Zagubljeno u prijevodu

Rašireno je mišljenje da je ono što je jednom izgubljeno zauvijek izgubljeno. Ljudi danas vole stvari prelamati preko koljena, što izgleda poput dobre pretpostavke za svaki radikalizam. No nije svaki radikalizam revolucionaran, pa čak ni (samo) kontrarevolucionaran. Jer postaviti se radikalno ne znači ništa drugo doli zahvatiti stvari u korijenu (a korijen čovjeka jest čovjek sam, rekao bi praksisovac, etičar Milan Kangrga). A od toga se danas bježi, kao što vrag bježi od tamjana. Priznat će to i oni koji nisu skloni vjerovati ni u iscjeliteljske mogućnosti te indijske biljke ni u potrebu tjeranja vraga u pakao. A to je, svoj navodnoj religioznoj obnovi usprkos, i dalje velika, “dramom ateizacije”, zahvaćena većina.

No zato danas postoji i akademski radikalizam. Ako to nije oksimoron. Drveno željezo (što je bila omiljena diskvalifikacija “slabog mišljenja” od strane drugog praksisovca, estetičara Danka Grlića). Ukratko, pseudoradikalizam. A najbolji primjer takve pojave jest ono što se prije nekoliko desetljeća smatralo novom epohom ili (epohalnom) zabludom, a danas je potiho nestalo iz pojmovnika kulturne kritike (gdje je nastalo) i društvenih znanosti (u koje se proširilo). Sve to, bez da je izgovorena zadnja riječ nad zatvorenim ili otvorenim grobom. Riječ je o fenomenu postmodernizma ili čak epohi postmoderne.

Kultura slomljenosti

Ovo nije mjesto gdje bi se mogle barem pobrojati osnovne karakteristike tog pravca, njegova različita račvanja, imanentne mu i eksteritorijalne kritike. A kamoli sva stanovišta u tom naoko beskonačnom sporu oko (kraja) modernosti i (početka, a sada već i kraja ili “zaborava”) postmodernosti. Možemo se samo nabacivati etiketama, pa reći npr. da je postmoderna bespovratno razorila svaki esencijalizam, apsolutizam, pretenziju na sublimnu ozbiljnost mišljenja i vjerovanja i sl. Ili je barem pokušala to učiniti, pa su joj se ljudske potrebe za Vjerom i Istinom, pisane današnjem žargonu (publicističke) autentičnosti tako dragim velikim slovima, protjerane vratile kroz prozor. Ali kako? Tako da se velika prošlost vraća u malim, nakaradnim pasatizmima. I to posvuda. Što onda možemo zvati i revizionizmom, no ta etiketa još optimistički pretpostavlja da postoji sjećanje na original koji je revidiran.

Direktno politički to znači da su, na nivou Velikog narativa koji se čim je − usred teorijskog nijekanja mogućnosti takvoga − uspostavljen, odmah počeo urušavati u Mali ili “nepostojeći” (nacija kao nulta institucija, sveprisutna podloga), velike narodne ideje prošlosti prepoznate i priznate kao neupitno realizirane degenerične “nacionalne države” sadašnjosti! Za učene ta je “zakašnjela” državotvornost od početka do kraja mogla biti shvaćena kao vrhunski postmoderni cinizam, no sada su te vlasti “naše”, kako god da ih akademski konceptualiziramo. A najčešće se to čini dekonstrukcijom (relativno) ili postmodernom ironijom (naopako). Što nije dovoljno. A ponekad je isuviše. Što mu dođe na slično.

Za ovoga autora je inflacija “postizama” koje je postmoderna omogućila (npr. postsocijalizam, postpolitika, postkapitalizam i slabo artikuliran obnovljeni prijepor oko humanizma i post ili antihumanizma), izvan estetske sfere imala po posljedicama razorno djelovanje. I to baš zbog nestanka vjere u političku (i umjetničku) alternativu postojećem. A strategija T.I.N.A. (There is no alternative) samo je politički borbena (Margaret Thatcher), na način pretvaranja mane u vrlinu, artikulacija onoga što je prije toga konstatirano kao kultura slomljenosti (u američkih književnika, poput Johna Bartha, prije no u arhitekturi).

Ali ne bilo kakvu alternativu, već alternativu koja bi polazila, riječima koje i dalje svi hoće diskreditirati (nacionalisti i staljinisti, čije ono “isti”, paradoksalno, u rezultatu ne glasi “kolektivisti”, kako nas plaše hrabri liberalni kritičari post festum, već baš neoliberalni “individualisti”!), od kritike svega postojećeg.

