”. Tamo je bio i Havel: u privatnom sam ga razgovoru pitao kako to da su se Česi i Slovaci tako mirno razišli. Kazao mi je da su se bojali da netko ne bude ranjen… za razliku od naših prostora, gdje je bilo krvi do koljena. Onda sam mu rekao da sam igrao ulogu Sladeka u njegovoj drami “Audijencija”. “O, hvala vam!” kazao je potom.

Igrali ste gotovo sve klasike, od Shakespearea i Molierea do Držića, Krleže i Marinkovića, radili ste teatar apsurda, Becketta i Ionescoa. Što vam je bilo draže raditi? Ili su vam podjednako drage te uloge staraca, koje su vam itekako ležale i koje ste (pre)često igrali?

Ja sam uloge staraca igrao s maskama, one danas više nisu u trendu. Međutim, danas više ne trebam masku, sada imam vlastitu biološku masku.

Danas više volite glumiti mlade?

Sada nastojim biti što mlađi. Što mlađi starac. Trenutačno igram nekoliko različitih uloga: tu su još uvijek “Stilske vježbe”, “U posjetu kod gospodina Greena”; glumim Glowackoga u “Četvrtoj sestri”, igram Puka u Shakespearovom “Snu Ivanjske noći” u “Gavelli”…

Jednom ste rekli da je gluma javna osamljenost. Što danas mislite o tome?

Glumac je javan jer je izložen publici i kritici. Osamljenost je u tome što se osamljuje dok radi ulogu, on je sam sa sobom, razmišljajući kako bi je napravio. Nitko mu ne može pomoći i ovisi sam o sebi.

Georgij Paro u monografiji je napisao da ste nemogući, da ste nadživjeli sve mode i trendove, da ste pobijedili vrijeme i da se niste mogli dogoditi u današnjem vremenu. Slažete li se s njim?

Današnje vrijeme, već sam kazao, vrijeme je projekata, kada glumac nije toliko važan, osim u službi režisera. Dakle, iako je Parina konstatacija pomalo pretenciozna, slažem se s njime.

Držim se familije

Kako ste, i kao čovjek i kao glumac, doživjeli sumorne devedesete u Hrvatskoj, kada se, gotovo simbolički, odvija premijera Krležinih “Zastava”?

Imao sam dosta neugodnosti, nažalost. Jedan me čovjek tih godina pita “Koga ćeš ti klati?” Kazao sam mu: “Što govorite takve gluposti?” Pitali su me i hoću li se iseliti iz stana. Moji kolege su bili u redu, bili su fer prema meni, takve prijetnje su dolazile od ljudi sa strane, kojima je smetalo to što sam Srbin. Kakva je atmosfera tada vladala Zagrebom sve se više otkriva na suđenju Tomislavu Merčepu.

Ipak, i tada ste bili aktivni – surađivali ste s Teatrom u gostima i Reljom Bašićem?

Da, putovali smo u to opasno vrijeme i igrali predstave. Igrao sam crnca Midgea, a Bašić Židova Nata u predstavi “Nisam ja Rappaport” Herba Gardnera. Ta dva lika, dvojica prijatelja, bili su izgnani iz društva, djelomično su i oni oslikavali devedesete. Tada sam već bio u penziji, u koju sam otišao kao član HNK-a.

“Stilske vježbe”, koje su ušle i u Guinnessovu knjigu rekorda kao najdugovječnija predstava na svijetu, igrate od 1968. Ima li u toj predstavi koji novi detalj?

Uvijek je tu poneka anegdota. U Kastvu, gdje smo je igrali pred 500 ljudi na otvorenoj pozornici, pojavio se jedan pas na sceni. Malo sam se zbunio, pa sam govorio malo publici a malo psu. Publika se počela smijati, pa se pas okrenuo prema njoj. Onda je otišao sa scene i nakon dvije minute se vratio s drugim psom, tako da su sada oba gledala publiku. Publika se prosula od smijeha, nazvao sam to predstavom za dva psa i dva glumca.

U životu ste osvojili gotovo sve vrijedne glumačke nagrade, prvak ste Kazališta “Gavella”, dobili ste vlastitu zvijezdu u hrvatskoj Ulici slavnih na opatijskoj šetnici Slatina. Koliko su vam sve te nagrade značile i jesu li vas poticale u glumačkom radu?

Nagrade su za mene bile nešto usputno, nikada im nisam pridavao previše pažnje, tako da me nisu poticale na rad. Možda bih ipak izdvojio prvu Sterijinu nagradu za ulogu Kir Janje, kojom sam postao najmlađi nagrađeni glumac. Tada je Gavella rekao jednu značajnu rečenicu: “Ja sam dobio nagradu za prošlost, a Kvrgić za budućnost.” I ta je budućnost, vidite, postala prošlost.

Kako vam je živjeti u vremenu divljeg kapitalizma? Jeste li optimist po pitanju budućnosti ovog društva?

Uglavnom se držim familije i uskog kruga prijatelja, što mi pomaže u ovom vremenu neoliberalnog kapitalizma. Što se tiče Europske unije, tu sam neutralan – možda bude dobro, a možda i loše. Trenutačno je loše, neki su bogati, drugi siromašni. Život je postao jako neizvjestan, sve je veća razlika između bogatih i siromašnih, sve više je kriminala. Zabrinut sam za svoju unučicu u ovom svijetu, ali neću doživjeti da vidim njenu zrelost, bit ću na drugom svijetu.

Jedan vaš kolega u monografiji kaže: “Ako ima boga, dopustit će da Pero Kvrgić ‘ode’ na pozornici…”

Još uvijek imam strast i ljubav prema poslu. Ali, vidite, još ne razmišljam o smrti, još mislim živjeti, iako sve teže ide. Hodam, šećem, razmišljam i ponavljam uloge u glavi. Želite znati moju najdražu ulogu? “Patnje gospodina Mockinpotta” Petera Weissa. To je uloga klauna, patnika i stradalnika i u njoj su prisutna različita stanja. Na kraju, obraća se Bogu i kaže: “Dragi Gospodine Bože naš, ja sam Mockinpott vaš i živjeti mi ovako više nije drago, doviđenja, zbogom i zdravo!” Skida masku i odlazi sa scene. Volio bih otići na sličan način.

Kako to da ste se gotovo isključivo posvetili kazalištu? Zašto vas nema više na filmu? Vaša uloga u filmu “H-8” Nikole Tanhofera obećavala je i filmsku karijeru?

Film ne volim, na kadar se čeka i po dva sata da biste izgovorili jednu ili dvije rečenice. Onda se opet čeka, to me iscrpljuje ili nervira, da tako kažem. Volim sistematski rad. U kazalištu se temeljito radi. U filmu glumac nije svoj gospodar, montaža i režiser važniji su od glumca. Film je u biti režiserovo djelo. Drugo, mogao bih reći i da nisam imao sreće, jer po izgledu nisam herojski glumac, a u ono su se vrijeme uglavnom snimali ratni filmovi.

Mnogi novopečeni glumci više vole raditi na filmu?

Vole se prikazati i pokazati jer je to popularnije. Zvali su i mene u sapunice, ali nema šanse da bih to napravio. Ne sudjelujem u tome, kažem im hvala lijepo… Kao i reklame, koje iscrpljuju. Ipak, kako se u sapunicama najviše zarađuje, mladi glumci glume u njima, premda to ima malo veze s glumom. Važniji je, rekao bih, izgled.