 Navala neoliberalnog kapitalizma

Jer, ono što se filozofski može koncipirati kao odsutni centar političke ontologije (Žižek) ili lijepo nazvati dobom praznine (Lipovetsky), koje u nas ima svoje stvarne i žive mrtvace, u stvari je “samo” kontrarevolucionarna navala neoliberalnog kapitalizma. Kojemu skolastičke rasprave o predmodernom, modernom i postmodernom elementu u njegovom nastupanju malo škode. Kad na periferiji nema kvalitetne rasprave o politici i poetici neoliberalnog razdoblja kao takvog, malo će pomoći konstatacija da se posvuda u središtima kapitalske moći sada grozničavo traži neki novi, drugi modernizam. Takva post-postmoderna u kojoj bi se puki povijesni eklekticizam i pridodata mu ironija, koja je skončala u vulgarnom cinizmu cool poze i njegovom naličju, što je samo raščarani business as usual, zamijenili nekim novim mladalački entuzijastičkim, materijalističko-idealističkim odgovorom na krizu zadnjeg kapitalističkog ciklusa. Ali kako tu izbjeći pseudomodernizam, iluziju reprize?

To još nekako ide u estetičkom zabranu, u polju umjetnosti, gdje su smjene moda baš suvremeno (ni moderno ni postmoderno) “normalizirane”. Teze ruskih formalista po kojima se umjetničke mode, danas bismo rekli trendovi, kontrastno izmjenjuju, po logici “iscrpljenih paradigmi”, danas još možda vrijede, no potpuno inflatorno. Nešto još ne zaživi, a eto već drugoga da istisne prethodno. Poput sve kraćeg vijeka publikacija na policama knjižara. Hermetični apolitični formalisti i politički angažirani populisti ne samo da se sezonski izmjenjuju u istim umjetničkim osobama. Sama potreba za politizacijom dovedena je do radikalnog preispitivanja svoje zamjenske uloge (jer da je u “krivom” polju).

A slično vrijedi i za cijeli “neumjetnički” nevladin sektor. Ono čime su se do jučer hvalili, kao svojom elitističkom (gotovo privatnom) građanskom inicijativom – svi ti pacifistički, feministički, naravno i etničko-manjinski mejnstriminzi – odjednom se žarko želi korigirati solidarnošću s “donjim” klasama. Makar i demagoški, kao dio rasprava o socijalnoj odgovornosti (njima pripadajućeg) kapitala.

 Javnost i protujavnost

No sve je to mucavo zato što nemamo jezika, točnije pojmovne aparature. A prije smo je imali. Npr. pod natuknicom marksizam. Makar se on dijelio samo na ortodoksni i neortodoksni. Što i nije, zamijećeno je još dok se događalo, baš neka plodna podjela.

Istinoljubivosti radi, naša “socijalistička postmoderna”, nazovimo je tako, imala je svoj autohtoni život “prije nove ere” i bez znanja o poetici slomljenosti američkih intelektualaca (iako smo i to pratili, bolje no sada). Da je proleterska ili socijalistička umjetnost bezostatno samo ideologem, da su socijalistička estetika ili, ne daj bože, neka socijalistička etika baš drvena željeza, kako su govorili naši profesori, to je bilo stanje kritičke misli, usmjerene protiv dogme, još od 60-ih godina. Kad je ekonomist Branko Horvat skoro dobio Nobelovu nagradu za teorije skupljene u svome magnum opusu “Politička ekonomija socijalizma”, ispravna misao da nam treba kritika svake političke ekonomije već je hegemono zamijenjena (vulgarnom) ekonomikom tranzicije. Nakon toga, krajem dekadentnih 80-ih, većini nije više trebao Derrida da bi iz svog pisanja i govora otpilili, a ne dekonstruirali Marxa. Lijeva kritika jedne lijeve vlasti otišla je s njom u nepostojanje, što je izvedeno s mnogo nasilja, čije tekovine se i danas brane.

A sada se treba “vratiti” Marxu (jer je to in u središtima). No to ide posvuda jako teško, poput skicirane priče o pseudomodernizmu, koji je naslijedio onaj post. Akademskom skolastikom (sa i bez Boga) teško se stiže do pozitivne motivacije za (ponovnu) kritiku svega postojećeg. Zato ni razgovor o atrofiranju centra i njegova javnog mnijenja, tog (ne)slavnog mainstreama, nikako da u tom centru, koji i dalje uglavnom nesmetano ništi sve oko sebe, i uspije. Upravo suprotno, što on više ništi, to se svi više u njega guraju. Kao da izvan njega nije moguć život. Kao da nitko nema snage kročiti na “čistinu” i dosljednije artikulirati neku alternativnu (komunističku, anarhističku, socijalističku, proletersku, radničku…) protujavnost. Jednom izgubljeno – zauvijek izgubljeno? Ili samo zagubljeno u prijevodu?